Čuli smo da ipak neće izaći važna monografija o Orlandu pa se naš kritičar prisjetio povijesti te nagrade

Naime, nagradu je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća utemeljio Vjesnikov mjesečnik Izbor (odličan časopis najmanjeg formata, ali s najboljim izborom prevedenih zanimljivih tekstova iz inozemnih časopisa), a nakon njegova ukidanja, od 1992. pokroviteljstvo nagrade preuzeo je HRT.

HRT stopirao u zadnji tren

U Vijeću Orlanda donedavno su sjedili Zoran Mihajlović, kao predsjednik Vijeća, Marija Nemčić, Sanda Vojković, Vlaho Bogišić i Mladen Tarbuk, kao aktualni ravnatelj Igara. Jedan od kriterija uštede jest caka da članom Vijeća Orlanda mogu postati samo oni kojima se ne moraju plaćati dnevnice i smještaj, jer ionako su već angažirani na Igrama, ili su Dubrovčani.

Zbog velikog jubileja, 40. godišnjice, odlučeno je da se izda i reprezentativna monografija o povijesti Orlanda, s listom svih laureata, popisom svih izvedbi i arhivskim fotografijama, na kojoj je određena grupa autora, na čelu s urednikom izdanja Zoranom Mihajlovićem, radila gotovo dvije godine.

Umjeto monografije emitirat će dokumentarac

Monografija je potpuno dovršena, samo je još jedna lektorska dorada trebala biti dorađena prije tiska i biti promovirana tijekom Igara, no naprasno je zaustavljena. Umjesto monografije, HRT će prikazati dokumentarac, sklepan od sačuvanih snimaka Igara iz arhive nacionalne televizije.

Upravo stoga što v.d. čelništvo HRT-a na čelu s Kovačićem ne misli kako ovakva nagrada zaslužuje monografiju, odlučio sam podsjetiti na neke od najznačajnijih događanja tijekom 40 godina Igara i laureate Orlanda, koji su ih manje, više zaslužili.

Orlando je utemeljio Vjesnikov mjesečnik Izbor

Nagrada je utemeljena 1976. godine, u zlatno doba Igara, koje su tad bile na vrhuncu profesionalne i produkcijske kvalitete, prve laureatkinje Orlanda bile su jedna od najvećih hrvatskih opernih primadona Ruža Pospiš Baldani, za Orfeja u Gluckovom Orfeju u izvedbi Zagrebačke filharmonije, pod ravnanjem maestra Lovra Matačića, izvedenim na Držićevoj poljani, te prvakinja Gavelle Dubravka Miletić za naslovnu rolu u Elektri, u režiji Ivice Kunčevića, bivšeg supruga.

Tada je nagrada bila dodjeljena ne na kraju Igara, već u rujnu u zagrebačkom Intercontinentalu, predsjednici žirija bili su kazališni kritičar Dalibor Foretić i dr. Krešimir Kovačević. Do osamdesetih nagrađeni su za dramske izvedbe: Rade Šerbedžija za najboljeg Hamleta u povijesti Igara, kojeg sam imao sreće gledati, u kultnoj predstavi Dina Radojevića, a partnerice su mu bile mlada beogradska glumica Sonja Knežević i zvijezda Komedije Sanda Langerhoz, u za njenu karijeru netipičnoj ulozi Gertrude.

Svaka premijera je bila spektakl

Obzirom da je aktualna premijera Kafeterije, koja se vratila na Igre nakon 38 godina u Brešanovoj režiji, gledao sam prvu Kafetariju koju je na Gundućevoj poljani sa sjajnom glumačkom postavom (koja se više ne da ponoviti) postavio Tomislav Radić, a Izet Hajdarhodžić nagrađen je Orlandom za ulogu gospara Lukše, kojeg sada tumači Pjer Meničanin.

