Pod nazivom "Najduža i najiskrenija molba za posao", u našu je redakciju stigao očajni krik jedna čitateljice iz Slavonije, koja, uza sve napore i trud, ne uspijeva pronaći pristojan posao i zaraditi toliko željenu mjesečnu plaću.
Primorana na puko i jadno preživljavanje, unatoč visokoj stručnoj spremi i radnom iskustvu u struci, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, nailazi na surove i bezobzirne poslodavce, čiji je jedini cilj iskoristiti posljednji atom snage u njoj kako bi barem na trenutak "zasitili" svoje mjesečne potrebe. Naravno, bez ikakve daljnje budućnosti za nju.
Tužnu i očajnu, ali realnu i istinitu molbu za posao naše čitateljice, prenosimo u cijelosti.
''Iz Slavonije sam, jugozapadne. Slavonka rodom i porijeklom. Imam visoku stručnu spremu, tehnički fakultet, diplomirani inženjer.
Studirala sam za vrijeme Domovinskog rata i mislim da nije potrebno ići u detalje, ali ipak ne mogu, a da se ne osvrnem na taj period: putovala sam pod zračnim uzbunama, brat mi je bio na bojištu, svi muški prijatelji također, često danima i tjednima nisam znala jesu li živi... Otac i majka, već pomalo boležljivi i prestari za aktivno sudjelovanje u ratu, zarađivali su za kruh i za moje školovanje teškim radom, u vlastitom obrtu. I to se promijenilo tih godina – otac se teško razbolio, obrt je zatvoren, brat se vratio s bojišta, srećom, živ i zdrav, ali zauvijek promijenjen i odrastao preko noći... Nije imao ni 20 godina.
Nastupila je teška financijska situacija koja se nije promijenila ni do današnjih dana, ali smo naučili živjeti skromno, uz odricanja i nekako krpati kraj s krajem. Diplomirala sam svjesna bremena koji nosim na plećima – posljednja ušteđevina mojih roditelja otišla je na stanarinu, karte za autobus i mjesečni pokaz. Morala sam što prije početi raditi i pokušati sada, kad sam odrasla, barem na neki način vratiti to što su se svega odricali kako bi mi omogućili školovanje: često nisu imali ni za hranu, ali za mene su uvijek našli, barem za ono osnovno.
Šest godina radila u struci, 12 sati na dan, a onda je sve krenulo nizbrdo...
Srećom, dobila sam posao u struci. U tvornici u državnom vlasništvu. Puno se radilo, često i više od 12 sati dnevno, radila sam i noćne smjene, i vikende, i blagdane. Ustajanje u pet sati, putovanje 40 km do radnog mjesta, rad i povratak kući. Nije bilo vremena za razvijanje privatnog života, za osnivanje obitelji. Ali ništa mi nije bilo teško jer plaća je uredno sjedala. Mala, ali redovita. Prvih šest godina. Zatim je isplata plaća počela kasniti i naposljetku je firma otišla u stečaj. U jesen 2010. godine vraćena mi je radna knjižica, uručen otkaz zbog stečaja i poslana sam na Hrvatski zavod za zapošljavanje. Nakon 10 godina rada u struci. Dobila sam i papir na kojem piše da mi je firma dužna isplatiti zaostale plaće, putne troškove i otpremninu. Radi se o više desetaka tisuća kuna koje nikad neću dobiti.
U ove tri godine nezaposlenosti, poslala sam na stotine molbi i bila na više desetaka razgovora za posao. U početku sam tražila posao u struci i u dometu svoga doma. Nakon nekog vremena, odustala sam i od jednog i od drugog. Došlo je vrijeme za "daj što daš" jer gladan trbuh ne bira. Roditelji žive od jedne mirovine, toliko male da s istom jedva podmiruju i osnovne troškove života. Preživljavaju, ali ne mogu još i mene hraniti sada pod stare dane, a kao mlađi su se istog tog kruha odricali da bi mene školovali.
Rekli joj da traži socijalnu pomoć
Išla sam na razgovor kod ravnatelja HZZ-a. Na kraju mi je rekao da idem tražiti socijalnu pomoć. Ostala sam šokirana – žena u najboljim godinama, zdrava, s diplomom i 10 godina iskustva u struci... Da idem moliti državu da me prehrani.
