Na zadnjem ZagrebDoxu prikazan je film Moje mjesto za igru (My Playground) danskog umjetnika i dizajnera Kaspara Astrupa Schrödera, posvećen parkouru, vještini brzog i efikasnog kretanja kroz prostor.
Ako ne znate o čemu se radi, to je vještina kretanja kroz urbani, izgrađeni okoliš. Parkour zapravo oduvijek postoji, to je ono što radimo dok smo djeca – penjemo se, skačemo, vrtimo... Traceuri je ona nekolicina koja s takvim aktivnostima nastavlja i dalje, i ako su dobro uvježbani, njihova vještina može izgledati savršeno i vrlo atraktivno.
Danski tim traceura JiYo svoje je idealno vježbalište našao u stambenim zgradama BIG-a u Kopenhagenu, u Orestadu, rubnoj zoni grada gdje je do prije desetak godina bila tek pustopoljina. Zgrada Mountain Dwellings se pokazala savršenom za njih - kaskadni balkoni ili garaža na nekoliko etaža idealni su poligon za njihove vratolomije.
Arhitekt Bjarke Ingels, osnivač BIG-a, zainteresirao se za njihovo viđenje arhitekture, pa ih je pustio da vježbaju na danskom paviljonu za Expo u Kini, dok se još gradio. Dok parkour nailazi na punu potporu gradskih vlasti u Kopenhagenu, pa su ih čak angažirali da projektiraju najveći svjetski park za vježbanje, traceuri ne nailaze uvijek na razumijevanje. U Japanu ih gnjavi policija, na primjer, a ljudi ih često doživljavaju kao adrenalinom nabijene klince koji uživaju u opasnosti, mada oni sami inzistiraju na sigurnosti i međusobno se ne natječu.
Parkour već nekoliko godina ima i svoje poklonike u Hrvatskoj. Jedan od njih je Igor Jurić, poznat kao Druid, koji nam kaže da parkour uopće nije opasan, dapače, tvrdi da je nogomet opasniji od toga i smatra da bi vještine parkoura dobro došle u svakoj profesiji koja je u hitnim situacijama zadužena za pružanje pomoći, kao što su vatrogasci, bolničari ili policajci, jer bi tako brže došli do unesrećenih, piše Pogledaj.to.
