Ne dajte da vam sole pamet

Pravila postoje da bi ih se kršilo. Pa i za stolom. U ovom slučaju uz blagoslov znanosti koja je “rasturila” 5 prehrambenih mitova

Jadnim je nutricionistima posao uistinu težak. Na primjer, obrati im se netko tko bi se zdravije hranio (i ima dovoljno love platiti stručan savjet). Onda se stručnjak baci na analizu svega što ovaj jede i što mu je omiljena hrana pa zatim zajedno oblikuju prehrambeni plan koji odgovara njegovim ciljevima i načinu života. Nedugo potom, poslušni je klijent vidljivo mršaviji i pun energije – misija obavljena!
Ne sasvim. Kad kolege na poslu zamijete promjene, počnu se raspitivati o načinu prehrane. Detaljno i nemilosrdno. “Zar taj tvoj nutricionist ne zna da crveno meso uzrokuje rak, a krumpir dijabetes?” “Ne mogu vjerovati da ti taj stručnjak nije rekao da manje soliš hranu kako bi spriječio visok krvni tlak”, pljušte komentari. Klijent – unatoč zamjetnim rezultatima – počne sumnjati u ispravnost svoje prehrane. Tko zna, možda je Mira iz računovodstva u pravu…
Na sreću, s nekim se prehrambenim mitovima temeljito razračunala znanost pa ih, prosvijetljeni novim spoznajama, slobodno možete zaboraviti.

MIT BR. 1
“Visok udio bjelančevina u prehrani štetan je za bubrege”
Mitologija Davne 1983. godine istraživači su otkrili da konzumiranje više bjelančevina povisuje tzv. glomerular filtration rate (GFR). Laički, količinu krvi koju vaši bubrezi filtriraju u minuti. Na temelju toga mnogi su znanstvenici olako zaključili kako rast GFR-a izlaže bubrege većem pritisku.

Znanstvene činjenice Gotovo dva desetljeća poslije nizozemski su znanstvenici ustanovili kako, doduše, bjelančevinama bogat obrok povećava GFR, ali nema loš utjecaj na cjelokupnu funkciju bubrega. Zapravo, postoji i istraživanje koje je pokazalo kako smanjenje velike količine bjelančevina u prehrani – točnije, do 2,54 g po kilogramu tjelesne težine na dan – oštećuje zdrave bubrege.
Na kraju priče Kao opće pravilo, preporučuje se da se dnevna količina bjelančevina u prehrani računa prema željenoj težini: težinu treba pomnožiti sa 2 i dobije se koliko je grama bjelančevina svakodnevno potrebno. Primjerice, netko tko se sa 100 kg smatra debelim i želi imati 90 kg, na dan bi trebao jesti 180 grama bjelančevina. Isto tako, mršavko od 70 kg koji se želi udebljati 10 kg, trebao bi jesti 160 grama bjelančevina na dan.

MIT BR. 2

“Slatki su krumpiri zdraviji od običnih, bijelih”
Mitologija Ljudi krumpir najčešće jedu na najnezdraviji mogući način: pržen u dubokom ulju i kao čips (dakle, opet pržen). Zbog toga se krumpir redovito povezuje s pretilošću i povećanim rizikom obolijevanja od dijabetesa. Slatki krumpiri iliti batati pak najčešće se jedu pripremljeni na druge, kudikamo zdravije načine, a kako su bogati hranjivim tvarima te imaju niži glikemijski indeks od svoje bijele braće, postali su mezimci nutricionista.
Znanstvene činjenice Razlike u nutritivnim vrijednostima slatkih i običnih krumpira komplementarne su – jedan nije nužno bolji od drugog. Npr., batat sadrži više vlakana i vitamina A, ali bijeli krumpir ima više esencijalnih minerala, osobito željeza, magnezija i kalija. Glede glikemijskog indeksa, kod slatkoga krumpira on jest niži, ali obični se krumpir tijekom ili nakon pečenja masti uljem ili maslacem, ili pak posipava sirom i zalijeva vrhnjem – sve to sadrži puno masnoća, što snižava glikemijski indeks obroka.
Na kraju priče Način na koji jedete krumpir – primjerice, pečen s korom u pećnici nasuprot onog koji je u tvornici prerađen da bi se od njega napravio čips – neusporedivo je važniji od vrste gomolja.

