Tako je, primjerice,:
1645. godine samo jedan glas prednosti bio dovoljan da Oliver Cromwell postane kancelar u Engleskoj;
1649. godine glas jednog lorda u gornjem domu parlamenta bio je dovoljan da se pogubi engleski kralj Charles III.;
1776. godine s jednim glasom prednosti Amerikanci su za službeni jezik dobili engleski a ne njemački;
1800. godine Thomas Jefferson je postao predsjednik samo s jednim elektorskim glasom prednosti ispred Aarona Burra;
1825. godine ista prednost bila je dovoljna Johnu Quincyju Adamsu da postane predsjednik SAD;
1868. godine samo jedan glas u Senatu spasio je predsjednika Andrewa Johnsona od impeachmenta; 1876. godine, treći put u povijesti SAD jedan elektorski glas donosi predsjedničke počasti Rutherfordu Hayesu;
1933. godine Adolph Hitler dolazi na čelo Nacionalsocijalističke stranke Njemačke sa samo jednim glasom prednosti;
1948 godine Thomas Dewey bi na predsjedničkim izborima pobijedio Harryja Trumana da je u svakoj izbornoj jedinici dobio još po jedan glas;
1960. godine upravo takav jedan glas u svakoj izbornoj jedinici doveo je u Bijelu kuću Johna F. Kennedyja;
1976. godine Gerald Ford bi pobijedio Jimmyja Cartera i (p)ostao predsjednik SAD da je samo u Ohiou dobio po jedan glas više u svakoj izbornoj jedinici;
Iste, 1976. godine jedan od 538 elektora svoj glas za predsjednika daje Ronaldu Reaganu iako su kandidati bili Carter i Ford. Reagan je bio predsjednik u slijedeća dva mandata.
