Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Telegramov novinar spektakularno propao kao stand-up komičar i što je pritom naučio o sebi

Neki dan sam se opet neuspješno okušao u stand-upu i evo kako je bilo

FOTO: Privatni album

Ponedjeljak je, stojim na pozornici u Studiju smijeha i pere me trema kao nikad dosad. Odlučio sam nastupiti na Open mic večeri gdje nastupaju komičari amateri. Osjećam se kao zadnji debil dok buljim u publiku, nadajući se da ću vidjeti bar nekoga da se smije onome što pričam. Naravno, Studio je krcat, a ja sve više odustajem od traženja prijateljskog lica koje će me spasiti od potpune sramote. Baš nitko se ne smije. Ali okej, ja nisam profesionalac kao rezidenti Studija Smijeha. Neki bi rekli da nisu ni oni, ali realno, barem im se ljudi smiju.

Dakle, ovo je moj pokušaj da se nakon gotovo godinu dana ponovno vratim stand-up komediji. Ništa se, vidim, nije pretjerano promijenilo. Jednako sam loš kao i prije godinu dana. Dok razmišljam o svojem prvom nastupu čini mi se da je on prošao najbolje od svih. Publika mi se barem na početku smijala i pljeskala. Možda su me samo htjeli ohrabriti? Uglavnom, nakon toga je sve krenulo prema dolje.

Čudna kombinacija osjećaja

Prvi put sam se na stage popeo 2013. godine i neko vrijeme me baš držalo. Usprkos činjenici da sam rijetko koga uspio nasmijati. Valjda je to taj neki mazohizam u meni. Stajao bih tamo s pivom u ruci i svjetlu u očima i baljezgao gluposti.

Onoliko koliko sam se osjećao loše, toliko sam se osjećao dobro. Čudna kombinacija osjećaja. U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o tom periodu intezivnog sramoćenja. Valjda sam zato i završio prije koji ponedjeljak ponovno tamo, iako nisam bio skoro godinu dana.

Nakon još jednog pogleda na kisela lica shvatio sam da me stand-up promijenio više nego… Pa, više nego puno toga u životu. Naprosto, naučite neke stvari o sebi. Evo što sam ja naučio.

1. Moj smisao za humor se neobično razlikuje od drugih

SnnK9

Ja sam jedna od onih osoba koja je mislila da svi ljudi imaju isti smisao za humor. Krivim viceve o Muji i Hasi, jer nekad, čim bi spomenuo jedno od tih imena, svi bi padali na pod i valjali se od smijeha bez obzira kako vic završio. Ja ih ne volim. Idu mi na živce. Čim netko spomene burek, Fatu ili Muju – meni to nema smisla.

Ljubitelj sam crnog humora, bezobrazno napadam svakoga i volim morbidne stvari. Jako puno ljudi to ne voli. Postoji specifična skupina sjebanih ljudi koje boli briga jesu li uvrijedili nekoga svojom provalom, jer neke stvari su jednostavno smiješne. Neki dan, dok sam se sramotio, nisu me pretjerano dirale nakostriješene kose i izbezumljena face – to je jednostavno stand-up. Preživjet ćete mojih sedam minuta.

2. Postao sam bolji u javnim nastupima, gledam ih kao mali oblik diktature

tumblr_mu4e2kUBuX1qcj7k0o2_250

Ljudi se boje javnih nastupa. To je razumljivo. Moraš doći ispred hrpe nepoznatih ljudi dok ti se tresu gaće jer pojma nemaš kako će reagirati. Ako ste dobili savjet da sve ljude u publici zamislite u gaćama – to je najgluplji savjet ikad, neće vam pomoći. Meni je najgori onaj prvi moment kada čujem da netko proziva moje ime. Recimo, kao taj ponedjeljak kad sam došao na Open mic večer.

Krenuo sam nesigurnim korakom prema mikrofonu i počeo brojati koliko ljudi ima u publici. Na trenutak mi se činilo kao kraj svijeta. Disao sam duboko, ali nisam mogao udahnuti do kraja. Što sam bio nervozniji, to sam čvršće stiskao svoju bocu piva. Kad sam napokon došao na pozornicu, prvo sam opsovao reflektor koji mi je prejako udarao u oči. Svi su mogli vidjeti mene, ali ja nisam mogao vidjeti nikoga. Iskreno, nemam pojma što sam u početku pričao. Taj dio sam valjda potisnuo.

No kako se mojih sedam minuta nastupa primicalo kraju, osjećao sam se sve lakše i lakše. Jer, kad prelomite tu prvu minutu s knedlom u grlu stvari postanu jednostavne. ‘Jebiga, što zbilja imam izgubiti?’, kliknulo mi je u glavi. Gledao sam te jadne ljude u publici kako se ne smiju i kako im se oči polako zaklapaju, ali oni su morali trpiti mene, bez obzira koliko sam loš. Vjerujte, koliko god se bojali ljudi, vi ste taj koji govori, a drugi nemaju izbora. Taj mali moment diktature okrenite u svoju korist, u svoju malu pobjedu.

3. Ne nosim se baš najbolje s tremom i stresom, ali radim na tome

Stress-gif

Sat vremena prije nastupa doslovno sam se tresao. Osjećao sam kao da će mi želudac eksplodirati. Pogledao sam kroz prozor i pokušao sam razmišljati o bilo čemu samo kako bih se smirio. Od nervoze sam u Studio smijeha došao pola sata prije nego li je trebalo. Otišao sam do šanka i odlučio se malo opustiti uz pivo i pelin. Bio sam toliko izbezumljen da sam neko vrijeme samo blejio u konobara, ispitujući ga, po nekoliko puta, koliko sve košta.

Izašao sam van na zrak, a pred vratima se nalazila ekipa koja je nastupala i razgovarala o forama. Tada mi je samo postalo gore. Kada se pojavio Goran Vugrinec Goc i počeo nam zapisivati imena, prišao sam mu muževno kao Tom Selleck, a noge su mi htjele produžiti dalje kao princeza Diana kad je bježala od novinara. Rekao sam svoje ime i više nije bilo povratka. Mislim da sam barem sto puta ponovio kako ne želim biti prvi.

Bio sam prvi. Kad me Marina Orsag pozvala na pozornicu nesigurno sam krenuo prema mikrofonu. Bilo mi je sve lošije. U tom trenutku sam osvijestio koliko sam zapravo loš u nošenju s tremom i stresom. Fizički me razara. Nešto na čemu ozbiljno sve više radim.

4. Naučio sam se boriti s anksioznošću i depresijom

16415e339699d816f6911c83e6aa5077

Anksioznost i depresija su mi najgori neprijatelji, to sam naučio na četvrtom nastupu prije više od godine dana. Jednom kada upadnete u to stanje i krenete degradirati sami sebe teško vam se izvući iz kolotečine. Dugo sam bio takav. Mislio sam da sam najlošiji u svemu čega bih se primio, a socijalne interakcije su mi bile toliko teške da sam se najugodnije osjećao dok sam sjedio sam sa strane i slušao druge. To su oni momenti kada prije nastupa čitate materijal i mislite kako je to najgori materijal ikada, i da su vjerojatno svi drugi bolji. Tada kreće faza depresije. Nema vremena za nove fore, već ste na pozornici i svi prije vas su bili odlični. Bože, kakav luzer.

Pomalo već udari i anksioznost i odjednom mrzite ljudski rod, a depresija samo pogura ionako leteću lavinu sjebanih emocija. Previše analiziranja je pogubno. Tisuću puta sam analizirao svoje tekstove i samo bih se sve više deprimirao. To gubljenje kormila i fokusa skrenulo me s puta, prečesto. Sve dok se na stand up komediji doslovno nisam otrijeznio. Jednostavno sam shvatio da nije sve crno. Doslovno. Svijet neće propasti ako sam ja bio loš. Postoji jako puno prostora za razvijanje. Da sam ostao zakopan u toj kolotečini vjerojatno nikada ne bih napredovao. Mantra ‘svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem’ može pomoći, pa makar se radilo o sićušnim koracima.

5. Postao sam opušteniji u društvu

tumblr_m834b76K5Z1r3vs6r

Nekad mi je bilo najlakše u društvu samo sjediti, šutiti i gledati svoja posla. To je zato jer u tim momentima nisam bio opušten, niti sam se znao opustiti. Općenito, nastupi na stand-upu nauče čovjeka kako da probije tu barijeru neugodne šutnje i iščašene socijalne interakcije.

Kada dođem u novo društvo sada je puno lakše. Naučiš nekakve klasične otvaralice i glupe fore koji probiju taj led i upoznavanje je puno lakše. Ista je stvar započeti interakciju s publikom i novim društvom, jer uvijek postoji nekakva trema, nelagoda i sramežljivost. Jednom kada to nestane, svaka kava je zabavna.

6. Naučio sam improvizirati

matej4

Ne mogu nabrojati koliko sam puta zaboravio tekst, ali se sjećam prvog puta, s mog trećeg nastupa u životu, kad sam izašao pred publiku i naprosto zablokirao. Nisam se mogao sjetiti niti jedne stvari. Pa sam naprosto morao improvizirati. I to te nauči stand up bez greške. Ako imaš malo znanja, i sve znaš onako otprilike, dovoljno si sposoban improvizirati i plutati na površini bez da itko skuži da zapravo besramno muljaš.

7. I nositi se s vlastitim egom

ego
Svi mi mislimo da smo dobri u nečemu. Do onoga momenta kada nas netko ne pokosi i ne spusti na zemlju. Imao sam barem dva nastupa prošle godine kada sam bio siguran da imam toliko dobar tekst da će se ljudi valjati od smijeha. Mogao sam ih točno zamisliti kako se smiju: bakicama ispadaju proteze od smijeha, zgodne cure padaju sa stolca i žele popiti pivo sa mnom, a frajeri žele biti kao ja. Da, bio sam idiot.

Trebalo mi je samo sedam minuta po svakom nastupu da shvatim kako skoro ni jedna od mojih fora nije smiješna. Mlaki aplauz i kiseli smiješak izmorene publike govori dovoljno, a od onog ogromnog ega ostane samo preplašena mrvica. To je hladna pljuska koja zna biti bolna. Ego nas često natjera da se potpuno izgubimo, ali jedan dobar udarac i brzo ste natrag. Moraš ostati prizemljen i biti svjestan gdje griješiš, a gdje pogađaš.

8. I još uvijek volim stand-up, iako sam stvarno loš

matej5

Stand up sam zavolio zbog Seinfelda i svakodnevnih istina koje je prosipao George Carlin. I oduvijek sam potpuno svjestan da nikad neću biti kao oni. Svejedno sam se prije dvije godine prvi puta odlučio pokušati baviti stand-upom. Prošlo je dosta vremena od mojeg zadnjeg amaterskog nastupa i bio sam uvjeren da sam se bar malo poboljšao. Krivo. Nakon godinu dana pauze ponovno sam držao mikrofon u rukama i krenuo s klasičnom otvaralicom: “Tko je u publici student neka pljesne”. I pljesnuli su ljudi. Rekoh sebi dobro, pokrenuo sam stvari.

Prepričavao sam kako sam neki dan čitao članak o 30 stvari koje Slavene razlikuju od drugih naroda, a jedna od njih je da te dok studiraš mater zove svaku večer da provjeri jesi li jeo. I to je istina. Fora baš nije prošla kod publike. Počeo sam se smijati sam sebi dok je publika posve očito mislila – čemu se ovaj idiot smije?. Ispričao sam još koju foru i prestao se brinuti smije li se itko. Na kraju sam mazohistički uživao u sramoćenju, ispričao sve loše fore, pokupio se s pozornice i otišao sjesti u zadnji red. Otpio sam gutljaj pive, a onda je krenulo. Marina Orsag me oprala kao zadnjeg konja.

Poanta joj je bila vrlo jasna – užasan sam stand up komičar. Ja sam jedan od onih kojem se nitko ne smije i koji će se rukama i nogama truditi da se ljudi smiju najglupljim forama. Kada me oprala pred punom dvoranom prvo sam se osjećao kao dno dna. Ona je, činilo se, bila prilično zadovoljna. No, malo kasnije sam shvatio da me zapravo nije obeshrabrila. Okej, loš sam. Trudim se biti bolji i trudit ću se i dalje. Kada ponovno bude bio Open mic, biti ću tamo. Jednostavno volim s vremena na vrijeme učiniti apsolutnu glupost, izbaciti sve svoje frustracije pa makar u mikrofon pričao sam sebi. Katarza valjda.