'Nastupao sam s Arsenom na koncertima 22 godine i, priznajem, vrlo me često znao špotati'

“Moji prijatelji, međutim, nisu znali da se Arsen nešto ranije na sličan način našalio i na svoj račun. Ispričao je gledateljima kako mu je nakon jednog nastupa u garderobu došla prekrasna mlada dama te ga zamolila: ‘Gospodin Dedić, biste li mi potpisali jednu vašu sliku’. ‘Kako ne, draga moja damo, kako se zovete?’. ‘A ne, to nije za mene, to je za moju baku’. Dakle, ako se netko na taj način šali na svoj račun, ima pravo to učiniti i prema drugima. Arsen je po svemu bio osebujan, velik, čudesan, samoironičan i ne znam nikoga tko bi se naljutio zbog njegova humora i šala”, istaknuo je Branko Bulić, jedna od samozatajnih legendi hrvatske zabavne glazbe.

Prvi susret prije više od 50 godina

Kao pijanist Bulić je godinama bio šef čuvenog ansambla 4M, tridesetak godina pratio je na klaviru Terezu Kesoviju, neko vrijeme bio uz Jasnu Bilušić, a od 1993. sve do njegove smrti surađivao s Arsenom Dedićem. “Prvi put sam susreo Arsena prije više od 50 godina, kad smo počeli nastupati kao mladi nadobudni glazbenici. On se već afirmirao pod pseudonimom Igor Krimov i pjevao je u grupi Melos, a ja sam radio s kvartetom 4M. Kada je Dedić početkom devedesetih pod nerazjašnjenim okolnostima prekinuo dugogodišnju suradnju sa Sjepanom Mihaljinecom, ponudio mi je da pratim Gabi i njega.

Pristao sam, dakako, bez razmišljanja jer sam znao da je Arsen izniman umjetnik koji je već bio napravio sjajnu karijeru. Bila je to intenzivna artistička suradnja, ja za klavirom, on za mikrofonom”. Bulić kaže kako je bilo beskrajno lako raditi s Arsenom jer je bio veliki radnik, odličan poznavatelj glazbe, pa je bio užitak sjesti za klavir i pratiti ga. No, kako je u svemu bio perfekcionist, kako je uvijek težio savršenstvu, kako je nastojao iz sebe izvući najbolje, tako je Arsen Dedić bio jednako zahtjevan i prema drugima. “Niste ga mogli zavarati. Vrlo često me špotao kada bi osjetio da mi ne ide najbolje. Jednom sam mu došao kući u Haulikovu ulicu na probu.

Strogo isplanirani nastupi

Nakon nekog vremena Arsen mi je rekao: ‘Vidim, Bula, da ti ne ide, da nisi vježbao, vidimo se za tjedan dana. Nećeš vidjeti bine dok to savršeno ne odsviraš’. Tada sam zbilja shvatio da je Arsen u pravu, da nisam dovoljno radio, da sam ovlaš pristupio vježbanju, što stvarno nije bilo u redu. Jednako je bio strog i prema sebi. Zapravo, o sebi je najviše vodio računa. Jednom sam ga nazvao kući, javila se Gabi i kada sam je zamolio da trebam razgovarati s Arsenom, ona je odgovorila da mi ga ne može dati na telefon. Pitao sam je zar nije kod kuće, a ona je odgovorila da je doma, ali da vježba. Kada sam joj rekao, a kaj za miloga Boga može on vježbati, odgovorila mi je da je odlučio da će dvije svoje pjesme otpjevati uz vlastitu klavirsku pratnju.

Kako se za taj nastup želio dobro pripremiti, ona ga nije mogla prekinuti u vježbanju. I on se intenzivno pripremao i vježbao sve dok nije bio potpuno zadovoljan. Kao i za sve ostalo u životu, tako se i za svaki nastup pripremao maksimalno ozbiljno”. Bulić je ispričao kako su zbog takvog pristupa poslu i obvezama svi Dedićevi nastupi bili strogo isplanirani i programirani, da ništa nije prepuštao slučaju ili improvizaciji. Svaki je koncert od prvog do zadnjeg trenutka bio precizno razrađen, improvizirati je mogao samo on i to dok je komunicirao s publikom, dok je pjevao ni on si nije dopustio odstupanja od programa.

Svakome tko je radio s njim Dedić je natipkao njegov program i precizirao obaveze. Ton majstoru je napisao točan raspored pjesama, od prve do zadnje stvari, a majstoru svjetla je davao instrukcije za svaku pjesmu, koje svjetlo ide uz nju i kojeg intenziteta. Svaki suradnik dobio je svoj primjerak programa i toga se morao strogo pridržavati. Svaki je takav program bio podcrtavan i ispisan markerima različitih boja kako bi se bolje naglasila važnost nekog upozorenja. Bulićevo ime uvijek je bilo napisano crvenom bojom, a svaki je program još dodatno ukrasio nekim znakom. Dediću nikada nije bilo teško napraviti nešto što je bilo vezano uz njegove nastupe, znao je izraditi i po sedam takvih programa, a da se nikada pri tomu nije koristio kompjutorima i printerima.

