Neposredno nakon vinkovačkog finala Hrvatskog kupa ‘ptičica na grani’ mi je šapnula kako će nakon Svjetskog prvenstva, bez obzira kakav se rezultat dogodio, Hrvatski nogometni savez krenuti u ozbiljne reforme. Iskreno, nisam baš bio uvjeren u tu priču, više mi je djelovala kao reakcija na još jednu sudačku farsu i ‘građenje’ od potencijalno lošeg rezultata u Rusiji. Ali ptičica je poprilično unutra, pa sam taj šapat odlučio spremiti negdje u blizinu radne memorije.
I kako su se stvari u Rusiji razvijale, iz tjedna u tjedan činilo mi se da šapat o budućim reformama sve više nestaje u daljini. Jer po starom našem običaju, logično je bilo očekivati da će se po tko zna koji put sve nagomilano smeće pomesti ispod reprezentativnog tepiha.
No, opet, neke prilično zanimljive stvari mogle su se zamjetiti već tijekom, a posebno nakon povratka sa Svjetskog prvenstva. Prije svega golom oku vidljiva diskretizacija praktično čitavog vodstva saveza i u Rusiji i na zagrebačkom dočeku. Jeste li vidjeli čelnike saveza igdje blizu reprezentacije? Ikoga osim Davora Šukera, koji kao predsjednik i veliko nogometno ime objektivno i nije mogao izbjeći reflektore.
Šuker je bio jedini pripadik hrvatskog nogometnog establišmenta koji je doputovao s igračima iz Rusije i pojavio se na proslavi. No, njegova diskretna pojavnost i činjenica da ovaj trijumfalni trenutak nije niti pokušao iskoristiti kako bi ‘peglao’ imidž saveza, puno toga govore ako znate slušati. Posebno ako se pokaže istinitom informacija kako su upravo igrači tražili da se čelnici saveza potpuno odvoje od njih i u Rusiji i na dočeku.
Hoće li doista biti promjena unutar kuće hvatskog nogometa ili će se grandiozni uspjeh iz Rusije iskoristiti kako bi se u tišini zabetonirao status quo, pokazat će vrijeme. I to ne dugo vrijeme. Ne godine. Mjeseci, možda i tjedni bit će dovoljni za (pr)ocjenu postoji li doista unutar HNS-a ozbiljna struja koja želi barem početi skidati stigme koje opterećuju hrvatski nogomet već godinama.
Ukoliko postoji, a nekoliko ozbiljnih izvora i dalje tumači da postoji, i ako zaista žele iskoristiti ovu rusku bajku za istinski boljitak hrvatskog nogometa, neće im biti teško pronaći ideje odakle početi. Postoji gomila požara koji se mogu početi gasiti bez velikog mudrovanja i otezanja. Gomila stvari s kojima se može krenuti odmah.
Nacionalni stadion neće stvoriti nijednog novog nogometaša, kao što ni Arena Zagreb ili Spaladium Arena nisu stvorile ni jednog novog rukometaša ili košarkaša
Na primjer — uvedite VAR. Bez obzira u kojem obliku i koliko koštalo. Nijedna cijena nije viša od one koju hrvatski nogomet u globalu plaća zbog lošeg suđenja. Nepovjerenje, manipuliranje, prozivanje i vrtnja uvijek u istom krugu. Vječna dvojba griješe li hrvatski suci zato što su nekvalitetni ili zato što su nepošteni nikad se neće izbiti iz glava konzumenata hrvatskog klupskog nogometa ako se glave i dalje budu gurale u pijesak i pričalo kako nema nikih problema.
U Rusiji je VAR riješio gomilu dvojbenih situacija i omogućio nam svima da pričamo i razmišljamo samo o nogometu, a ne o nepravdi. Naravno da VAR nije savršen, pogrešaka je bilo i bit će i uz njega. Pogreška je dopustiva. Pogreška je razumljiva. Pogreška je ljudska. Ali VAR može vrlo brzo i vrlo jasno razdvojiti suca koji griješi i suca koji potkrada.
Kažnjavajte suce koji učestalo griješe, bez obzira u čiju korist ili na čiju štetu. Ne nekim smiješnim kaznama i suspenzijama na kolo ili dva, nego oštrim i ozbiljnim. Javnim. Nemate dovoljno kvalitetnih sudaca? Stvorite ih. Uvezite ih. Što god. Nijedna pravda nije preskupa. Sudačka organizacija je polazišna točka svega onoga što tjera ljude s tribina HNL-a. Nisu to ni nekomforni stadioni ni krvoločni huligani, koliko god nas pokušavali uvjeriti u to.
