Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plačem noću, kad me dijete ne vidi

U skromnoj kući bez fasade u malenom selu Brežanama Lekeničkim do prije pet godina živjela je sretna obitelj sa šestero djece. Baš im se rodila prva kći, nakon pet sinova. A onda im je jedan telefonski poziv ukrao sreću i pretvorio im živote u noćnu moru. Najmlađi muškarac među njima, tada trogodišnji Nino Zec, obolio je od zloćudnog tumora jetre.

Zima je došla. Obitelj Zec okuplja se oko peći u dnevnom boravku, barem oni članovi koji u ranim popodnevnim satima ne moraju biti u školi. Tu je majka Zlatica, otac Mišo, petogodišnja “sreća”, kako je zovu, Lucija i osmogodišnji Nino. Za razliku od svoje sestre, od koje se rijetko razdvaja, Nino nema bujnu kosu. Nema je uopće. I ne zna kad će izrasti ponovo. Nada se da će to biti na proljeće, kad završi s kemoterapijama, pretragama i eventualnim zahvatima, do kojih će doći ako doktori tako odluče. Povučen je i ne voli odgovarati na pitanja ljudima koje vidi prvi put u životu, ali se osmjehuje i znatiželjno promatra goste koji su došli razgovarati s njegovom majkom.

U vrijeme današnje oskudice i opće nesigurnosti, mnogi će reći da im nije lako. Ali Zlatica Zec, majka šestero djece, s prihodom od samo jednog člana obitelji, zna što znači dan za danom živjeti život koji bi mnoge davno slomio. Osim što mora prehraniti obitelj, mora činiti nadljudske napore da bi bila podrška svom sinu koji se već pet godina bori s karcinomom. Ovako nam je opisala kako joj je borba s bolešću promijenila svijet:


Snimio i montirao Franjo Tot

Živjeli smo skromno, ali sretno, sve dok nam se mali nije razbolio. Onda smo izgubili pola života. Ja sam već psihički… Ne da sam nenormalna osoba, ali više nisam dobro, na psihu. Taj dio koji gledaš, ne samo svoje dijete, nego i svu ostalu djecu, i ako je u pitanju majka koja ima nježno srce – to je ubije. Nedavno jednostavno nisam mogla doći u bolnicu. Muž mi je morao uskočiti. Gušila sam se, a nisam bila ni krenula.

Imali ste napade panike?
Ne znam vam reći što je to bilo. Morala bih ići vidjeti kod psihijatra što je bilo, ali to stalno odgađam. Ne mogu to izbjeći, stalno me to hvata. Pod tim sam utjecajem i stalno se pitam: “Što će biti s tim djetetom, kako?” Bude jedan dobar dio, pa se naglo pogorša. Ne možeš znati što će ti biti s djetetom, to je takva bolest.

Kako ste saznali da s Ninom nešto nije u redu?
Moj mali nikad ni ‘a’ nije rekao iako su ga boli toliko puta, on je toliko optimističan! Samo da je što prije gotovo i da ide kući. Sestre su tamo predivne i tješe ga. Jedno vrijeme je imao viroze, koje je pratila temperatura. Išli smo doktorici opće prakse koja nam je davala lijekove, međutim to se često ponavljalo. Tada mu se trbuh počeo napuhavati. Nakon toga, jednom dok sam ga tuširala, osjetila sam pod rukom kvržicu. Doktorica mi je rekla da treba vidjeti što je to i da to vjerojatno nije ništa. Onda je 9. kolovoza 2007. imao treći rođendan. Vidjela sam da nije veselo dijete, postajao je žut, potišten, nije jeo dovoljno i počeo je dobivati grčeve. Od boli ga je oblijevao, ono što se kaže, mrtvi znoj.

I cijelo to vrijeme liječnici nisu shvaćali što mu je?
Ne. Onda smo svekrva i ja otišle na Hitnu u Sisak. Bila je subota. I tamo su mislili da je problem s crijevima i želucem, stavljali su mu čepiće da to proradi. Dijete se već tada počelo plašiti bijelih kuta. Stenjao je od boli. I svejedno su nas poslali kući i rekli nam da se pridržavamo uputa za zaplet crijeva. Postajalo mu je sve gore – trbuh je ostao napuhnut i vruć, on je bio žut. Vratili smo ga ponovno u bolnicu.