Kako je u to vrijeme svaka premijerna predstava Igara bila spektakl i veliki društveni događaj, Stradunom i po restoranima ste mogli sresti najveće glumačke, estradne i televizijske zvijezde tog vremena u neformalnom druženju, bilo je posve normalno da u svim festivalskim ansamblima gostuju glumci iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva…

Tako je 1979. za ulogu gospara Điva u Dubrovačkoj trilogiji, koju je Joško Juvančić postavio u dvorcu Skočibuha, nagrađen bard srpskog glumišta Ljuba Tadić, koji je svakog ljeta dolazio u Dubrovnik, a publika ga je obožavala. On je prvi dobitnik Orlanda kome je nagrada uručena ne više u luksuznom zagrebačkom hotelu, već u atriju dubrovačkog kazališta.

Dobivali su je važni glazbenici

Za glazbena ostvarenja nagrađene su Danica Mastilović, velika srpska sopranistica, prvakinja Opere u Frankfurtu, u kojoj je provela 25 godina i proslavila se rolama u Wagneru i Straussu. Orlanda je osvojila za rolu Straussove Elektre, izvedenu s Zagrebačkom filharmonijom, pod ravnanjem maestra Matačića.

Slovenska pijanistica rođena u Dubrovniku, Dubravka Tomšič- Srebotnjak, za koju je čuveni pijanist Arthur Rubinstein posredovao kod jugoslavenskog ambasadora u Americi da dobije stipendiju u Americi, poslije koje je napravila svjetsku karijeru, Orlanda je osvojila dva puta, a o njoj je sin, filmski redatelj Martin Srebotnjak 2007. snimio vrlo intiman dokumentarni film Posnetek od blizu/Snimak izbliza. Njezin zagrebački kolega, pijanist Vladimir Krpan nagrađen je za svoj recital 1979. u Kneževom dvoru.

Osamdeste su bile vrhunac Igara

U osamdesetima Igre doživljavaju procvat, no prilično iznenađenje izazvala je odluka dramskog žirija 1980. u kojemu su sjedili Dalibor Foretić, Petar Brečić, Majda Knap, Slobodan Miletić i Josip Pavičić, da Orlanda dodijele Dunji Koprolčec, iz Kugla glumišta za ulogu u predstavi Priča o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda i Ljetno popodne ili što se desilo s Vlastom Hršak.

Koprolčec je bila jedna od osnivačica Kugla glumišta 1975., koja se poslije predstave Modna revija 1984. povukla iz javnosti, a 2009. preminula u Španjolskoj. I dok su se oko Koprolčecove itekako polemiziralo, godinu kasnije nitko nije mogao osporiti nagradu Peri Kvrgiću za čak dvije role: Leara u Bondovom Learu na Lovrjencu, u režiji Ljubiše Georgijevskog, te don Zanea u Parovoj hvaljenoj Gloriji, igranoj na Boškovićevoj poljani, Gloriju je sjajno igrala Mira Furlan.

Problematični Menzelov Hamlet

Kad je Jiri Menzel 1982. odlučio postaviti Hamleta na Lovrjencu mnogi mlađi hrvatski glumci osjetili su se uvrijeđenima, jer je za naslovnog tumača danskog kraljevića odabrao srpskog glumca Lazara Ristovskog, koji tad nije bio toliko etabliran u filmovima, kao kasnijih godina.

Šira javnost upoznala ga je kao Svetozara Cvetkovića, srpskog političkog pisca i socijalističkog ideologa iz 19.stoljeća, u raskošnoj seriji Ede Galića za TV Beograd. Partnerica Ristovskom bila je Mira Furlan kao Ofelija i nju je žiri Orlanda po drugu godinu zaredom preskočio, dodijelivši nagradu Ristovskom, odlukom predsjednice, kritičarke Marije Grgičević.

Glazbeni laureti Orlanda bila su sama prestižna imena: Zagrebački solisti, Ivo Pogorelić, srpski violinist Jovan Kolundžija, velika medijska zvijezda i tad jedan od najpoželjnijih muškaraca Jugoslavije, održavši tijekom internacionalne karijere četiri tisuće koncerata, a povremeno je koncentrirao sa sestrom, pijanisticom Nadom Kolundžijom, te njegov hrvatski kolega Valter Dešpalj, za ponoćni recital u atriju Sponze, uz pratnju gitariste Marija Nardellija.

