Nakon deset godina nesmetanog rasta životni standard Amerikanaca porastao je do dosad nezapamćenih visina. Nezaposlenost je niska, prihodi su visoki, a potrošači troše neočekivane 'urode' stvorene rekordno brzim rastom nadnica i skokom vrijednosti dionica. Cvjetajuća ekonomija obdarila je dvojicu predsjedničkih kandidata, republikanca Georgea Busha i demokratu Al Gorea, manom s neba: bilijunima dolara potencijalnog proračunskog viška.
Ipak neizvjesnost oko veličine projiciranog viška izaziva brigu mnogih i u financijskom svijetu, ali i u 'prosječnoj' Americi i to zbog prijedloga trošenja proračunskog viška kojeg podnose obje strane. Postavlja se pitanje hoće li u konačnici doista biti sredstava kojima obje strane namjeravaju pokriti proračunski 'gubitak' koji bi nastao uvođenjem novih poreznih olakšica, smanjenjem poreza i novim programima proračunske potrošnje.
Ta pitanja udružena s onima tko će zasjesti na ključne ekonomske pozicije u novoj vladi i kako će izbor novih ljudi utjecati na američke odnose s ostatkom svijeta znači da se predsjednički izbori svode na to tko će najbolje osigurati status Sjedinjenih Država kao najveće svjetske gospodarske velesile. Kongresni ured za proračun, koji je 'nepristran' predviđa proračunski višak od 4.6 bilijuna američkih dolara u idućih deset godina.
Bush je predložio ambiciozni desetgodišnji plan smanjenja poreza vrijedan 1.3 bilijuna dolara, a Gore je predložio ciljane porezne olakšice 'teške' 500 milijardi dolara u istom razdoblju, no udružene s njegovim prijedlogom proračunske potrošnje na drugim poljima premašuje se iznos od bilijun dolara. Uz baratanje tako vrtoglavim iznosima ekonomisti postavljaju temeljno pitanje, a to je hoće li tih novaca doista i biti. Uz postojeće proračunske rashode jedan od ključnih izazova bit će obuzdavanje bujanja troškova državne uprave koji bi mogli Ameriku vratiti u proračunski deficit.
Prvi čovjek američke narodne banke Alan Greenspan već dugo upozorava na potrebu obuzdavanja javne potrošnje, jer bi u suprotnom projicirani višak bio samo san. Dodatnu opasnost predstavlja cijena nafte, kao i manjak raspoložive radne snage na tržištu rada. Parametri pokazuju da je ekonomski rast u trećem kvartalu ove godine bio 2.7 posto u odnosu na 5.6 posto koliko je zabilježeno u drugom kvartalu ove godine.
Analitičari drže da će upravo cijena nafte i nepostojano financijsko tržište biti najveći rizici za ekonomski rast. Negativni utjecaj politike vidi se po tome što se republikanski Kongres i demokratska administracija Billa Clintona tek trebaju usuglasiti oko proračuna za iduću godinu, teškog 1.8 bilijuna dolara za kojeg mnogi ekonomisti tvrde da već 'jede' dio predviđenog viška.
Nakon mjeseci okapanja u srijedu je u Washingtonu postignut dogovor da se poslije izbora održi sjednica Kongresa na kojoj bi se usvojio proračun koji se po zakonu trebao donijeti još prije mjesec dana. Bez obzira na predizborne najave ekonomska politika novog američkog predsjednika ovisit će o tome tko će držati Kongres i koliko će 'opozicija' biti jaka.
U međuvremenu mediji se bave kadrovskim križaljkama na najutjecajnijim ekonomskim položajima. Tako se procjenjuje da bi Gore mogao zadržati sadašnjeg ministra financija Lawrencea Summersa, dok bi Bush mogao na to mjesto postaviti neko od jačih imena s Wall Streeta, iz redova teksaških naftaša ili svoga glavnog ekonomskog savjetnika Lawrencea Lindseya. Novi će predsjednik imati veliki utjecaj na kreireanje monetarne politike jer istječu mandati petorici od sedam članova odbora središnje banke. Izbor ministra financija odrazit će se prije svega na međunarodne financijske institucije poput MMF-a i Svjetske banke koje bi pod Bushom mogle imati hladniji 'prijem'.
