Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mi se razvijamo unazad!

Znanstvenica Instituta ‘Ivo Pilar’ Saša Poljanec Borić, specijalizirana za ekonomiju i sociologiju turizma, protivi se načinu na koji Vlada pristupa privlačenju investitora i uklanjanju tih notornih barijera koje nas dijele od ulaganja. Što su ‘zeznuli’ sa Zakonom o strateškim investicijama i mrze li Hrvati zaista investitore?

Što ne valja s golfom na Srđu?
Golf na Srđu je krivo mjesto za krivu namjenu, u krivom ekonomskom algoritmu i osjetljivom političkom trenutku. Naime, cijeli se projekt razvoja u slučaju golfa na Srđu – što je samo PR naziv za masivni nekretninski projekt – u ekonomskom smislu temelji na ideji nepripadnog prisvajanja rente, a ne stvaranju društveno relevantne dodane vrijednosti. Očita netransparentnost upravnog postupka u kojem se realizacija projekta odvija, potiče građane Dubrovnika da javno propitaju cijeli projekt kroz referendum. Teza da Dubrovniku samo golf nedostaje da bi postao atraktivna destinacija je nakaradna. Dubrovnik je već preatraktivan, ne može se od gužve u sezoni ući ni kroz Pile ni kroz Ploče u Stari grad.


Snimio i montirao Franjo Tot

Dubrovnik treba novi koncept razvoja odgovornog turizma koji će voditi računa o kapacitetu opterećenja grada. Ako negdje treba graditi golf kao element vrijednosnog lanca turističke ponude u Dubrovniku, onda je to duboko u zaleđu, u drugoj državi, ali za to je potrebna velika politička stabilnost i međudržavna suradnja, pa je sasvim izvjesno da je pitanje golfa u Dubrovniku političko pitanje.

Što, po Vama, nije u redu sa Zakonom o strateškim investicijama?
Zakon se u preambuli poziva na članak 2. Ustava, a kad ga čitate, prostim se okom vidi da je on u suprotnosti s člankom 3., 4. i 5. Ustava. Dakle, ne poziva se na sustav odredbi koje čine duh Ustava.

Bogati naprijed, a ne tako bogatima magloviti uvjeti

Nadalje, članak 8. garantira onima koji ulažu više od 150 milijuna kuna da će im se ubrzati procedura, što se može interpretirati kao: “Vi ste bogati pa za vas nema pravila.” Ondje pišu i uvjeti što možete pokrenuti ako nemate taj novac. A ti su uvjeti toliko opći da su besmisleni. Primjerice “ako zapošljavate veći broj radnika”. Koliko je to? Tri, pet, sedamsto? Tko će to odlučiti? Tajno izabrano tijelo od 30 ljudi? Zatim, u članku 18. zakona se otvoreno prikazuje namjera zakona – “pokretanje razvojnog ciklusa na javnim dobrima”.


Snimio i montirao Franjo Tot

Piše i da se javno vodno gospodarstvo može prodati izravnom pogodbom. Kako to protumačiti? Zamislite akumulaciju Butoniga u Istri. To će se prodati direktnom pogodbom? Ljudi koji brane taj zakon argumentiraju taj dio na način da ova vlast to sigurno neće napraviti. Pa zakoni se ne donose za jednu vlast! Mi moramo kao građani imati sigurnost da je zakon napisan tako da štiti interes građana. Pa nismo se mi dogovorili da prodajemo vodno gospodarstvo, to nije bio uopće predmet rasprave! A Vlada to donosi kao gotovu stvar.

Isključenje lokalne samouprave

U članku 30. i 31. imate ukidanje prava lokalne samouprave da utječe na prostorne planove. Pa supsidijarna bit demokracije jest da državni autoritet spuštate na lokalnu razinu! Nad čime bi lokalna samouprava trebala imati nadležnost ako to nije gospodarenje prostorom? Što će nam onda gradonačelnici i načelnici? Suspendirajmo demokraciju, imat ćemo državni kapitalizam i idemo ravno u neeuropski tip demokracije s kojom muku muče u Latinskoj Americi.