Jedan od besmislenijih kompromisa u povijesti nagrade

Veteran Tonko Lonza osvojio je Orlanda za ulogu Areteja u istoimenoj kultnoj Parovoj predstavi, igranoj na tvrđavi Bokor, koja se pamti i po tome što je publika s glumcima šetala lokacijama, imala je tako zvjezdanu postavu (između ostalih Branko Pleša i Rade Marković) da je žiri dodijelio bilo kome iz ansambla nagradu ne bi pogriješio.

Božidar Boban, koji je preskočen za genijalnog Kolumba, nagrađen je ipak za ulogu Menanija Agripe u Večekovom Koriolanu, igranom na Držićevoj poljani, dok je odluka da se 1995. nagrada dodijeli predstavi Ecce homo, koju je režirao Juvančić, jedan od besmislenijih kompromisa u povijesti nagrade.

Alma Prica bila je jedna od najdivnijih Julija

Alma Prica pamti se kao jedna od najdivnijih Julija u povijesti Igara i s pravom je nagrađena 1986. za ulogu u Kunčevićevoj postavi, igranoj ispod Jezuita. Još jedan sjajan beogradski glumac Branislav Lečić, tad već velika filmska zvijezda, ovjenčan je nagradom za Sigismunda u čudesnoj predstavi Dušana Jovanovića Život je san, igranoj ispod Minčete.

Potom Orladna osvajaju Vili Matula za Oresta u Orestiji Kunčevića i Predrag Vušović, kojemu je upravo, povodom pete obljetnice smrti, bliska prijateljica Jagoda Buić priredila izložbu nazvanu Pređu u spomen, nagrađen za odličnog Pometa u Magellijevom Dundu Maroju.

Sjajni glazbenici nastupali su 80-ih u Dubrovniku

Srpsko-ruska čelistica Ksenija Janković, osim koncertne ostvarila je i pedagošku karijeru (predavala je i na zagrebačkoj Akademiji od 1985. do 1987.). Slovenska flaustistica Irena Grafenaur za recital sa Solistima u Dominikanskoj crkvi osvojila je nagradu, ostvarila sjajnu karijeru, 2004. bila proglašena Slovenkom godine, osvojila Prešernovu nagradu životno djelo, iako je bila odbijena na glazbenoj Akademiji u Ljubljani, otišla je dalje i predavala na salzburškom Mozarteumu.

Srpska violinistica Nataša Veljković nagrađena je 1986., početkom devedestih skrasila se u Beču, gdje još predaje na Glazbenom Univerzitetu, a danas je majka sve uspješnije Milice Zulus, rođene Bečanke, koja je krenula majčinim stopama.

Na listi laureata do kraja osamdesetih su i Slovenski oktet, čembalistica Višnja Mažuran, primadona Dunja Vejzović, a svi oni su nastupali u vječno magičnom atriju Kneževa dvora.

U devedesetima se sužava na lokalnu priču

U devedesetima, posve razumljivo, sve manje je imena iz regije, a sve više hrvatskih umjetnika, od kojih većina, vjerovatno, nikad u žestokoj konkurenciji sedamdesetih i osmadesetih ne bi došla u kombinaciju za nagrade.

No, to vrijedi za sve regionalne nagrade na svim festivalima, suženima na lokalne priče, igre i lobije. Stefan Milenković, vrhunski violinist, danas s adresom u Chicagu, posljednji je srpski umjetnik nagrađen Orlandom prije rata, za koncert s festivalskim orkestrom i dirigentom Lutzom Hebringom.

Još je jedna legenda hrvatskog glumišta Vanja Drach, čini mi se kao kompenzaciju za mnoge preskočene uloge iz prošlosti, nagrađen za Polonija u Hamletu u prilično kontroverznoj postavi mađarskog gosta Laszla Barbaczyja. Dubrovkinja Doris Šarić Kukuljica dočekala je u svom gradu nagradu za naslovnu rolu u Hekubi Ivice Boban 1991. Godinu kasnije, zbog ratnih uvjeta, učinjen je kompromis, koji nema veze s nagradom i Igrama i nagrađen je dubrovački studio Hrvatskog radija.