Kod Arsena nije bilo odstupanja

“Koncert je morao biti upravo onakav kako ga je on zamislio. Pratio sam Terezu Kesoviju tridesetak godina po cijelom svijetu, ali njen mediteranski temperament tjerao ju je da stalno nešto mijenja, preskače pjesme, improvizira. Kod Arsena se to nikada nije događalo i zbog toga je s njim bilo najjednostavije raditi. Kod njega nikada nije bilo odstupanja. Jedino je, kažem, improvizirao dok je zabavljao publiku. Tada je svojim štosovima i kreativnošću iznenađivao čak i nas koji smo s njim radili. Osim što je bio veliki pjesnik, sjajan pjevač, odličan glazbenik, Arsen je na pozornici bio veliki šarmer, beskrajno duhovit, mogao je publiku dovesti do raznih stanja, od euforičnog smijeha do suza.

A to mogu samo istinski umjetnici”. Bulić je tako ispričao kako je na jednom koncertu, dok je Arsen izvodio jednu od svojih omiljenih pjesama, a u dvorani, utonuloj u mrak, u kojoj je vladala apsolutna tišina, odjednom zazvonio mobitel. Nastao je tajac, svi su se gledatelji prijekornim pogledima okrenuli prema mjestu odakle se čula zvonjava, a Arsen, koji je prestao pjevati, ženi se obratio mirnim glasom:

“Samo vi, gospođo, telefonirajte. Bula, prestani svirati, pa kada završite, mi ćemo nastaviti s koncertom”. I tako je tu mučnu situaciju razriješio na najbolji mogući način”. Branko Bulić priznaje kako se uvijek divio lakoći kojom je Dedić stvarao, njegovu fenomenalnom daru za poeziju i muziku, pa i sposobnošću da prihvati tuđe ideje. Doduše, kaže Bulić, to se rijetko događalo jer nitko nije mogao imati bolje ideje od Arsena. No kada bi mu Bulić ponekad nešto sugerirao, tada bi mu Arsen kazao: “Može, Bula, sviraj kako si predložio”. Bulić se uvjerio kako je Arsen najviše uživao pjevajući svoje klasične skladbe iz najranijeg razdoblja, ponajprije Moderato cantabile, Kuća pored mora, Ono sve što naš o meni, a posebno se veselio pjesmi Ni ti ni ja.

Najveće Dedićeve zasluge

“Kad god bi došla na red ta pjesma, Arsen se uvijek okrenuo prema meni te rekao da je to naša pjesma. Publika nije znala zbog čega, a priča je vrlo jednostavna. Jednom se kod fotografa Cobre Balića okupilo muzičko društvo s namjerom da se malo družimo, zabavimo, popijemo, pojedemo. Kako Arsen nije htio niti znao kartati, rekao nam je: ‘Samo vi kartajte, pušite, pijte, trujte se, a ja idem u drugu sobu malo svirati klavir’. I dok smo kartali, čuli smo kako Arsen prebire po klaviru. Kad se nakon nekog vremena vratio u sobu, doviknuo je s vrata: ‘Čujte, dečki, napisao sam jednu pjesmu, hoćete li je čuti?’

I otpjevao nam je skladbu za koju je rekao da će se zvati Ni ti ni ja. Dakle, tu kultnu skladbu i riječi za nju napisao je u tako kratkom vremenu da je to bilo pravo čudo. Arsen je zaista stvarao zapanujućom lakoćom, kada mu je sinula neka ideja, on ju je jednostavno i brzo pretočio na papir”. U najveće Dedićeve zasluge Bulić ubraja činjenicu da je utemeljitelj jedne posve nove pojave u tadašnjoj zabavnoj glazbi, da je osmislio nešto za što se u nas do tada nije ni znalo. “Moderato cantabile, Kuća pored mora, Vraćam se bile su prava revolucija u zabavnoj glazbi. On je napravio takav spoj poezije i glazbe kakav u nas do tada nije viđen.

Posve nova umjetnost

Do tada su se samo pjevale pjesmice, a on je od toga stvorio posve novu umjetnost. Imali smo odlične kompozitore i aranžere, Alfija Kablja, Stipicu i Nikicu Kalogjeru, Miljenka Prohasku, Runjića, ali Arsen je donio nešto posve novo i različito, pa čak i u aranžmanima koje je radio za orkestre raznih formata. Kada su drugi radili aranžmane za njegove pjesme, Arsen im je davao skoro gotove materijale, samo su trebali napraviti orkestraciju. Napisao bi obligata, odnosno molio da to bude izvedeno onako kako je on napisao. I tako su nastajali prvorazredni glazbeni produkti. Nikada se nije služio kompjutorom, govorio je da njemu za komponiranje treba samo papir, olovka i gumica.