Zamolit ću Vas da odgovorite premijeru Milanoviću koji je nakon prozivki za rasprodaju pitao zašto bi Vladi bilo u interesu rasprodati vode, šume i prirodna bogatstva.
Ne mislim da je njihova namjera namjerno napraviti zločestu stvar. To je skretanje debate na krivi kolosijek, to je ispod razine problema. Radi se o tome da je zakon toliko loše napisan i tako se može krivo interpretirati, da ispada da Vlada, kad pokušava riješiti ekonomsku krizu, to radi nespretno, neodgovorno i bez vizije. To prepoznaju intelektualci i to brine mlade ljude koji će nositi teret tih promašaja. Raspravljamo može li izabrana Vlada riješiti krizu u kojoj se nalazimo. Ja mislim da to ne može ovakvim zakonom, a ni nizom drugih projekata koji su započeli. I nisam jedina.

Koliko se da razaznati, Vlada je lokalne vlasti identificirala kao krivce za manjak ulaganja jer su proizvodili kaos i kočili investicije pa ih zato isključuje. Kako to komentirate?
Članak 8. (Zakona o strateškim investicijama) garantira onima koji ulažu više od 150 milijuna kuna da će im se ubrzati procedura, što se može interpretirati kao: ‘Vi ste bogati pa za vas nema pravila.’ To je pojednostavljeno gledanje na problem. U Hrvatskoj je od 1991. godine provođen proces privatizacije, koji se odvijao u lokalnim samoupravama – banke kojih je bilo na lokalnim razinama, Dukat, Kraš, Tvornica keksa u Bjelovaru, hoteli u Dubrovniku, Novom Vinodolskom, Novigradu… Iza toga, privatizacija povlači za sobom drugi proces koji se zove konverzija imovine, promjene karakternih značajki lokalne zajednice – kad srušiš neku industriju i gradiš stanove. Nakon tog procesa kriviti lokalne razine kao one koje priječe investicije je pojednostavljivanje problema. Ako želite pokrenuti strateški razvoj, onda on mora biti definiran tako da su uključene lokalne samouprave, a ne da ih se diskvalificira. Drugo, projekti moraju biti društveno relevantni, inače imate zaostalo poimanje razvoja ekonomije. Po čemu je u 21. stoljeću društveno relevantan projekt pogona na ugljen u Plominu?

Ova Vlada neprestano ponavlja koliko nam je energija bitna pa tehnološka naprednost pada u drugi plan.
Ali zašto ne bismo mogli solarizirati primorsku Hrvatsku? Imamo sunca k’o u priči!

Tu dolazimo to pitanja ima li Hrvatska dovoljno novca i vremena da ulaže u nešto progresivno poput obnovljivih izvora energije, za koje se stalno ponavlja da su preskupi, a mi smo predugo ovisni o uvozu energije.
Prvo, u EU nestaje riječ “uvoz”. Ondje se događa slobodan protok kapitala, dobara i ljudi. A to da nemamo dovoljno novca je isto relativna stvar – dovoljno novca u odnosu na koga? Zato nam trebaju razvojni ciljevi, u skladu s narodnom poslovicom – protegni se onoliko koliko si širok. Ako nemamo dovoljno novca za energiju, onda je ne možemo imati. To ne znači da moramo imati energiju od ugljena, koji ima kolateralne, transakcijske troškove i tzv. negativne eksternalije, koje su svima nepotrebne. Ako nemaš za dobro, onda nemaš ni za loše. Umjetnost je postići najbolje rješenje u uvjetima u kojima plivaš. Primjer za to je i Dubrovnik – javnost se pobunila jer smatra da rješenje za Srđ nije najbolje pa ni u uvjetima kad nema novca. Zašto bi najbolje rješenje bilo na vrhu Srđa izgraditi 246 tisuća kvadratnih metara bruto površine? Tko nas je uvjerio u to?

Očito nitko, barem ne dovoljno, s obzirom na referendum. Vjerujete li da će Srđ pasti na referendumu, pogotovo zbog velikog broja birača koji mu se moraju odazvati?
Odgovoriti na to pitanje bi bilo nagađanje. No, to je sigurno jedan teški demokratski proces i svaki demokratski sustav mora respektirati činjenicu da su aktivisti skupili i puno više od potrebnog broja potpisa. Neprijateljsko upravljanje činjenicom da je skupljeno dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma bilo bi primljeno kao znak političkog nasilja.

Ne mislim da je njihova namjera namjerno napraviti zločestu stvar. To je skretanje debate na krivi kolosijek, to je ispod razine problema. Radi se o tome da je zakon toliko loše napisan i tako se može krivo interpretirati, da ispada da Vlada, kad pokušava riješiti ekonomsku krizu, to radi nespretno, neodgovorno i bez vizije. Gdje vidite šansu za javne i privatne investicije koje bi bile isplative, a da ne idu na štetu građanima?
To je teško pitanje. Ja sam jedna, a na njemu rade sva ministarstva! Ali reći ću vam. Jedna dimenzija je fokus na malo i srednje poduzetništvo i na obiteljsku ekonomiju, zato pričamo o solarima. Ne zato što sam ja to smislila, nego zato što civilne udruge o tome trube već godinama. Napravljeno je naprimjer već pet varijanti solarizacije Krka. Zatim, moramo se okrenuti Slavoniji, koja ima najniži BDP u Hrvatskoj iako je bogat kraj. Ona trpi posljedice rata, ali to se može popraviti investicijama u javnom sektoru.

Poticanje više sektora odjednom

Smatram da je potrebna obnova jezgri naselja i izgradnja karaktera tih naselja, poticajima za fasadiranje ušorenih sela. Zatim potrebna je reinterpretacija i revitalizacija puta hrane, linije prerađivačke proizvodnje od Zagreba prema Varaždinu prema Koprivnici, Bjelovaru, Osijeku, Vinkovcima i Iloku. Potrebno je sustavno promišljanje dizanja poljoprivrede zajedno s ambijentom u kojemu se odvija, što bi potaknulo nekoliko ekonomskih sektora simultano. Krizu se ne može riješiti investiranjem u jednom sektoru. Planovi moraju biti strateški po regijama, a i Plomin, i Ombla, i Srđ su u primorskoj Hrvatskoj, koja već ima veći BDP od kontinentalne.

Za Slavoniju se uvijek vezuje projekt kanala Dunav –Sava.
I to definitivno treba revidirati i vidjeti što drži vodu, a što ne, u perspektivi činjenice da Hrvatska uskoro postaje šengenska država i da daljnjeg širenja Unije neće biti idućih sedam do osam godina. Strateški projekti se ne mogu provoditi bez inovativnih nukleusa na hrvatskim sveučilištima i suradnje s lokalnom zajednicom. U Zagrebu će strateški projekt biti Zeleni kampus. Treba imati na umu i da imamo sedam sveučilišta koja se moraju uključiti, a ne da o svemu odlučuje 30 ljudi okupljenih oko Vlade, čije kvalifikacije, zapravo, ne znamo.

Medicinski turizam se sve češće spominje kao neiskorišteni potencijal, pogotovo zato što smo u odnosu na sjever Europe jeftiniji, a ‘bogatiji’ smo u pogledu klime.
To je jedna niša unutar zemlje koja se bavi turizmom već 150 godina. Nju sigurno treba razviti, ali smatram da je opasno misliti da zbog te niše nama trebaju neki novi megakapaciteti. Kada bi se radilo o brown field konverziji, odnosno kad bi se time revitaliziralo npr. Kupare, to bi možda, ako to potvrde relevantne studije, kao što je npr. analiza koncepta najbolje uporabe, te analiza troškova i koristi, bilo dobro rješenje. Ali ako to zahtijeva zapasavanje nove zemlje, negdje tamo u nedođiji pa ćete natjerati porezne obveznike iz Slavonije da plaćaju dovod vode do tamo, onda je to upitno. To je dobra niša, pitanje je samo kako i gdje.

To da nemamo dovoljno novca je isto relativna stvar – dovoljno novca u odnosu na koga? Zato nam trebaju razvojni ciljevi, u skladu s narodnom poslovicom – protegni se onoliko koliko si širok. Ako nemamo dovoljno novca za energiju, onda je ne možemo imati. To ne znači da moramo imati energiju od ugljena… Ako nemaš za dobro, onda nemaš ni za loše.Kad spominjete Kupare, moram Vas upitati kako ste doživjeli susret ministra turizma Veljka Ostojića i Anđelka Leke, koji u Župi dubrovačkoj drži niz hotelskih kompleksa koji propadaju već dva desetljeća. Povrh toga, Leko je jedan od većih financijera HDZ-a, a Ostojića to nije spriječilo da stane uz njega i garantira da će Leko sada stvarno konačno nešto i napraviti.
Personalizirate situaciju koja je opći kredo ove Vlade, a taj je – anything goes. Dakle sve, što god postoji nekritično se gura naprijed, svaka investicija je dobra. Stoga se u tom omnibusu, odnosno u resoru aktualnog ministra turizma našao i taj projekt.

Glasimo za jednu od lošijih zemalja za investiranje na području bivše Jugoslavije. Ali ispostavlja se da zemlje koje više privlače investicije imaju jeftiniju radnu snagu i manje tih tzv. barijera, koje se, s druge strane, mogu interpretirati i kao prepreke samovolji investitora. Kako nas vidite u tom balkanskom kontekstu?
Hrvatska je odavno izašla iz tog regionalnog kruga, ne samo politički, otvaranjem pristupnih pregovora 2004. godine, nego i zbog BDP-a per capita. Lani je Bečki ekonomski institut objavio da on iznosi više od 11.500 eura, dok su srpski, makedonski i bosanski upola manji. Naravno da su u takvim uvjetima aspiracije građana drugačije jer blagostanje je veće, bez obzira što mi mislili o našoj ekonomskoj situaciji. Drugo, razina očekivanja prema demokratskim procedurama je puno veća, zato što aktivno ugrađujemo zajedničku stečevinu EU od 2004. godine, a te zemlje nisu ni počele pregovore.

Demokratska očekivanja ispred demokratičnosti Vlade

Apsolutno nije isto dolaziti nama i u zemlje regije, jer za Hrvatsku morate biti puno bolje pripremljeni. U Austriju investitori također moraju doći pripremljeni, a u Švicarskoj, ako sagradite kuću bez dozvole, prvo vas vode u bolnicu na pregled jer misle da s vama nešto nije u redu. Hrvatska ide prema tim standardima, a kako rastu standardi institucionalne procedure, rastu i demokratska očekivanja.

Koliko ti standardi prate taj BDP per capita? Nije li naš rast zasnovan na zaduživanju?
To je dobro pitanje. Međutim, i u drugim državama je rast potaknut zaduživanjem i domaćom potrošnjom. To je tipičan tranzicijski kod. Čini se da u Hrvatskoj reforma institucija i političkog sustava u smislu razvoja argumentativne demokracije u Saboru zaostaje za spremnošću građana da participiraju u demokratskim procedurama.

Kako se to rješava?
Povećanjem razine javne debate. Tu veliku ulogu igraju mediji. Zatim, većim angažmanom akademske zajednice, tako da se raspravlja na drugoj razini. U suvremenom svijetu je razvoj nezamisliv bez inovacija, koje nastaju u suradnji gospodarstva, sveučilišta i izvršne vlasti. Kod nas to nije model debate.

Da sumiramo, što smatrate najpogubnijim potezima Vladine politike?
Čini mi se da je to taj fokus na razvoj unazad. Sveučilišni profesor turizma Jost Krippendorf je 1976. napisao knjigu Žderači pejzaža i njegova je knjiga utjecala na politiku švicarske vlade, koja je još tada počela štititi karakter Alpa od pretjerane izgradnje. Nitko nije protiv investitora, ali moramo raspravljati o tome kakve su investicije, gdje su, kojeg obima i kakva je korist lokalne zajednice od njih, ne samo za državu.