Nepotrebni kompromisi

Iako je Orlando oduvijek bila nagrada za dramske glumačke izvedbe, prvi puta je potom dobiva jedan “kućni” redatelj, Ivica Kunčević za režiju Tirene, ne osobito bitne predstave u njegovoj karijeri. Taj kompromis je također bio nepotreban, jer ukoliko nijedan glumac nije zaslužio nagradu, bilo bi daleko poštenije da, naprosto, nagrada nije dodjeljena.

Za taj biser odgovorni su Boris Hrovat, Daša Bradičić i Davor Mojaš iz dramskog žirija. Da su Igre bile u krizi govori i podatak kako su dvije godine zaredom za najbolje glumce bili nagrađeni Galiano Pahor za Dolenčićevu predstavu Poslije Hamleta, te Danko Ljuština za rolu Bokčila u Gavellinoj predstavi Dundo Maroje. Bile su to godine još svježih ratnih rana i bilo je poštenije nagrade preskočiti, kad nije bilo vlastite festivalske produkcije, nego nasilno na njoj inzistirati.

Šok s Mijom Begović

No, najveći šok bilo je proglašenje Mije Begović glumicom Igara za naslovnu rolu u Ifigeniji na Tauridi u parku Gradac, koju su režirali Tonko Lonza i Joško Juvančić. Mia je doista bila iznenađujuće dobra, no ni prije, ni poslije nisu joj redatelji dali ni približno jaku dramsku ulogu.

Zahirila je u Kerempuhu, gdje godinama epizodari, rijetko više snima, a već godinama najavljuje monodramu, koju još uvijek nismo vidjeli. Iako je meni njena najbolja uloga bila Marthe u Tko se boji Virginije Woolf, koju je igrala u ciklusu predstava s Milanom Gutovićem u beogradskom Sava centru, no vrlo malo ljudi iz Hrvatske je to imalo priliku vidjeti.

Miji se desilo ono što i njenoj sestri Eni, priznavali su joj ljepotu, ali nikako je nisu u kazališnim krugovima sve do danas smatrali, iole, kvalitetnom glumicom.

Novi Hamlet s Višnjićem u naslovnoj ulozi

Juvančić je postavio novog Hamleta na Lovrjenca, kojeg je odigrao Goran Višnjić, no bio je prilično blijed, pogotovo u komparaciji sa Šerbedžijom, a da ne spominjem Daniela Day Lewisa, kojeg sam gledao koncem osamdesetih (kraljica je bila Judi Dench!).Višnjić nikako nije zasluživao Orlanda, ali nemojmo zaboraviti da je bio i još jest Vrdoljakov zet.

No, zato je Orlando za Kaskea u Juliju Cezaru, kojeg je na na Lovrjencu postavio Kicza, posve zasluženo došao u ruke Mustafe Nadarevića. Bilo je polemiziranja u kazališnim krugovima i oko toga zaslužuje li Bojana Gregorić nagradu za Pave u Dubrovačkoj trilogiji, koju je ponovno radio neizbježni Juvančić.

Sjajno desetljeće za glazbenike

Čini se kako su Kunčević i Juvančić uistinu u Igrama imali privatni festival, na kojemu su baš svako ljeto morali imati premijeru, kao da nije bilo drugih redatelja, koji su zasluživali takvu priliku.

Čini mi se kako su glazbene nagrade u devedesetima bile daleko poštenije dijeljene, jer ni danas, s vremenskom distancom, nije upitno da jednog Orlanda zaslužuju maestro Pavle Dešpalj za koncert u Franjevačkoj crkvi, etablirana pijanistica Pavica Gvozdić, operna zvijezda Giorgio Surian za koncert s Zagrebačkim solistima, gitaristica Ana Vidović, hornist Radovan Vlatković…

Kao vraćanje obolu svom gradu djeluje mi lokalno nagrađivanje pijaniste Đura Tikvice i dirigenta Frana Krasovca, koji vodi Dubrovački komorni zbor.