Uza sve to Arsen je bio i fantastičan korepetitor. Kada bi napisao neku skladbu za Gabi, koja je, uzgred rečeno, bila beskrajno muzikalna, ona je odmah osjetila pjesmu što nije bilo teško jer je Arsen za nju radio samo prvorazredne stvari. Njih bi dvoje onda otišli u studio i začas napravili vrhunsko djelo”. Nije nikakva tajna da su mu žene, kaže Bulić, bile najvažnije u životu. Dedić to nikada nije krio, javno je to priznavao, a pred Gabi je uvijek otvoreno pričao o svojim velikim ljubavima. Ona je pak sve to tolerirala jer je bila iznimno pametna, obrazovana i velika žena.

Gabi je toliko posebna

“Eto, kada mu se pogoršalo zdravstveno stanje, jedna od njegovih veliki ljubavi, Ines, kojoj je posvetio pjesmu Ne daj se, Ines, svakodnveno je nazivala Gabi i raspitivala se o Arsenovu zdravlju. Jednom je Ines, samo zbog njega, doputovala iz Milana u Zagreb da bi ga vidjela. Diskretno ga je pozvala u Esplanadu, poručivši mu da bi ga rado vidjela. Tada se Arsen požalio Gabi da mu se ne ide jer da ne zna što će raditi s njom. A dobroćudna i draga Gabi odgovorila mu je da bude pristojan i ljubazan te da se nađe s njom jer je žena prevalila toliki put da bi ga vidjela. Svaka druga žena ne bi mu dala da ide, no Gabi je bila drugačija jer je bila beskrajno dobra osoba”.

Bulić posebno ističe još jednu Arsenovu vrlinu. Kaže da je bio iznimno tolerantan kada su bili u pitanju novi trendovi u glazbi, da je uvijek pronalazio opravdanja za tu glazbu i bendove koji su je izvodili, premda nisu bili ni blizu njegovu stilu i poimanju glazbe. “Nikada kod njega nisam osjetio nikakvu zavist ili ljubomoru. Ja sam se znao ljutiti i reći kako je takav kreten dobio nagradu, no od Arsena nikada ništa slično niste mogli čuti. Znate, svi su umjetnici tašti, pa i Arsen je bio na neki svoj način. Ali nikada se nije hvalio svojim uspjesima i popularnošću, nikada nije radio predstave oko priznanja koje je dobivao, a primio je na desetke Porina. No nije ih držao kod kuće na posebno istaknutome mjestu u stanu da ih svi koji dođu odmah vide. Kada je dobio posljednje Porine, tražio je da mu ih pošalju poštom jer mu se nije dalo putovati po njih.

Usporedbe s Thompsonom

Nije zavidio ni pjevačima koji su punili stadione. On je, kao pjevač komorne atmosfere, bio a priori protiv masovki. Tek je jednom reagirao kada je pročitao kako je jedan čitalac, nakon što je vidio intervju u kojemu je Arsen rekao da više voli nastupati u teatru nego li na stadionu, napisao što se Dedić buni, neka on napuni stadion kao naš Thompson. Tada mi je Arsen rekao: ‘Čuj, Bula, vjerujem da ja ne bih napunio stadion, ali siguran sam da ni Thompson nikada ne bi napunio teatar’. Kada sam ga pitao zašto, odgovorio mi je: ‘Pa Thompsonova publika ni ne zna gdje je teatar’. Bio je u tom trenutku pravi dalmatinski grezo, pun ironije i humora, to je uvijek bilo prisutno kod njega”.

Premda se divio stvaralaštvu jednog Sergija Endriga, Gina Paolija, Bulata Okudžave i premda su ostavili traga na njemu, nikada ih nije pokušao kopirati ili oponašati. Niti je pomišljao o odlasku u inozemstvo. “Govorio mi je kako su mu u Parizu, pa i u Rio de Janeiru, nudili da ostane i pokuša tamo ostvariti karijere. Uvjeravali su ga da bi njegov talent tamo mogao doći još više do izražaja. Što su bili u pravu jer je on doista bio univerzalni talent. No Arsen mi je objasnio kako on ne bi mogao ni pjevati ni skladati na francuskom, da je njegov jezik hrvatski i da može funkcionirati samo na njemu. ‘Ja sam ti, Bula, Šibenčanin, i to ću ostati’”.