Koliko je to trajalo?
Danima smo trčali do bolnice i natrag kući. U taj ponedjeljak na Hitnoj, jedan me liječnik pitao: “Gospođo, što vi hoćete, on dobro izgleda?” Molila sam ga da mu pregledaju krv jer sam vjerovala da bi našli da nešto nije u redu. Poslali su nas opet kući, išli smo autobusom. Tek u utorak ujutro nas je kum odvezao na snimanje debelog crijeva i vidjelo se da je ono u redu, a onda su vidjeli i kvržicu na jetri. Ostavili su ga u bolnici do popodne.


Snimio i montirao Franjo Tot

Morala sam ga ostaviti, to je bila teška odluka. On je vrištao i plakao. Poslijepodne su me nazvali iz bolnice i rekli da ima povećanu jetru. Mislila sam da je to možda upala i da će se to sanirati, da će biti sve u redu. Ali onda mi je glas s druge strane rekao: “Gospođo, ne, on ima tumor na jetri.” To je bio toliki šok, da mi je najmlađa kći, koja je imala osam mjeseci, skoro ispala iz ruku. Nisam znala gdje sam i što sam. Da mi nju nisu uzeli iz ruku…

Što se onda događalo?
Otišla sam k njemu, u srijedu sam mu isto išla u bolnicu, a tek su ga u četvrtak prebacili u Klaićevu. Ondje su nam rekli da će se liječiti najmanje devet mjeseci i da se ne zna što će biti. Nakon šest sati poslijepodne, nisam više mogla biti s njim. Otišla sam do kolodvora, tramvajem, a već su me nazvali telefonom: “Vratite se, dijete vam je u krizi.” I muž je došao u Zagreb, to je bila panika… Ne znam. Dan-danas ne znam kojim sam se tramvajem vratila u bolnicu. Došla sam, on je imao unutarnje krvarenje.

Nadam se da će se u Klaićevoj odjel proširiti da bi majke koje imaju manju djecu i bebe, kao što sam ja imala, mogle biti s njima. Ja sam htjela biti s njim kad je imao tri godine jer nisam znala hoće li zaspati ili neće, hoće li ga ostaviti uplakanog. To je jako važan i težak dio. Ako ja nisam mogla, da barem u budućnosti majke to mogu. Pukla mu je žilica na tumoru. Ali bio je svjestan i pitao me zašto sam došla. Ležao je i nije se znalo hoće li ostati. Mi nismo ni spavali ni jeli, trčali smo u bolnici, najmanja je bila s bakom cijelo vrijeme. Mi smo hodali kao duhovi. To je trajalo dok on nije bio malo bolje, dok se nije vidjelo da će preživjeti, da će biti u redu. Napravili su biopsiju i vidjeli da je to zloćudan tumor na jetri. Krenuo je na kemoterapije i smanjili su se te vrijednosti na nalazima, pa su ga u prvom mjesecu operirali – ima rez preko cijelog trbuha – i izvadili su sve. Ali ostala su još četiri ciklusa terapije i bilo je dobro jedno vrijeme.

Jeste li se tada smirili, barem malo?
Nisam. I dalje sam bila napeta jer sam išla s njim na preglede i terapije i non-stop sam gledala kako se ti tumori vraćaju. Neko sam vrijeme molila Boga da se to ne vrati i o svačemu sam razmišljala, ali, nažalost, vratio se.

Nakon koliko?
Dvije godine nakon tih kontrola i terapija na koje smo išli, markeri su opet počeli rasti. Doktorica je mislila da je možda upala, sve smo pretražili… Onda mi je rekla da nije ni upala ni bakterija, nego opet tumor. Počeli smo ga opet liječiti, ostavljati u bolnici, on je već bio veći, shvaćao je. Ali imali smo opet jako teške periode – plakao je, vrištao. Bilo je jako teško.

Kako ste razgovarali s njim o bolesti, o tome što mu se događa?
Nisam voljela o tome govoriti, više sam kuhala i držala u sebi. On me samo ispitivao: “Mama, kad ću ja biti gotov? Kad ću normalno živjeti?” To su njegove riječi. I dan-danas kad ide na kemoterapije ne da mu se, nema volje, ne može više ni gledati bolnice i uvijek me pita: “Kad ću biti gotov? Ja bih išao u školu.” Želi normalan život.

Što bi htio biti kad odraste?
Bagerist. Mašta i o drugim stvarima.