Početak ovog stoljeća obilježilo je lutanje

U 21. stoljeću Igre su lutale u programskim sadržajima, koncepcijama ravnatelja biranih po političkim ključevima, pa se tako i o laureatima Orlanda može raspravljati, jesu li doista najbolji bili nagrađeni i po kojim su kriterijima stizali u čije ruke.

Varaždinski prvak Ljubomir Kerekeš proglašen je najboljim za Pirandelovog Henrika IV, igranog na Lovrjencu. Tad se ponovno dvije godine zaredom ponavlja ista nelogičnost: tri godine glumci bivaju zakinuti, a nagradu preuzimaju redatelji, prvo Ivica Boban za Četvrtu sestru, potom Kunčević (po drugi puta) za Posjet stare dame, te redateljski dvojac Bobo Jelčić i Nataša Rajaković za ne osobitu predstavu Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje.

Pomalo čudnovati izbori nagrađivanih glumaca

Godinama je u žiriju sjedila ista trojka: Željka Turčinović, Hrvoje Ivanković i Davor Mojaš (s najduljim stažem u žiriju) i mnoge njihove odluke bile su prilično problematične, no čini se kako to nikoga nije uzbuđivalo, ni u Ministarstvu kulture, ni u direkciji Igara.

U Ekvinociju (a koga drugo nego Juvančića), igranom na Lokrumu, biva nagrađen Frane Perišin, koji je iz lokalne anonimnosti izašao zahvaljujući teatralnom stilu glume u nekoliko sapunica. Goran Grgić kao Don Quijote u Kunčevićevoj režiji zasluženo je trijumfirao.

Prilično je iznenadila i Komedijina zvijezda Renata Sabljak kao Ondine u Dolenčićevoj režiji, iako je bila nekoliko kopalja ispod Alme Price, koja je bila nedostižno fantastična u HNK-u, u režiji Popescua 1991, ostvarivši jednu od najboljih rola u karijeri. Ni nagrađivanje Nikše Butijera za solidnu rolu Kotoranina u Držićevom Arkulinu nije bila rola dostojna jednog Orlanda.

Glazbeni program oduvijek je bio najmanje skandalozan

Žiriji za glazbena dostignuća češće su se mijenjala od dramskih, no i tu su se neki godinama uvukli, poput Željka Mesara, Zorana Brajše, Ileane Grazio, ili Marija Polzera. Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović maznula je Orlanda dva puta, za koncert Stephana Kovačevića i gostiju, te hommage Milki Trnini.

Proslavljena čelistica Monika Leskovar nagrađena je za koncert sa Slovenskom filharmonijom, pod ravnanjem Marka Letonje. Upitno je da li i uvijek sjajni ansambl Lado, za standarni koncert, zaslužuje takvu nagradu. Lista lauerata produžuje se s mezzosopranisticom inozemne reputacije Renatom Pokupić za nastup s Purcell Quartetom.

Varaždinski komorni orkestar po prvi puta trijumfira u Dubrovniku za sjajan koncert, kojim je dirigirao maestro Dešpalj. A dirigent Ivan Repušić za čak dva koncerta tog ljeta: s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom s laureatima natjecanja Čajkovski i s Zadarskim komornim orkestrom i Orlandom već ovjenčanim Stefanom Milenkovićem.

Kontroverzni trend nagrađivanja redatelja

Trend nagrađivanja redatelja, umjesto glumaca, nastavio se i od 2008. kad su Orlanda primili Rene Medvešek za režiju Glasa iz planine, belgijski multidiciplinarni genije Jan Fabre za autorski projekt Orgija tolerancije, te kontroverzni Oliver Frljić za Dantonovu smrt (zapamćenu po tome što je publika bila nasilno “giljotirana”, zbog čega su mnogi ogorčeno napuštali premijernu izvedbu), a posebno je upitno što na Igrama biva nagrađen Zlatko Sviben za gostovanje osječke predstave Unterstadt.

Iza tog bisera ponovno stoji žirijska trojka: Turčinović, Ivanković i Mojaš, koja ukupno već petnaest godina zaredom dodjeljuje dramskog Orlanda. Ili su oni toliko genijalni, ili mi svi ostali, koji bi to mogli raditi, toliko nemamo pojma?

