Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Stranke nisu uopće napravile gospodarske programe

Vladimir Ferdelji, predsjednik HUP-Cro Industrije i direktor Elektro-Kontakta, kaže da MMF u pravilu zovu zemlje koje nisu u stanju same pronaći put izlaska iz krize, te da misli kako to nije rješenje. U Intervjuu tjedna Danas.hr-a objasnio je zašto poslodavci nisu oduševljeni ni programom oporbe ni programom HDZ-a.

Hrvatska udruga poslodavaca predstavila je analizu gospodarskih izbornih programa Kukuriku koalicije i HDZ-a i oba programa poslala na ‘popravni’. Koje su glavne zamjerke?
To u stvari nisu gospodarski programi, to su dijelovi izbornog programa. Izborni program ima prije svega zadaću privući što je moguće veći broj glasača da neugodnim stvarima odbije što je moguće manji broj glasača.

MMF je kao kad pozovete one koji vam režu kartice kad se previše zadužite. To možete sami obaviti, a može vam i netko doći pa vam srezati.Ne može se reći da su to neki gospodarski programi, to su u stvari programi orijentirani na predstojeće izbore, a tretiraju temu gospodarstva. To je glavna zamjerka jer oni, ja to zovem vrući krumpiri, nisu dotaknuti u programima, ali moram priznati i da postoji jedna velika razlika između Cro Industrije i HUP-a. Naime, koordinacija Cro Industrije unutar HUP-a, koja zastupa interese industrije, od HUP-a, koji zastupa stavove svih – i usluga, i trgovine, i financijskih usluga, i industrije – razlikuje se u tome što mislimo da fiskalna i monetarna politika stimuliraju uvoz i uvoznike, a destimuliraju izvoz i izvoznike i rješenje koje smo mi, izdvojeno od HUP-ova programa, dali jest u području monetarne i fiskalne politike da se izjednače uvjeti uvoza i izvoza u Hrvatskoj.

Možete to malo podrobnije objasniti?
To su takozvane monetarne škare. U ovih 15 godina postoji jedna konstanta u monetarnoj politici, a to je precijenjena kuna. Kad je uvedena, bila je 4,44 za marku, što znači da bi danas trebala biti 8,8 za euro, a ona je 7,5 za euro, dakle kuna je u 15 godina revaluirala. Nažalost, istovremeno su svi inputi rasli s inflacijom, pa je cijena rada uvećana nekakvih tri do četiri puta, cijene sirovina isto toliko, energenata četiri do pet puta i tako dalje. To je glavna poluga koja je ubila privredu ili industriju. Inputi su im rasli u skladu s inflacijom, a outputi, s obzirom da je hrvatsko tržište premalo i može biti dovoljno veliko za vrlo malo ozbiljnih industrija, one moraju ići u izvoz, a tamo dobivamo sve manje i manje kuna za naše izvezene proizvode.

Moramo napraviti cjelovite reforme. A to znači da gotovo da ne postoji područje koje se ne bi trebalo dodirnuti, koje je napravljeno optimalno ili savršeno u odnosu na željene ciljeve ekonomske politike.Zato konkurentnost permanentno pada. Naravno, sada smo već u takvoj situaciji u kojoj zaduženo stanovništvo ne bi moglo podnijeti devalvaciju, pa ona nije nikakvo rješenje. Mi smo stoga predložili rješenje u kombinaciji fiskalne politike, dakle u kombinaciji s porezom na dobit, pri čemu bi se za iznos monetarnih škara izvoznike oslobodilo poreza na dobit, a uvoznike opteretilo porezima na dobit.