Koliko sad izostaje iz škole?
Ovo je druga godina, navršio je osmu godinu. Doktorica nam je rekla da to nema svrhe jer bi više izostajao nego što bi bio u školi, zbog kemoterapije. I dan-danas kad završimo s kemoterapijom, možemo računati na tjedan do dva da će biti normalno. Ali i to ovisi o tome kako reagira i kako to prebrodi, od ciklusa do ciklusa. Nekad ustane iz kreveta, nekad ne jede tjedan dana gotovo ništa. Imao je 40 kila, a sad je još pao. Kad će biti kraj, to ne zna ni doktorica.

Druži li se s drugom djecom?
Kad je tamo, u bolnici, druži se s djecom, ima “kolege” koji su tamo. Nažalost, zbog te nesretne bolesti, mi smo vam tamo postali kao neka obitelj. Susrećeš se s tim ljudima i s tim problemima, upoznaješ i neke ljude sa strane. Kad dijete oboli, roditelji stvarno proživljavaju prevelike stresove. Teško je, ali moramo dignuti glavu gore i ići dalje.

Morala sam ga ostaviti, to je bila teška odluka. On je vrištao i plakao. Poslijepodne su me nazvali iz bolnice i rekli da ima povećanu jetru. Mislila sam da je to možda upala i da će se to sanirati, da će biti sve u redu. Ali onda mi je glas s druge strane rekao: ‘Gospođo, ne, on ima tumor na jetri.’Tko Vam je bio najveća potpora?
Utjehu mi pružaju i svekrva, i šogorica, i muž, ali… To je jače od mene. Vjerujte mi. Tijekom noći nekad, da me ne bi gledalo dijete, moram taj pritisak istjerati kroz plač. Tjeskoba me uhvati, moraš to istjerati iz sebe, previše razmišljaš. Dijete ti može biti najljepših godina… Jednostavno, ne bih to poželjela ni najgorem neprijatelju. To je teška borba i muka koju čovjek mora prihvatiti, ali kako? U glavi ti stalno prolaze misli o tome što će biti.

Je li zdravstveni sustav pravilno odgovarao na Vaše potrebe tijekom posljednjih pet godina?
Sve je funkcioniralo u redu, jedino mislim da bi možda bio gotov s liječenjem da smo reagirali kad su markeri narasli na sedam, da se možda nisu radile druge pretrage… Ne znam, možda i ne bi. S terapijama se stane i onda čekaš na odobrenje, čekaš mjesecima hoće li biti dobro i onda se marker za dva do tri tjedna sa sedam povisi na 318. Kako da vam to objasnim, kad ni ja to ne razumijem? Ja sam tada opet počela paničariti. Sada su njegove kemoterapije snažnije nego prije. Ima možda po dva-tri dana da odmori tijelo između dviju terapija.

Što biste promijenili?
Nadam se da će se u Klaićevoj odjel proširiti da bi majke koje imaju manju djecu i bebe, kao što sam ja imala, mogle biti s njima. Nadam se da će udruga Ljubav na djelu uspjeti u tome što pokušava već godinama – proširiti treći kat. Ja sam htjela biti s njim kad je imao tri godine jer nisam znala hoće li zaspati ili neće, hoće li ga ostaviti uplakanog. To je jako važan i težak dio. Ako ja nisam mogla, da barem u budućnosti majke to mogu.

Znate li kako bi se moglo pomoći roditeljima i djeci u tom problemu?
Krijesnica dosta pomaže. Mi smo mislili otići iz kuće, preseliti se negdje u stan, ali smo odustali zbog djece, nerazdvojna su. Ali roditelji trebaju pokušati sve što misle da im može pomoći, da si olakšaju, jer ovo je stvarno teško. Treba im pomoći financijski koliko se može. Kad hodam po doktorima, nemam vremena gotovo ni za što, ni za jesti ni za piti. Moram biti uz njega. Što da vam pričam? Ta djeca povraćaju, imaju proljev, gljivice… Ne samo moje dijete, sva djeca. Sve ovisi o tome kako dijete prima kemiju. Samo želim da svi ozdrave što prije, skupa s mojim djetetom.

Kako Nino komunicira s drugom djecom koja imaju problem kao i on, bolesna su, nemaju kosu…?
Oni najviše pričaju o igrama. Jednom se uplašio kad je vidio dijete s vanjskim tumorom na licu, stvarno vidite svašta na tim odjelima.

