Svjedočili smo još jednom ispadu mržnje prema Romima, ovoga puta u Škabrnji, gdje su mještani čak organizirali prosvjedni skup protiv deveteročlane romske obitelji koja je navodno kupila zemljište od jedne zadarske obitelji s ciljem da se doseli. Kako komentirate tu situaciju i kako na to treba reagirati zbog govora mržnje?
Policija i ostali moraju reagirati
Sandra Benčić: Pravno gledajući mislim da je svakako bilo govora mržnje, i jasnih rasističkih ispada. Ono što se ponavlja vrlo često u tim slučajevima jest da ljudi govore: 'Mi nismo rasisti, ali ne želimo i nećemo slati svoju djecu u školu s njima'. To je vrlo rasistička izjava, mada svi volimo o sebi misliti da nismo rasisti i da ne diskriminiramo. Naravno da za situaciju u Škabrnji postoje pravne osnove za dolazak policije koja mora spriječiti govor mržnje. Postoje mehanizmi sankcioniranja toga, i po Kaznenom zakonu i po Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Očekujemo kako će se o ovom slučaju sigurno izjasniti i pučki pravobranitelj i pozvati nadležne organe da reagiraju.
http://www.youtube-nocookie.com/v/koVU7fROtVQ?version=3&hl=en_US
Snimio i montirao: Franjo Tot
Ipak, situaciju moramo sagledati malo dublje. Samo sankcioniranje, bilo da su napisane prekršajne prijave ili ih se kazneno goni, neće spriječiti da građani i građanke koji su u tome sudjelovali na području Škabrnje i koji zaista imaju netrpeljivost prema toj romskoj obitelji, da im i u budućnosti zagorčavaju život. Možda ne na takav eklatantan i izravan način koji odmah možemo vidjeti i osuditi, nego na nekakve suptilnije načine. Onda se moramo zapitati jesu li pravni mehanizmi jedini mehanizmi koje trebamo koristiti u takvim slučajevima i do čega oni dovode. A oni posljedično mogu dovesti do toga da ljudi budu kažnjeni, da shvate da je to društveno neprihvatljivo ponašanje, ali da onda počinju zagorčavati život tim ljudima na načine koji ne mogu biti kažnjeni.
Površinska politička korektnost
S jedne strane bi tako imali jednu površinsku političku korektnost, ali dubinski i dalje dijelimo zajednicu u koju nitko osim onih koji su iz Škabrnje neće moći doći živjeti i raditi, a što je loše. Mi kao Centar za mirovne studije u takvim situacijama zagovaramo neke druge metode, kao što su medijacije u zajednici i miramide - proces izgradnje povjerenja u zajednici između različitih skupina, koji može trajati jako dugo, ovisno o tome koliko je situacija teška i koliko su uzroci takve situacije teški.
Ne možemo stalno nastupati s tog moralnog pijedestala gdje mi evo znamo kako bi se ljudi morali ponašati, a evo oni se ponašaju kao divljaci ili necivilizirano. To nije dobra pozicija, to je pozicija moći s koje mi njima dociramo kako bi oni trebali raditi. Treba raditi na promjeni sustava vrijednosti.Kad sam pročitala ovo što se dogodilo u Škabrnji, bila sam, kao i svi, bijesna i pitala sam se kako se to može događati. Međutim, ne možemo stalno nastupati s tog moralnog pijedestala gdje mi evo znamo kako bi se ljudi morali ponašati, a evo oni se ponašaju kao divljaci ili necivilizirano. To nije dobra pozicija, to je pozicija moći s koje mi njima dociramo kako bi oni trebali raditi. Treba raditi na promjeni sustava vrijednosti, a to se može samo direktnim radom s tim ljudima, gdje se mi moramo staviti u poziciju da možemo razumjeti ono što oni pričaju i što stoji iza toga. Ne bih htjela da se čitava škabrnjska zajednica na neki način difamira i da se o njima na loš način govori. Oni zaista jesu ljudi koji su prošli izuzetno teške stvari u ratu. Tu su živi svjedoci ratnog zločina koji je tamo počinjen i tu negdje sigurno leže uzroci tako jake zatvorenosti te zajednice prema bile čemu što je drugačije. Suočavanje s prošlošću i prevladavanje tih trauma bi trebao biti početak rada u toj zajednici, a onda slijedi nastavak na otvaranju i izgradnji povjerenja prema drugima i drugačijima.
Kako raditi na tome, tko sve treba sudjelovati u toj izgradnji?
Crkva je trebala reagirati na situaciju u Škabrnji i reći ljudima koji dolaze u crkvu: 'Gledajte, nemojte mi dolaziti po hostiju i pričest ako ste istovremeno bili u stanju napraviti linč nad jednom obitelji'. Crkva tu mora dati jasnu poruku, kao moralna kategorija u društvu.Sandra Benčić: Prvenstveno tu treba postojati dobra volja ljudi i zajednice. Drugo, za tako nešto je jako bitno da dolazi s onih razina koje ti građani percipiraju kao moralne i one u koje imaju povjerenja, kao što je crkva. Prvo bi Crkva trebala reagirati na situaciju u Škabrnji i reći ljudima koji dolaze u crkvu: 'Gledajte, nemojte mi dolaziti po hostiju i pričest ako ste istovremeno bili u stanju napraviti linč nad jednom obitelji'. Crkva tu mora dati jasnu poruku, kao moralna kategorija u društvu. Isto tako, načelnik općine je trebao jače reagirati, trebala je reagirati županija, a vjerojatno hoće pučki pravobranitelj i sve organizacije civilnog društva koje se time bave. A tu su i policija i sudstvo koji trebaju odraditi drugi dio iako to ne rješava problem već ga samo pomiče na razinu na kojoj će oni razumjeti: 'Aha, mi to ne smijemo raditi', ali onda ćemo to raditi drugačije'. Zatvorit će im prilaz kući pa neće moći do svoje parcele. Obitelj onda sudski može ishoditi služnost puta, ali dok to prođe, oni mogu ostati bez bilo kakve egzistencije.