To je rješenje koje je neutralno u odnosu na stanovništvo, jer ono ne plaća porez na dobit, to je neinflatorno rješenje zato jer netko tko bi dizao cijene znači da bi povećavao inflaciju i time sve više novca trebao dati državi, dakle to je rješenje koje garantira svim investitorima da neće zapasti u te monetarne škare, pa bi vjerojatno to šire otvorilo i vrata novim investicijama i to je rješenje u kojem bi država skupila više novca nego što bi ih morala dati jer je izvoz gotovo upola manji od uvoza. Uvoz je dvostruko veći, pa bi i ubrani prihod od poreza na dobit bio dvostruko veći u odnosu na onaj koji bi se izgubio oslobađanjem izvoznika.

Jedno takvo rješenje smo predložili, međutim ono se, naravno, kosi s interesima uvoznika, financijske industrije, pa i same države i ono nije bilo prihvaćeno u okviru tih interesnih grupa.

Razumljivo je da uvoznici i financijska industrija nisu zainteresirani, ali niti stranke nisu nikako reagirale na takav prijedlog?
Već sam vam rekao da stranke uopće nisu radile gospodarske programe, one su radile izborne programe i gospodarstvo je samo dotaknuto u onoj mjeri u kojoj je to dopuštao taj izborni cilj. Istina je ono što je rečeno u HUP-u, a to je da nisu dotaknuti mnogi elementi, prije svega upravljanje državnim poduzećima, nije dotaknut problem državnog teritorijalnog preustroja, nisu dotaknuti parafiskalni nameti i mnoge, mnoge, mnoge druge stvari unutar našeg gospodarstva koje su nas učinile tako slabašnima kao što jesmo.

Masterplan koji je iznjedrila CROMA (Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika) sigurno je najcjelovitiji i najopsežniji plan reformi koje se u društvu moraju napraviti da bi se izašlo iz krize i po nama u CROMI je važno da taj plan bude u što većoj mjeri podržan.

Mi se s HUP-ovim programom gotovo u potpunosti slažemo, osim u tom jednom elementu u kojem, naravno, HUP predstavlja i financije, i trgovinu, i sve druge sektore, koji imaju suprotne interese, pa je logično da ne može prihvatiti sve ono što zastupa industriju. Cro Industrija, kao dio HUP-a, u potpunosti je podržala Masterplan. Prošlog smo tjedna imali proširenu sjednicu i vođe svih sedam industrija unutar HUP-a, koji čine koordinaciju, uključujući i njihove izvršne odbore, jednoglasno su podržali Masterplan CROME, a podržala ga je i Obrtnička komora i ja se nadam da će ga podržati i Hrvatska gospodarska komora. Dakle, podržale su ga gotovo sve gospodarske asocijacije.

U istu poziciju treba dovesti i strane i domaće investicije zato jer će jedino u tom slučaju stranci vjerovati u vašu vjerodostojnost. Sve ono što se nekome daje kao benefit, sutra mu se može uzeti.Političari sigurno neće podržati Masterplan kada unutra piše da je jedna od reformi teritorijalni preustroj, kojim se treba napraviti pet regija, prijeći na samofinanciranje općina i podržavanjem kojega bi se obećala velika reforma u kojoj će sasvim sigurno broj općina, broj gradova i broj županija biti smanjen. To nitko prije izbora neće reći. Naravno da se u tom slučaju taj program ne može akceptirati u ovo vrijeme koje je predizborno.

Možemo i sami

Kao što kažete, u predizborno se vrijeme neke stvari ne spominju, bez obzira što će se morati provesti nakon izbora. Tako je Slavko Linić samo spomenuto mogućnost dolaska MMF-a, pa su svi skočili, iako je rekao da bi to samo značilo jeftinije zaduživanje. Što mislite o tome?
MMF u pravilu zovu zemlje koje nisu u stanju same pronaći put izlaska iz krize, prema tome ja mislim da trebamo prvo pokušati pronaći sami način izlaska iz krize, jer MMF nije ništa drugo nego institucija koja štiti interese velikog zapadnoeuropskog i američkog kapitala i ona će uvijek u skladu s tim interesima i djelovati. Ona nosi okvire restrikcija koje u pravilu država ne može sama izvesti. Ja nisam za dolazak MMF-a, međutim to vam je na osobnoj razini, kao kad pozovete one koji vam režu kartice kad se previše zadužite. To možete sami obaviti, a može vam i netko doći pa vam srezati.

Puno se govori o stranim investicijama koje su gotovo stale. Kako doći do njih?
Strane investicije jedan su od elemenata u općoj gospodarskoj politici. Ako želimo strane investicije, onda ih moramo nečim privući. Dakle, moramo imati bolje uvjete za strane investicije nego što imaju druge zemlje u okruženju. Mi za sada imamo gore gotovo sve uvjete, to vidite po onim stupnjevima konkurentnosti, kad ih pogledate vidite da smo po ključnim gospodarskim elementima na 130. mjestu od 142 zemlje i tako dalje. Mi smo nekonkurentni u pogledu gotovo svega. Nama nije dosta napraviti male pomake da bismo privukli strane investicije. Moramo napraviti cjelovite reforme. A to znači da gotovo da ne postoji područje koje se ne bi trebalo dodirnuti, koje je napravljeno optimalno ili savršeno u odnosu na željene ciljeve ekonomske politike, pa i strane investicije.

Inače, ja investicije ne dijelim na strane i domaće. U istu poziciju treba dovesti i strane i domaće investicije zato jer će jedino u tom slučaju stranci vjerovati u vašu vjerodostojnost. Sve ono što se nekome daje kao benefit, sutra mu se može uzeti. Moramo stvoriti veliku, snažnu podršku investitorima i stvoriti poduzetničku klimu koje u ovoj zemlji nema.

Stimulirati profitabilne industrije

Koje su industrije u Hrvatskoj mogući pokretači rasta?
Sad biste vi htjeli da vam kažem strategiju razvoja industrije u dvije minute. Ja ću vam reći opća pravila, vrlo važna. Hrvatska je premala zemlja da bi imala sve industrije. Ali u okviru svih industrija mora imati nišne industrije, dakle one proizvođače, ili oslonjene na globalne igrače, ili regionalno vrijedne, ili čak lokalno vrijedne koji mogu profitabilno poslovati u okviru svoje grane.

Komparativne prednosti Hrvatske su svakako u drvno-prerađivačkoj industriji jer ima velike šume, prehrambeno-prerađivačkoj industriji jer ima velike površine za proizvodnju, te turizam koji može jako dobro iskoristiti te naše potencijale. Onda imamo neke tradicionalne korijene u elektroindustriji, prerađivačkoj metaloindustriji, dakle gotovo da ne postoji grana u kojoj ne bismo mogli naći nišu.

Konačno, nalazite se u tvornici koja je najveći svjetski proizvođač regulacijskih uređaja za električne štednjake na svijetu. Mi držimo 35 posto svjetske proizvodnje, ali to ne znači da sad u Hrvatskoj treba razviti maksimalno elektroindustriju. Mi smo sa svojim partnerima našli svoju nišu i dostigli tu proizvodnju. Vjerojatno se isto to može napraviti i u drugim industrijama.

Hrvatska mora u svakom slučaju stimulirati profitabilne industrije, i to one koje strukturno zapošljavaju njezino stanovništvo, da bi riješila ključni problem ove zemlje, a to je nezaposlenost.