Volio bih da mi netko argumentirano objasni taj fenomen, kojeg očito nitko u kulturnim i kazališnim krugovima ne primjećuje. Vili Matula za Revizora u režiji odličnog Jerneja Lorencija i Mislav Čavajda za Kralja Edipa neupitni su dramski laureati. Ali, nagraditi prije dvije godine jednu od najvećih dramskih glumica Nevu Rošić za epizodu dadilje u Romeu i Juliji, još jedan je od promašaja žirija.

Zašto se pošto, poto išlo dodjelivati Orlanda našoj legendi? Da li se netko prepao da bi gospođa Rošić, koja je u visokim godinama, mogla otići s ovoga svijeta, a da nije u karijeri osvojila Orlanda, pa joj je uvaljen na brzinu, bez obzira o kakvoj roli se radi ? Ne vidim drugog razloga.

Mnogi sjajni glumci završili su karijere bez Orlanda

Uostalom, Orlanda nisu u karijeri dobili mnogi veliki glumci i glazbenici koji su to zaslužili na Igrama, pa nikome ništa. Nije ni diva Ana Karić nikada dobila Nagradu hrvatskog glumišta, pa baš nitko iz kazališnih krugova, ili Hrvatskog društva dramskih djelatnika to nije vidio kao problem, jer, ionako, više nije među nama.

Da li je i mladi Dubrovčanin Nikola Baće, nova akvizicija Gavelle, za kojeg mislim da jest talentiran, baš lani zaslužio Orlanda za ulogu Vuka u Dubrovačkoj trilogiji, također bi se dalo raspravljati, pogotovo kad se zna da su Igre lani potresle Buljanove Elementarne čestice, preskočene u svakom pogledu, što se nagrade tiče.

Posljednjih godina u svoje CV-e Orlanda su upisali: pijanistica Martina Filjak, gitaristički duo Zoran Dukić i Maroje Brčić, svjetski proslavljeni kontratenor Max Emanuel Cenčić, klarinetistica Marija Pavlović, francuski puhački ansambl Les Vents Francais, Hrvatski barokni ansambl i njemački Kvartet Henschel.

Izvanredne nagrade

Povremeno su se žiriji sjetili i nekih legendi, pa su tako počasni, izvanredni Orlandi dodijeljeni glumačkim i glazbenim legendama Tonku Lonzi, Miši Martinoviću, Mariji Crnobori, Milki Podrug Kokotović te Zagrebačkim solistima, Milanu Horvatu, Borisu Papandopulu i Lovri pl. Matačiću.

No, nije mi jasno kako to da baš nijedan žiri između 1989. i 2009. , dakle punih dvadeset godina, nije mislio kako još pokoji veliki umjetnik zaslužuje počasnog Orlanda? Gdje su počasni Orlandi za Mariju Kohn, Nevu Rošić, Peru Kvrgića, Dubravku Miletić, Radu Šerbedžiju, Pavla Dešpalja, Ružu Pospiš Baldani, Dunju Vejzović, Ivu Pogorelića i druge…? Zanimljivo je kako je jedan izvanredni Orlando pripao 1979. i samim Igrama, a zlatni Orlando čak i drugu Titu.

Orlando je sačuvao svoj dignitet

Nekako se čini da je nagrada Orlando u protekla četiri desetljeća, usprkos svim scilama i haribdama, vječno istim likovima koji su godinama zasjeli u žiriju, povremenim nelogičnistima i brkanju krušaka i jabuka (umjesto glumaca povremeno nagrađivanih redatelja, pojedini glumci kompenzirani nagradama za pogrešne uloge, dok su mnogi preskočeni), ipak sačuvala dignitet.

A možda i privremeni ravnatelj s početka teksta, koji, by the way, nije viđen ni na jednoj predstavi u povijesti Igara i stoga nije ni čudo da o njoj nema pojma, ako ovo pročita shvati da je Orlando ipak jedna etablirana hrvatska kulturna nagrada koja, ako ništa drugo, barem zaslužuje reprezentativnu monografiju.