‘Bula, ajmo se mi pričestiti’

Opisujući Dedića privatno, Bulić kaže da je bio emotivac i poetska duša, a, kao iznimno senzibilna osoba, često je mijenjao raspoloženja. “Kada je bio dobre volje, bio je sjajan, tada je sipao štosove kao iz rukava, kada se potpuno opustio, postajao je nenadmašiv kozer. Ako je bio dobrog raspoloženja, tada je volio biti društvu, mogao je popiti i pojesti, a znalo se da mu ni čašica nije bila mrska. A kako nije ni meni, znali smo se zaista lijepo opustiti i zabaviti. Nakon koncerata na kojima se on zbilja trošio, znao je reći: ‘Bula, ajmo se pričestiti. Kada mi je to rekao prvi put, kazao sam mu da u blizini nema crkve. Možete misliti kako me je pogledao jer je to na njegovu slengu značilo da idemo nešto popiti i razveseliti se.

Kada je bio dobro raspoložen, volio je i kajkati, što je meni, kao kajkavcu, naravno, zvučalo strašno smiješno. Dok sam se kod njega u Haulikovoj pripremao za početak probe, Arsen bi došao iz kuhinje s čašcom u ruci i upitao: ‘Dobro, Bula, bu kaj?’ A ja sam mu odgovorao: ‘Bu, bu, Arsene’. Napisao je sjajnih pjesama na kajkavskom, kao da je rođen u Zaprešiću, a ne u Šibeniku što mogu samo veliki talenti i umjetnici. Kada pak nije bio raspoložen, naručio bi taksi i odlazio kući”. Od prvog trenutka njihove zajedničke suradnje Bulić je bio apsolutno svjestan da je Arsen izniman umjetnik i čovjek.

Život nakon presađivanja jetre

Do 1992. poznavao ga je kao pjevača, kompozitora i kantautora, a kada ga je bolje upoznao, prepoznao je još njegova druga dva fantastična dara. Osim što je bio talentirani pjesnik, imao je i veliku nadarenost za slikanje. Sve su mu knjige poezije bile visoke umjetničke razine, a ni slike po kvaliteti nisu puno zaostajale. Volio je raditi akvarele, a jednom je Buliću pokazao sliku malog formata na kojoj je bila nacrtana žena plave kose s leđa.

I kada ju je malo bolje pogledao, Bulić je prepoznao da je to Gabi. Dedić je napravio i nekoliko Bulićevih portreta, onako iz štosa, a kada ga je upitao: “Pa što je to, je li to Picasso ili Dali?”, Arsen mu je odgovorio: “Kretenu, pa kako ne razumiješ da je to moderna umjetnost, ali na moj način”. Bulić se prisjetio kako su mnogi, nakon što je Dedić u Padovi presadio jetru, bili sretni što je ostao živ, ali su bili vrlo sumnjičavi oko toga hoće li moći nastaviti glazbenu karijeru. “Bio je to tako ozbiljan zahvat da je puno ljudi smatralo kako je gotovo s njegovim umjetničkim stvaralaštvom. No na opće iznenađenje Arsen je ubrzo uglazbio cijeli niz sjajnih pjesama, tako da su mi moji prijatelji liječnici govorili da je Arsen fenomen, da je pravo čudo kako nije izgubio nimalo na inovativnosti i kreativnosti, da ga bolest nije poremetila u njegovu stvaralaštvu”.

Njegove dvije najdraže cure

No, nakon operacije u Padovi Dedić je ipak sve češće počeo spominjati odlazak i smrt. “Nije bio opterećen bolešću, a kada je govorio o odlasku, nije mislio na smrt, nego na silazak sa scene te na trenutak kad više neće moći sjediti za klavirom. Znate, Arsen je u svemu bio poseban pa i u odnosu prema životu i smrti. On je bio drugačiji i to se moglo isčitati iz svega, iz načina na koji je živio, kako je radio, s kim se družio. Uvijek je to bilo na neki njegov, osebujan način. Kod njega ni u čemu nije bilo prenemaganja, nije bio hohštapler, nije se pravi važan, nije ljetovao na Floridi ili Bahamima nego u Šibeniku i po Jadranu.

Uživao je u malim, intimnim stvarima, živio je skromno, nije tražio pompu, a mogao je imati sve što je poželio. Koliko god je bio genijalan, toliko je bio i skroman. On se uvijek najviše brinuo za svoju obitelj, a dvije najdivnije stvari dogodile su mu se prije 13 i 11 godina kada su mu se rodile unuke Lu i Ema. Tada me pozvao i rekao: “Gledaj, Bula, ovako: od sada sam novi čovjek, dosta mi je seksualnosti, od sada obožavam samo dvije žene”. A kada sam zadovoljno kazao: “A, ipak imaš dva komada”, on mi je odgovorio: “Nije to ono što misliš, to su moje unučice Tuka 1 i Tuka 2. One su mu posljednjih godina davale snagu, držale su ga i ja sam siguran da su njegove zadnje misli bile upućene njima, njegovoj Tuki 1 i Tuki 2”.