MIT BR. 3
“Jedenje crvenog mesa izaziva rak”
Mitologija U studiji provedenoj 1986. japanski su istraživači otkrili kako od raka obolijevaju laboratorijski štakori kojima su u hrani davali heterocikličke amine, tvari dobivene iz mesa prekuhanog na vrlo visokoj temperaturi. Otad su neke studije obavljene na velikom broju promatranih ljudi (tzv. populacijske) upućivale na moguću vezu između konzumacije crvenog mesa i raka.
Znanstvene činjenice Nijedna studija nije ustanovila izravnu uzročno-posljedičnu vezu između jedenja mesa i raka. Osim toga, na temelju populacijskih studija teško je donositi zaključke. One se temelje na široku istraživanju prehrambenih navika ljudi i zdravstvenih tegoba, a ti se brojevi potom jednostavno sažimaju da bi se otkrili trendovi, ne uzroci.
Na kraju priče Nemojte prestati roštiljati! Mesoljupci koje su strašili nastankom kancerogenih tvari pri pečenju mesa na grillu ne moraju se odreći sočnih odrezaka – samo trebaju odrezati zagorjele ili prepečene dijelove mesa.

Među prehrambenim je mitovima i onaj o štetnosti maslaca. Da, maslac je doista bogat masnoćama – osobito onim zasićenim. Ali, većina je tih masnoća sastavljena od palmitinske i stearinske kiseline. Istraživanja su pokazala kako te zasićene masne kiseline ili nemaju ama baš nikakav utjecaj na razinu kolesterola u krvi ili je pak njihovo djelovanje pozitivno.

Komadić maslaca ima samo 36 kcal, a zahvaljujući masnoćama što ih sadrži, osjećaj sitosti je dugotrajniji.

Maslac je jedan od najboljih izvora konjugirane linolenske kiseline (CLA), prirodne masnoće za koju je ustanovljeno da djeluje protiv raka.

Studije su pokazale da masnoće iz maslaca poboljšavaju sposobnost organizma da apsorbira vitamine A, E, D i K. Dakle, da povrću na maslacu: ne samo da je ukusnije nego i zdravije.
MIT BR. 4
“Kukuruzni sirup s visokim udjelom fruktoze, tzv. HFCS više deblja nego običan šećer”
Mitologija Revolucionarne 1968. jednom je studijom ustanovljeno kako su štakori koje su šopali fruktozom imali više masnoća u krvotoku. Mnogo godina poslije, 2002., na Sveučilištu Kalifornije u Davisu objavili su često citirane rezultate istraživanja u kojima su povećan unos fruktoze – među ostalim, i HFCS-a – kod američkih građana povezali sa strelovitim rastom broja predebelih Amerikanaca.
Znanstvene činjenice I HFCS i sukroza, iliti šećer konzumni, sadrže jednaku količinu fruktoze. Primjerice, dva najčešće upotrebljavana tipa HFCS-a nose brojeve 42 i 55 – koji pokazuju koliki je postotak fruktoze u njima. Sukroza je kemijski gotovo identična, a sadrži 50 posto fruktoze. Zapravo, nema znanstveno dokazane razlike između te dvije vrste šećera. Pa ni u tome da ćete se od obje udebljati ako pretjerujete.
Na kraju priče HFCS i obični šećer ugljikohidrati su visoke kalorijske, a niske nutritivne vrijednosti. Takve prazne kalorije u prehrani treba ograničiti: slatke gazirane i voćne napitke te slatkiše skrešite na minimum.

MIT BR. 5
“Sol izaziva visok krvni tlak i treba je izbjegavati”
Mitologija Dr. Walter Kempner sa Sveučilišta Duke postao je 1940-ih poznat po tome što je u liječenju ljudi s visokim krvnim tlakom prepisivao i smanjenje unosa soli. I kasnije su studije potvrdile kako se time smanjuje hipertenzija.
Znanstvene činjenice Ljudima s visokim tlakom i dalje se preporučuje smanjenje unosa natrija. No u brojnim je znanstvenim radovima potvrđeno kako nema nikakvog razloga da se tome podvrgavaju ljudi s normalnim tlakom. Osim toga, posljednjih 20 godina postoji i rješenje za visokotlakaše koji se ne žele odreći slanog: jednostavno trebaju povećati unos kalija. Jer, kod tlaka je zapravo stvar u ravnoteži natrija i kalija. Nizozemski su istraživači ustanovili da smanjen unos kalija ima jednak utjecaj na krvni tlak kao i previše soljenja hrane. Usto, istraživanja su pokazala i da se kalija u prosjeku unosi 3100 mg na dan – što je 1600 mg manje od preporučene doze.
Na kraju priče Niste osuđeni na bljutavu hranu – pazite na unos kalija. Preporučenu dnevnu količinu možete osigurati jedete li voće, povrće i mahunarke: na primjer, porcija špinata, brokule, banana, krumpira i većine mahunarki sadrži više od 400 mg kalija.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr