Bobo Jelčić je autor koncepta, scenografije, kostima i uopće svega što se događa na sceni. Nakon dugogodišnje suradnje s Natašom Rajković i rada na autorskim projektima, od čega je posebno zapažena bila njihova predstava S druge strane u ZKM-u, ovo je njegov prvi pokušaj dijaloga s klasičnim tekstom, pokušaj odgovaranja na pitanje kako klasiku uopće čitati i gledati danas, kako se njome baviti.
Ljubav postaje opsesijom, umjetnik budaletinom, revolucionar antitalentom
Odabir upravo prvog i trećeg čina logično je objasniti- u prvom se sve otvara, kako na intimnom, umjetničkom, tako i na teatarskom planu, dakle bez njega se na neki način ne može, dok treći čin puno bolje komunicira bit ne nudeći pritom i konačno rješenje, ne želeći sugerirati, nego ostavljajući gledatelju prostor za zaključak. I otud prvi čin- skica i treći čin-nedovršeno. Ili kratki sažetak riječima autora 'Ljubav postaje opsesijom, umjetnik budaletinom, revolucionar antitalentom.'
Prazni prostor i njegova praznina izvrsno prenose poruku
Prostorno promišljanje scene i scenografija kao takva ne postoje i to je zasigurno stavka koja će nedostajati svim zaljubljenicima iste koji ovime ostaju bez čitavog spleta potencijalnih prostornih doživljaja, sada suočeni tek s dvosjedom i dvije fotelje za koje bi, da ne znamo da su iz fundusa kazališta, garantirali da su stigli s Hrelića. Za tepihe apsolutno vrijedi isto. Izbor je, naravno, ciljan, a njegovo uporište u ekonomskoj situaciji ne treba posebno objašnjavati - ukupni trošak predstave, za koji je autor simbolično napomenuo da ne iznosi puno preko 1000 kuna, svakako je u skladu sa situacijom, no istodobno je i više od toga, on je svojevrstan 'statement' za sebe, koji komunicira i puno više od same financijske situacije i recesijskog društva. Zato kada ravnateljica kazališta kaže kako ovo nije spektakl, referirajući se naravno na limitiran budžet, ali svejedno, teško se možemo složiti. I bez basnoslovnih cifra, ovaj suvereni ples na granici između predstave i performansa svakako se može okarakterizirati kao takav. Golema pozornica i prostranstva scene svjedoče o prostoru koji realno nije potreban ovakvoj koncepciji i koji ansambl većinom i ne koristi, ali možda baš i zato taj prazni prostor i njegova praznina izvrsno prenose poruku. Nađe se pritom i poneka dizalica na sceni, i iako zapravo ne znate zašto je ona tu, odgovor je upravo zato.
Kao što je Bobo Jelčić i sam istaknuo, raspršenost likova ide u ideološkom, motivacijskom i svakom drugom smislu, a ta raspršenost nedvojbeno čini moderan komad upravo dajući glumačkom ansamblu mogućnost da iznese cijelu priču. I to je jedna od važnijih karakteristika ovog postava, baš kao i dosadašnjeg rada autora – sloboda glumaca, poticanje igre i eksperimenta. Prepušteni sami sebi oni imaju priliku izvući ono najbolje iz sebe. Otvorena struktura toliko je specifična da se ponekad gledatelj upita je li ono što se događa na pozornici uopće predviđeno rješenje ili tek improvizacija. Glumci u nekim trenutcima toliko tiho pričaju, doslovce među sobom, namjerno ne dopuštajući nikome da uđe u njihov intimni prostor, komentiraju tko je sve stigao na premijeru, zašto je ZKM morao prepustiti dio prostora susjednoj birtiji o čemu svjedoče zaključana vrata, a Jadranka Đokić nas čak pita čujemo li je dovoljno dobro. Svoju Ninu je odigrala izvrsno, na krilima neke zavodljive lakoće, a jednako dobro su se snašle i Nataša Dorčić kao Polina Andrejevna, i Katarina Bistrović Darvaš kao Maša koja nas je svojom šutnjom i uvela u predstavu. Ipak, možda najsnažniji glumački par čine upravo Krešimir Mikić kao Konstantin Gavrilovič Trepljov i njegova majka Nikolajevna Arkadina u izvedbi Ksenije Marinković, za koju i on sam u jednom trenutku u predstavi kaže da je najbolja glumica na pozornici ZKM-a.
Publika kao dvanaesti igrač
Komedija ili tragedija, kazališna uloga ili ona životna, zbilja ili san? Sadašnjost ili prošlost, rusko ladanje ili Zagreb, Čehok ili osobna misao? Od humora do apsurda, od veličanja vještine do apsolutnog raspada, sve što se događa na sceni paralelno proživljava publika u svijetu emocija. I, kamo ide kazalište 21.stoljeća? Nogometnim žargonom rečeno, Bobo očito ističe publiku kao dvanaestog igrača. Naglašava proces koji uključuje eksperiment glumaca i interakciju publike te nužno rezultira otvorenom situacijom, po pitanju forme, rola glumaca i njihovih međusobnih odnosa, kao i odnosa s publikom. Dekonstrukcija kakve se ni Derrida ne bi posramio. "Hvala vam što ste se okupili u ovako velikom broju na ispraćaju jedne od najvećih umjetnica – kazališne umjetnosti." Iako Jelčić navodi kako mu je Čehok "zanimljiviji kada te navodi da naslućuješ, kada te dovede do kulminacije i ostavi sama sa sobom, nego kad to razrješava, poput Trepljovljeva samoubojstva ili svega onoga što se dešava u posljednjem činu", ipak nije izdržao ne uprizoriti isto, i to ne baš u vidu suptilnog nagovještaja: "Hvala vam dragi prijatelji teatra, bilo je lijepo za vas igrati ovu večer. Ja se sad idem ubiti." Zagriženi čehovljevi sljedbenici neće biti sretni jer od dotičnog gospodina naizgled nije baš puno ostalo. Autor kreće od teksta kao inspiracije, a ne nepokorive datosti, on ne nudi vjerno oživljavanje klasika poniznom interpretacijom dramskog teksta, nego istraživanje novih formi i mogućnosti scenskih izraza, ne zanima ga uprizorenje neprekidnih monologa, nego sve ono što između toga ispliva na površinu. Zato onaj tko traži Čehoka nema što raditi u ZKM-u jer ga neće pronaći. S druge strane, onaj tko traži teatar, taj je došao na pravu adresu, piše Pogledaj.to.