Po ne znam koji put, opet sam ponosno dignula glavu i hrabro krenula naprijed – ne tražiti socijalnu pomoć, nego naći bilo kakav posao, bilo gdje u Hrvatskoj. U proljeće 2012. godine napokon mi se sreća osmjehnula: nakon nekoliko krugova razgovora, testiranja i susreta sa samim vlasnikom tvrtke, dobila sam posao u jednoj poznatoj hrvatskoj firmi, na neodređeno, u struci. Uvjet je bio preseljenje u Istru, na što sam odmah pristala.
Otkaz zbog podobnijeg kandidata
Nitko tih dana nije bio veseliji od mene. Nažalost, sreća je za mene bila kratkoga vijeka: nakon što sam potpisala ugovor, provela u firmi jedan vikend, našla i platila stan u mjestu gdje sam se trebala preseliti radi posla – uslijedio je neočekivani rasplet: pozvana sam na sastanak na kojem su mi članovi uprave priopćili da mi moraju uručiti otkaz jer se pojavio kandidat kojeg zbog političkih i ekonomskih pritisaka, a u svrhu razvoja i budućnosti tvrtke, jednostavno moraju zaposliti.
Nisam buntovnik po prirodi, pa sam takvo obrazloženje bez ikakvih scena, prijetnji i tužbi prihvatila, u nadi da će me kroz neko vrijeme ista ta firma zaposliti na nekom drugom radnom mjestu, u nekom drugom gradu, jer rašireni su po cijeloj Hrvatskoj. Pokupila sam svoje stvari, dokumente i plaću za tih nekoliko radnih dana i vratila se kući.
Ojađena, razočarana, ali ne i bez daljnje želje za zaposlenjem, za jednostavnim životom u kojem sama mogu zaraditi za taj isti jednostavan život. I stvarno, nakon nekoliko mjeseci, pojavio se natječaj iste firme – prvi, drugi, peti... Na svaki sam se javila, uredno dobila odbijenicu i na kraju su mi telefonski rekli da se zapošljavanje osobe koja je kod njih jednom radila, pa dobila otkaz ne slaže s politikom društva, te da kod njih više nikad neću raditi.
I nakon toga, opet sam našla snage i tražila dalje: nisam se uspjela zaposliti kao sobarica (jer sam daleko prekvalificirana), ni kao konobarica (jer nemam iskustva, a malo sam im i stara za taj posao), ni kao prodavačica (jer ima dovoljno nezaposlenih radnika kvalificiranih za taj posao), ni na recepciji (jer savršeno baratam jednim svjetskim jezikom, ali ostale poznajem premalo)... Na kraju, u srpnju ove godine, opet veselje i opet selidba: bila sam na razgovoru za posao, opet područje Istre, ali ovaj put mesna industrija. Ponuđen mi je posao u struci, uz uvjet da se preselim, da nabavim auto (jer je tvornica u nenaseljenom mjestu, a javnog prijevoza nema) i da sve to što prije odradim i dođem raditi. Uslijedila su dva tjedna istovremene radosti jer sam dobila posao i straha jer nemam novca ni za prvu stanarinu, a kamoli za automobil. Uskočili su mi prijatelji, rodbina, pa čak i poznanici koji su znali da uporno i strpljivo tražim posao i da ne biram što i gdje ću raditi: posudila sam novac za stanarinu i za goli život do prve plaće, za putne troškove preseljenja i dobila auto bez novca – da ga pomalo otplaćujem... Auto će uskoro biti punoljetan, ali u voznom je stanju.
Radila teške fizičke poslove, slušala svakodnevna vrijeđanja...