Elektro-Kontakt je netipična priča o pretvorbi i privatizaciji 1990-ih.
Mi smo proces pretvorbe završili 30. 6. 1992. godine, usred rata. U vrijeme kada nije postojao niti dobar zakonodavni okvir niti se znalo što je to strateški partner, niti išta drugo, mi smo potpisali ugovor s tvrtkom EGO, koja nam je postala većinski vlasnik, ali istovremeno i strateški partner, pomoću koje smo napravili sve ove rezultate koje danas imamo. Danas, s 20 godina otklona, možemo reći da smo pet puta povećali proizvodnju, šest puta povećali izvoz, zadržali broj zaposlenih da nitko nikad nije dobio otkaz, da plaće nikad nisu kasnile nijedan dan, dakle sve ono što je atipično. Atipična je pretvorba bila utoliko što smo imali neke drugačije podloge za tu ’92. godinu. Još 1971. godine Elektro-Kontakt nije htio ući u sastav Končara i time se došlo u relativnu političku nemilost, što je značilo da se nije moglo ići u poslove na istok, od kojih se jedno vrijeme ’70-ih izvanredno živjelo, nego smo davno ranije morali ići na zapad, pa smo s firmom koja nam je postala većinski vlasnik EGO-om do tada napravili sedam zajedničkih ulaganja. Dobro smo mi poznavali njih, dobro su oni poznavali nas. Istovremeno, u ovu firmu nikad nije došao čovjek iz Komiteta za direktora, pa smo onda radili sami svoje kadrove. I ja sam došao kao pripravnik i ovdje sam već trideset godina.

I vrlo ste mladi došli na čelo firme.
Ja sam te ’91. bio prilično mlad i prilično zainteresiran da firma opstane, a i svi zaboravljaju jednu važnu činjenicu koju smo mi, za razliku od drugih, uspjeli riješiti. Mi smo u jedan dan, s tržišta od nekih 24 milijuna stanovnika, koje je bilo potpuno zaštićeno carinama, bačeni na tržište od pet milijuna stanovnika, koje je potpuno otvoreno i nezaštićeno ikakvim carinama. Pitao sam svoje kolege Nijemce što bi se dogodilo kod njih da se desi jedna takva situacija i svi su odgovorili da bi najmanje između 60 i 80 posto firmi propalo. Ta drastična promjena okolnosti nama je jasno pokazala da se moramo vezati za firmu koja će nam donijeti proizvodne programe koji su svjetski vrijedni. S obzirom da smo EGO poznavali i on je poznavao nas, sklopili smo ugovor kojim su oni ušli u većinsko vlasništvo i donijeli nam te programe regulacijskih uređaja za štednjake, na bazi kojih i danas živimo. Ta sinergija naše cijene rada i tehničkog znanja, jer mi smo napravili proizvodna sredstva za to i tehnologiju, i njemačkih proizvoda, koji su najkvalitetniji na svijetu, dala je rezultat. EGO je prije udruživanja s nama imao 12 posto svjetskog tržišta, a sada imamo 35 posto. Utrostručili smo udio na svjetskom tržištu. Iskoristili smo neke svoje komparativne prednosti i to je, ako postoji recept, recept za svakoga.

Svatko mora naći svoje prednosti i iskoristiti ih. Ne postoji univerzalni recept po kojem bi se netko mogao uključiti u globalno svjetsko tržište. Ima još jedna jako važna stvar – mi smo napravili pretvorbu u kojoj nitko nije upisao više od 20.000 maraka dionica, dakle EGO je po vrlo fer cijeni, po 105 za 100, otkupio sve od malih dioničara, 800 zaposlenih koji su upisali dionice, a ostatak je pripao državi i mirovinskom fondu, od kojih je EGO također otkupio dionice, tako da je već poslije rata postao 99-postotni vlasnik.

Elektro-Kontakt se nije selio iz svog starog prostora, nije se gradilo nove urede…
Mnoge stare firme su kupljene zato da bi se njihovo zemljište pretvorilo u građevinsko, a one su se iselile izvan Zagreba. Mi to nismo radili, mi svoje prednosti tražimo u tome da smo blizu velikih i dobrih fakulteta, strojarstva i elektrotehnike, te da su naši inženjeri u stanju primijeniti znanja na našoj tehnologiji i time stvoriti nivo automatizacije koji je istovremeno konkurentan zemljama na zapadu koje su jako automatizirane, a imaju visoku cijenu rada, ali i onima na istoku koje imaju jako nisku cijenu rada, ali nisu u stanju automatizirati proizvodnju do te mjere.

Povratak na Net.hr