Felix Brych, jedan od najboljih svjetskih sudaca koji je bez ikakvih problema mogao suditi samu završnicu Svjetskog prvenstva, potjeran je kući zato što je bio tvrdoglav. Ne zato što je pogriješio. Nego zato što nije htio pogledati snimku koja mu je sugerirana iz studija. Zato što je svoj ego stavio ispred nogometa. Na taj način FIFA je skinula sa sebe odgovornost za Brychovu (pogrešnu) odluku. I jasno poručila svim sucima da njihov ego nije veći i važniji od igre. Tu bi poruku vrlo jasno trebala čuti i shvatiti i sudačka komisija HNS-a.
Objavljujte detaljne i jasne financijske izvještaje. Objasnite što znači 16 milijuna kuna potrošenih na “naknade ostalim osobama izvan radnog odnosa”, zašto se troši 17 milijuna kuna na “promidžbu i informiranje” i kakve su to “intelektualne usluge” plaćene 48 milijuna?
Pružite ruku Hajduku. Saslušajte ga. Vratite ga za stol. Vratite ga u institucije. Što god tko o Hajduku mislio, riječ je o klubu koji puni sve stadione u zemlji. O klubu za kojeg žive mase diljem kugle zemaljske. Hajduk nije ni bezgrešan, ni savršen. Ali bez njega hrvatskog nogometa nema. Hrvatske nogometne lige još i manje.
Prilagodite Statut HNS-a boljitku hrvatskog nogometa, a ne betoniranju vlasti odabranih klimoglavaca. Gradite temelje, umjesto skupe fasade. Umjesto bajki o nekakvom grandioznom “nacionalnom stadionu”, pomognite razvoj nogometnih škola diljem zemlje. Umjesto novog zaključavanja reprezentacije u jedan grad i jedan stadion, shvatite da reprezentacija pripada cijeloj zemlji. Zar treba bolji argument za to od slika koje su dolazile iz svih krajeva zemlje tijekom SP u Rusiji?
Hrvatska mora postojati i igrati i u Splitu i u Rijeci i u Osijeku i u Zagrebu. To ne znači da grad Zagreb ne treba graditi novi stadion na kojem će igrati zagrebački klubovi i reprezentacija, ako glavni grad za to ima sportske, poslovne i financijske snage. Ali znači da nacionalni stadion ne treba biti jedan. Nacionalni treba biti svaki hrvatski stadion. Upravo je činjenica što se Maksimir na silu nastojao pretvoriti u “nacionalni” i dovela do brojnih problema.
Potaknite izgradnju regionalnih kampova u kojima se mogu okupljati i pripremati reprezentacije svi kategorija. Vratite mlade reprezentacije u Dalmaciju, Istru, Slavoniju. Ne samo zbog decentralizacije, nego i zbog činjenice da dolasci bilo kakve reprezentacije potiču i gradove i klubove da ulažu u svoje stadione i infrastrukturu. Ne može i ne treba HNS sve financirati. Ali može potaknuti. Vinkovce. Zadar. Pulu. Imotski. Varaždin. Slavonski Brod. Što je i važnije i vrjednije od građenja monumentalnih spomenika nečijoj aroganciji.
Nacionalni stadion neće stvoriti nijednog novog nogometaša, kao što ni Arena Zagreb ili Spaladium Arena nisu stvorile ni jednog novog rukometaša ili košarkaša. Ali su zato stvorile dugove i isisale gomile ogroman novac koji je umjesto u njih mogao ići u sport. Ako će iz svega što se dogodilo u Rusiji proizaći samo još jedna luksuzna ‘Arena’ na kojoj će reprezentacija zaigrati nekoliko puta godišnje, a djeca diljem zemlje neće imati ni klubova, ni trenera, ni uvjeta za igranje nogometa, brzo će doći vrijeme kad ni na tom nacionalnom stadionu više neće imati tko igrati. A ni navijati.
Puno je stvari u hrvatskom nogometu koje se mogu promijeniti bez puno vremena i bez puno novca. Nije u šoldima sve. Stvarno nije. Pa ako zaista unutar HNS-a postoje novi vjetrovi i nove ideje, sad je pravo vrijeme da se pokažu i nametnu.
Djelima, ne riječima.