Što, po Vašem iskustvu, najviše veseli tu djecu?
Vrtić i tete u vrtiću, u bolnici, tete Ivana, Maja… One ih dosta razvesele. Imaju igračke, daju im snagu i veselje. Ali ona djeca koja taj dan idu na kemiju, ne mogu ni doći do toga, jer kemoterapija počinje oko 10 i nije gotova do 13.30 sati. Svaki taj dan je naporan i za njega i za mene. Strah i pritisak u prsima, kao da me netko davi, tako se osjećam kad moram u bolnicu.

Kako pronalazite snagu?
Ne znam, ne znam odgovor na to pitanje. I samu sebe to pitam, kako da to sve izdržim? Prije sam bila jača, više toga sam mogla podnijeti i gledati, ali sad više… Živci su mi proradili, nestaje mi zraka. Više se ne usudim sama ići s njim. I kad ideš negdje, povraća što god pojede ili popije, gledaš hoćeš li ga vratiti u bolnicu ili ići kući. Kako biti normalan? Budem gotova kad vidim drugu djecu na intenzivnoj i kad vidim što trpe i primaju. Moj mali nikad ni “a” nije rekao iako su ga boli toliko puta, on je toliko optimističan! Samo da je što prije gotovo i da ide kući. Sestre su tamo predivne i tješe ga.

U Vašoj obitelji radi samo muž?
Da, u Čistoći. Ima plaću 3.000 kuna. Najstariji mi je sin završio školu i sad je nezaposlen. Pruža mu se jedna prilika, ali i to je pod upitnikom. On je već dečko, ima curu. I on plače, ispituje me kad će to više biti gotovo, a ja mu ne znam na to odgovoriti. Muževa plaća je jedini prihod u kući i što dobivam za djecu. Moja svekrva uskoči koliko može, ima malu penziju, i sama ima režije. A ima i onih koji uzimaju od sebe da pomognu mom djetetu i hvala im. I to je teško danas, skupo je sve, 100 kuna je kao 10 kuna.

Kako preživljavate?
Nekako prolazimo od mjeseca do mjeseca. Moraš platiti režije, na koje ode minimalno 1.200 kuna, moraš njemu kupiti nešto. Ne znaš što će nas tražiti, ima svoje želje. Druga djeca će pojesti bilo što, on je drugačiji. On traži i ono što nije u našoj mogućnosti, ali on se ne smije živcirati. Doktor nam je rekao da živčanost hrani taj tumor. Izgubio je dosta na živcima zbog terapije i bolesti. Zna se bacati, vikati, ima puno promjena na njemu. Vidio je u bolnici kod drugog djeteta tablet, kad nije mogao ni hodati. I dobio ga je, uzeli smo ga na rizik u Velikoj Gorici za 600 kuna i to ga je razveselilo. A ja ću ako treba biti gladna kruha. To se dijete previše muči. Ne traži on puno. Nekad ne možemo, ali kad možemo, odvojimo od sebe.

Kako plaćate liječenje?
Lijekove zasad pokriva Krijesnica i država. Izvadili smo matične stanice za svaki slučaj, još uvijek ne znamo hoće li doći do presađivanja jetre. Čekamo reakcije kemije, koja je imala efekte. Ako to ne uspije, onda ćemo probati s matičnim stanicama i izolacijom. Nismo još raspravljali o liječenju u inozemstvu. Taj tumor se uvukao u jetru i uhvatio i žučni vod. Kao da se ne da, tako se drži.

Zlatica Zec navodi da su joj puno pomogli udruga Krijesnica, Krugovi i Ljubav na djelu, te direktor prijevoznika Autopromet Sisak, koji joj je dao kartu za autobus dok god se Nino liječi.

“Nadam se da će gospodin ovo vidjeti jer sam mu duboko zahvalna. Ima dobrih ljudi koji su nam pomagali i svima želim zahvaliti”, kazala je.

Svaka pomoć im je dobrodošla. Ako i sami želite pomoći, možete to dogovoriti pozivom gospođi Zec na +385 91 989 91 26.

Novčana sredstva možete uplatiti na tekući račun dječakovog oca Miše Zeca u Zagrebačkoj banci na HR962360000-3238542201 ili na žiroračun HR892360000-3116137154.

Povratak na Net.hr