O iskustvima SAD-a…
To je visoko privatizirana ekonomija, u kojoj čak ni s tako jakim sustavom lobista ne možete preskočiti institucionalne procedure. SAD od osnutka ima sustav od 52 državna sveučilišta i jako puno komunalnih sveučilišta. Obrazovanje je konstitutivni dio tog procesa, a politička participacija dio komunalnog života. Svatko je aktivist. Moja mama je živjela u Torontu 20 godina i nije radila, no kad je došao investitor u njenu ulicu, morao ju je pitati daje li mu ona dozvolu. Dakle, ako zajednica ne odluči, nitko se ne može pomaknuti i iako je to visoko privatna ekonomija, taj odnos postoji. Nadalje, država svojim mjerama potiče svakog poduzetnika koji posluje na bazi inovacija. Rizično ulaganje je rasprostranjeno, ali to znači da kupujete jeftinu zemlju i na njoj razvijate projekte. Kod nas je suprotno – jeftino se kupuje skupa zemlja. Zemlja iznad Dubrovnika naprimjer je skupa jer je strateški resurs. Drugi primjer je Hoto centar. Developeri bi trebali razvijati tamo gdje je zemlja jeftina uz participaciju lokalne zajednice, primjerice u Lici. Zato je skupo investirati na Manhattanu, a da vam ne govorim da u Central Parku ne možete graditi.

O tezi Branimira Lokina iz Hrvatske narodne banke da od turizma nemamo posebnu korist i dodanu vrijednost zbog male potrošnje turista, koji na kraju kupuju hranu koju uvozimo…
To je površna ocjena, koja se rješava input-output tablicama. Koliko se sjećam iz akademskih tekstova, doktor Jurčić s Ekonomskog fakulteta je u znanstvenom radu dokazao da ta teza nije točna. Turistička potrošnja je temelj stabilnosti platne bilance u Hrvatskoj, to nitko ne spori. Pitanje je kolika je neto dobit, no profesor Jurčić jasno dokazuje da postoji dodana vrijednost.

O brodogradnji u kontekstu razvoja…
Nitko ne priča o konverziji brodogradnje i u što se ona da konvertirati kako bi odgovarala globalnim uvjetima, a mi smo pomorska zemlja. Zar bismo trebali zatrti sva znanja vezana za brodogradnju? Nije to samo fizička izgradnja broda, to su inženjerska, tehnološka, organizacijska i zanatska znanja u lokalnoj zajednici. Jasno mi je da su to procesi na dugom štapu, no kad se upravlja kriznom ekonomijom, javnost mora vidjeti strategiju kroz set kratkoročnih, set srednjoročnih i set dugoročnih mjera. Ja ih ne vidim.

O nezaposlenosti u Hrvatskoj…
Nismo planski odgovorili na očekivane rezultate deindustrijalizacije. Kad je taj proces započeo u Njemačkoj, nakon pada Berlinskog zida, pisani su znanstveni radovi o nezaposlenosti koju generira deindustrijalizacija. Ali ekonomske politike su, predviđajući taj problem, poticale zapošljavanje u sektorima s većom dodanom vrijednošću, išlo se na nove oblike ekonomije. Mi nismo razmišljali ni o tome što raditi s jakim primarnim sektorom, a mi smo visoko poljoprivredna zemlja. U Nizozemskoj se sto godina nije mijenjala veličina poljoprivrednih zemljišta! Fokusirali smo se na turizam jer nam o tome govore svi stranci. Minimalno te poznaju i naravno da kad gledaju i vide veliko more, pričat će ti samo o turizmu. I nismo govorili o inovacijama, informatičkoj tehnologiji i obnovljivim izvorima energije i sad nam se to obija o glavu. Manjak strategije nam se obija o glavu!

Povratak na Net.hr