Sabor će najvjerojatnije do ljeta u proceduru dobiti prijedlog novog Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji. Novine oko nadzora nad radom te kuće te utjecaj politike na najveći medij, radioteleviziju koja bi željela biti javna, potakle su žustru raspravu o rješenjima u novom Zakonu. No, donošenje novog Zakona bio je povod i da se velik broj komercijalnih nakladnika, vlasnika različitih medija u Hrvatskoj, okupi u Koordinaciju komercijalnih nakladnika, kako bi pokušao utjecati na dio Zakona koji se tiče komercijalnog dijela HRT-ovog poslovanja, odnosno činjenice da HRT i pored toga što dobiva novac od pristojbe, sudjeluje u tržišnoj utakmici za nevelik marketinški kolač od kojeg žive komercijalni mediji. Kako u razgovoru za danas.hr kaže Marijan Jurleka, voditelj novih projekata u kompaniji Styria Media International, riječ je o nakladniku koji guši druge medije u Hrvatskoj i sasvim je razumljivo da postoji interes komercijalnih nakladnika da se osigura balans između javne funkcije HRT-a i održivog pluralizma medija u Hrvatskoj.
Činjenica da su se komercijalni nakladnici okupili oko jedinstvene ideje pokazuje samo koliko je dramatična situacija u medijskoj industriji. Nalazimo se u istinski kriznoj situaciji. arti-201005270595006 Svako hrvatsko kućanstvo ima neki budžet u kojem postoji dio za informiranje i zabavu. U to ulaze sva sportska natjecanja, utakmice, koncerti, kupovina DVD-ova, pretplate za kabelske televizije, internet, kupovina dnevnih novina, magazina i knjiga, odlasci u kino... Od tog malog dijela kućnog budžeta u startu se odvaja svaki mjesec 80 kuna HRT-u. Mi ostali se moramo gurati u ostatak.
HRT od pristojbe na godinu dobija oko milijardu i 200 milijuna kuna. U Hrvatskoj vjerojatno ne postoji niti jedna kompanija koja sa stopostotnom sigurnošću može znati da će uprihodovati 1,2 milijarde kuna.
Istovremeno se ta kompanija s takvim zagarantiranim prihodom, prema javnom dobru koje joj je dodijeljeno - a marketinško vrijeme na HRT-u je javno dobro - godinama odnosi krajnje negospodarski.
Obezvrijeđivala ga je dugogodišnjom dampinškom politikom kojom je uništavala medijsko tržište. HRT se pojavljivao na tržištu kao kabadahija (turc. silnik), dajući rabate od 80, 90 posto.
HRT bi se, umjesto da financira holivudsku produkciju, UEFU, FIFU, Svjetsku automobilističku organizaciju, trebala koncentrirati na ono što je javni interes i komercijalnim nakladnicima ostaviti da se natječu oko komercijalnih sadržaja.
Kakva rješenja donosi novi zakon?
Novim zakonom je predviđeno da HRT vodi odvojeno knjigovodstvo, kako bi se točno znalo što se financira novcem poreznih obveznika, a što se financira iz komercijalne djelatnosti. Mi smatramo da bi novac od komercijalne djelatnosti HRT morala iskoristiti za svoje restrukturiranje. HRT je bolesna i mora se restrukturirati, a ne smije se dozvoliti da novac za to traži iz budžeta. Može se dogoditi da Hrvatska u Europsku uniju uđe sa sjevernokorejskim medijskim modelom.
Naš prijedlog koji se temelji na najnovijem njemačkom modelu, jest da HRT zadrži devet minuta po satu oglasnog prostora, no da u večernjim satima, od 18 do ponoći nema komercijalnog programa. To je tranzicijsko rješenje.
Najbolje bi bilo da reklama nema, kao što je u Britaniji, Francuskoj, pa i u Španjolskoj gdje se gledanost javne televizije povećala nakon što je ukinuto oglašavanje.
Kakav je bio odgovor Ministarstva?
Mi smo ostali zatečeni jer je u opticaju opet neko originalno hrvatsko rješenje. Prihvaćeni su neki od prijedloga, ali i dalje ostaje mogućnost emitiranja reklama u prime timeu. To je za državu veličine Hrvatske neodrživo.
Marketinško tržište je devastirano. Internet se uopće ne može razviti jer je nekonkurentan u odnosu na televiziju, što je bez presedana u Europi i svijetu. Internetsko oglašavanje svugdje prestiže oglašavanje na televizijama. Ali kod nas je mom lokalnom postolaru, u mom kvartu, dostupno marketinško vrijeme na nacionalnoj televiziji umjesto da se on oglašava na nekakvoj malenoj specijaliziranoj internetskoj stranici.
U Hrvatskoj je država vlasnik medija u svim granama, ona ima svoje dnevne novine, portale, televiziju i radio, a putem lokalnih vlasti i lokalne radijske postaje. Baš je radijsko tržište potpuno razoreno upravo izravnom intervencijom države.
To je ono o čemu se radi u Poglavlju 8 pregovora s Europskom unijom. Do sada se uglavnom u sklopu tog poglavlja govorilo o brodogradilištima i industrijama u kojima se država subvencijama i poticajama upleće u tržišnu utakmicu. I na medijskom tržištu imamo izravno upletanje države u tržišnu utakmicu.
Trenutno smo u procesu informiranja svih klubova saborskih zastupnika o tome kakva je situacija u medijima i zašto je važno ograničiti HRT u komercijalnom dijelu, kako bi oni mogli u saborskoj proceduri propitivati što Zakon o HRT-u znači ne samo za HRT nego i za sve ostale medije. Jer država se ne može brinuti samo za HRT. Ministarstvo kulture je i naše resorno ministarstvo i ono se i o nama treba brinuti.
To je preslika odnosa države prema realnom sektoru u odnosu na javni sektor. Ovim prijedlogom Zakona se pokušava zacementirati postojeće stanje i da cijenu restrukturiranja HRT-a, ako ga bude, plati cijela medijska industrija u Hrvatskoj.
Kakva je perspektiva medijske scene ako se ovakva situacija nastavi?
Može se dogoditi da, kako je to kazao kolega Ozren Kanceljak Hrvatska u Europsku uniju uđe sa sjevernokorejskim medijskim modelom.
Četiri tisuće ljudi na HRT-u proizvodi dva televizijska programa i tri radijska programa, plus osam radijskih centara. A kompletna medijska industrija s druge strane, svi magazini, novine, internet portali, radijske i televizijske postaje - svo to obilje - broje šest tisuća ljudi.
Nitko od nas na medijskoj sceni se ne može natjecati i taoci smo i žrtve te i takve politike javnog nakladnika i ona mora prestati ili se bar mora nadzirati.
Prethodni članci:
arti-201004060115006 arti-201005270155006
