Tradicionalno shinto vjenčanje je vrlo formalno i uglavnom uključuje najuži krug obitelji i par prijatelja. Oni se okupe u malom svetištu simbolizirajući tako združivanje dvoje mladih i njihovih obitelji.
Za vrijeme zaruka zaljubljeni par izmijenit će devet sretnih predmeta koji simboliziraju njihovu radost, a na samom vjenčanju, dok se zaklinju na vjernost, dvije šalice sakea (rižina vina). Međutim, ova tradicija izumire, gotovo dvije trećine parova kopira zapadni stil.
Neobično, ali u Japanu gdje se manje od 1 posto pučanstva izjašnjavaju kao kršćani najpopularnije je vjenčati se u nekoj od kršćanskih crkvi. I iako gotovo nitko ne dijeli njegovo vjersko uvjerenje, brak će sklopiti kršćanski svećenik. Mladi će obrazložiti da im je romantičnije i privlačnije od shinto svadbe i većina to čini zbog mode, a ne iz vjerskih razloga.
Ipak priklone li se ovoj ili onoj tradiciji, presvlačenje je sastavni dio ceremonije i simbolizira mladenkinu spremnost da se uključi u svakodnevni život žene i majke. Dođe li obučena u bijeli kimono ili zapadnu vjenčanicu, kasnije se može pojaviti u šarenom kimonu ili večernjoj haljini.
Kada stignu, mladencima se drže govori, a zatim par zapali svijeće po svim stolovima. Iako gosti pjevaju i sviraju japanska svadba specifična je i po tome što nećete vidjeti plesne parove. Gosti ne kupuju darove, od njih se očekuje da daruju gotovinu, a bračni par će svakome od njih darovati keramičku posudu ili bocu vina.
Do 1970. više od 40 posto brakova ugovarali su roditelji, danas se to odnosi na manje od 10 posto brakova, a i njih se sad ugovara preko kompjuteriziranih bračnih agencija, a manje preko mudrih rođaka. Institucija brak doživjela je doista velike promjene, Japanci se žene i udaju kasnije, žene zadržavaju svoje prezime, a samaštvo postaje prihvatljivom opcijom.