Puna entuzijazma i želje za radom, javila sam se na posao 12. kolovoza. Međutim, sve što mi je obećano, ubrzo je palo u vodu. Poslodavka je prvo odugovlačila s prijavom – kao, liječnik je na godišnjem odmoru, a bez sistematskog pregleda i potvrde da sam zdrava nema ni ugovora. Dobro, i to sam prihvatila... Poslana sam u hladnjaču na – 18 °C bez adekvatne zaštitne opreme s obrazloženjem da ću istu dobiti tek kad potpišem ugovor... Dobro, i to sam prihvatila. Svakoga sam dana trpjela uvrede na račun svog rada, izgleda, neimanja novca (jer sam naivno priznala šefici da sam novce za selidbu, stanarinu i ostalo morala posuditi). Dobro, i to sam prihvatila i trpjela jer raditi moram... Ne pitam za uvjete niti se želim zamarati mobingom i ponižavanjem. Samo da radim. Radila sam teške fizičke poslove, za koje su mi muški radni kolege rekli da im nije jasno kako mi to uopće uspijeva jer je i njima to fizički naporno, a upola sam lakša i slabija od njih.
Radila sam poslove pranja i čišćenja, pri kojima sam ubrzo bila mokra – noge, kao i ostatak tijela su mi se doslovno smrzavali jer se nisam imala u što presvući – morala sam biti u bijelim hlačama i bijeloj kuti, a dobila sam od svega po jedan komad. Radila sam svakodnevno po 10, 11 i 12 sati, iako mi je unaprijed rečeno da mi prekovremeni sati neće biti plaćeni. Dočekala sam i odlazak na liječnički pregled – ustanovljeno je da sam radno sposobna i zdrava, ali ni nakon toga ugovor nisam dobila.
O radnom mjestu za koje sam bila na razgovoru za posao nije bilo ni govora: radila sam sve, samo poslove koji su vezani uz takvo radno mjesto. Ali ni to me nije pokolebalo. Naime, bilo mi je u redu da se prvo dobro fizički naradim, smočim, dokažem, pa da onda počnem raditi poslove vezane direktno uz struku i radno mjesto koje mi je ponuđeno. Ali nakon mjesec dana rada na crno, šefica mi je rekla da je firma u teškoj financijskoj situaciji, da si oni ne mogu priuštiti radnika na radnom mjestu za koji su raspisali natječaj i da ugovor neću ni dobiti. Kad sam zaprepašteno, ali tiho i kulturno priupitala zašto me nagovorila da se selim, da se zadužujem, opet sam dobila salvu uvreda i rekla mi je da se baš i nisam pokazala, da sam prenježna za taj posao. Nisam mogla vjerovati – posao na koji sam došla nisam uopće ni dobila šansu raditi, a to da sam nježna – pa teško, nakon mjesec dana strpljivog smrzavanja, rada po više od 10 sati dnevno, teških fizičkih poslova i uz to trpljenja uvreda na moj račun svaki dan.
'Ne želim da me žalite'
Platila mi je nešto sitno za svaki radni dan, s tim da je odbila 450 kuna za trošak liječničkog pregleda, i rekla mi da više ne dolazim. Još sam jednom pokupila stvari i otišla pognute glave, ne vjerujući koliko toga čovjek mora podnijeti da bi radio i od svoga rada živio. I tako sam opet nezaposlena.
Još sam u Istri jer sam u međuvremenu, novcem koji sam dobila za rad na crno, platila stanarinu za još jedan mjesec. Međutim, novca za povratak kući nemam, niti imam novca za vratiti dug u koji sam se uvalila da bih ovamo došla – raditi, a ne sjediti u četiri zida, što mi posljednjih dana jedino preostaje. I nakon svega proživljenog, ipak sam zadržala dobru volju, smisao za humor i, što je najvažnije – želja za radom mi je, unatoč svemu, još jača.
Mislim da je još jedino bitno spomenuti da ovim tekstom ne želim nikoga prozivati, ne tražim ni suosjećanje, ne želim da me žalite – želim da mi se javi bilo tko kome treba vrijedna i poštena radnica, za bilo kakav posao, bilo gdje u Hrvatskoj.
Unaprijed se zahvaljujem na ponudama za posao i nadam se osobnom predstavljanju.
S poštovanjem, Nezaposlena Hrvatica (kontakt-podaci u redakciji)''
Šaljite nam svoja zapažanja, informacije, fotografije i priče na adresu vijesti@portal.net.hr˝
Želite li da za vas potražimo odgovore stručnjaka i nadležnih institucija vezano za probleme koji vas muče, adresa za vaše upite je također vijesti@portal.net.hr