Neće zakon razbiti stereotipe
Lana Vego: I ako postoji zakon koji brani diskriminaciju, ne znači da će taj zakon razbiti stereotipe i predrasude koje perpetuiraju takvo ponašanje.
Mislite li da je vlast trebala reagirati na ovakav rasizam u Škabrnji i što uopće očekivati od vlasti u kojoj ministar policije i sam daje diskriminirajuće izjave? Sjetimo se ministra policije Ostojića koji je izjavio kako Romi u Međimurju počine više od 50 posto imovinskih delikata. Kako sankcionirati ljude na pozicijama koji imaju rasističke izjave?
Lana Vego: U zadnje vrijeme su se zaredale izjave koje idu prema diskriminaciji na osnovi etniciteta, to jest prema romskoj zajednici u Hrvatskoj. Naravno da trebaju reagirati svi društveni akteri pogotovo oni koji su na pozicijama autoriteta i koji imaju medijski prostor da to kažu, a mi smo to u CMS-u jako dobro osvijestili, pogotovo s novim Zakonom o suzbijanju diskriminacije koji je na snazi od 2009. i kojim se bavimo i pratimo njegovu implementaciju. Ali smo vrlo rano osvijestili da sama implementacija tog zakona nije dovoljna. Mora postojati atmosfera i društvena klima koja će govoriti o problemu s diskriminacijom, o tome što su to predrasude, što su stereotipi, zašto se iz takvih stavova ljudi grupiraju i rade se razlike u odnosu na drugu grupu.
http://www.youtube-nocookie.com/v/KRK6ofsvsqQ?version=3&hl=en_US
Snimio i montirao: Franjo Tot
Sandra Benčić: Kada se radi o pravnim osobama, bilo da su institucije ili da se radi o političkim predstavnicima, ljudima na službenim funkcijama, tada mi reagiramo na način da koristimo zakonske mehanizme, podnosimo tužbe i procesuiramo, jer smatramo da na toj razini ne mogu raditi ljudi koji promoviraju takve stavove. Tako trenutno se dogovaramo hoćemo li dići tužbu protiv načelnika osječke policije zbog eksplicitnog pozivanja na diskriminaciju, ali i na protjerivanje Roma s tog područja.
Trenutno se dogovaramo hoćemo li dići tužbu protiv načelnika osječke policije zbog eksplicitnog pozivanja na diskriminaciju, ali i na protjerivanje Roma s tog područja.
Javna televizija ne radi dovoljno
Međutim, kad se radi o privatnim osobama ili čitavima zajednicama ljudi, tada mislimo da je puno važnije mijenjati stavove, ponašanje i vrijednosti. Tu bi se zbilja trebali uključiti svi - od Hrvatske radiotelevizije koja bi trebala imati tu ulogu u društvu, a ne radi to dovoljno, do predstavnika religijskih i vjerskih zajednica, obrazovnih institucija. U tom smislu mi već 10 godina zagovaramo da kao obavezno u škole uđe obrazovanja za ljudska prava i obrazovanje za mir i nenasilje u sklopu građanskog odgoja. Nadamo se da će se to napokon i dogoditi jer ne možemo očekivati promjene u roku od pola godine, godinu ili dvije. To su procesi koji traju i koji traže pravu društvenu promjenu. Ako sada započnemo s tim, za jedno 10 godina možemo vidjeti neke rezultate.
Lana Vego: Situacija je zapravo obrnuta jer te političke elite bi trebale koristiti sav prostor koje imaju kao legitimno izabrane javne osobe da promoviraju jednakost, ravnopravnost, a ne diskriminaciju. I kada oni imaju diskriminacijske izjave, one višestruko gore pothranjuju rasizam.
Koje su sve posljedice takvih izjava od strane osoba na visokim funkcijama?
Sandra Benčić: Umjesto da se poručuje da je to društveno neprihvatljivo, poručuje se: 'To je prihvatljivo'. Takvim se izjavama zapravo hrane najniže strasti stanovništva koje vrlo često iz svoje loše situacije, iz svoje nemoći, svog položaja frustriranosti, prebacuje tu odgovornost na nekog drugog tko je drugačiji. Takve im izjave daju legitimitet i da nekada budu nasilni, a ne samo da imaju govor mržnje. I zato one koji to rade s političke pozicije, pozicije moći, treba automatski sankcionirati, dok s ljudima i zajednicama treba koristiti neke druge mehanizme da bi došlo do promjena.
Sretni zbog presude trgovkinji koja nije htjela'Ciganke' na praksi
Nedavno je na varaždinskom sudu donesena doduše još nepravomoćna presuda za diskriminaciju dvije srednjoškolke kojima je vlasnica jedne trgovine odbila zahtjev za odrađivanjem prakse 'jer su Ciganke'. Zašto je važan taj slučaj?
Odaslana je poruka da firme, pa čak i privatne, ne mogu odbiti nekoga zbog toga jer je Rom, Srbin, žensko ili po bilo kojoj drugoj osnovi. Sandra Benčić: To je slučaj koji smo mi uzeli i u kojem smo bili umješači i angažirali pravnu pomoć, zajedno s kolegom iz udruge Romi za Rome i pučkim pravobraniteljem. Tu se pokazalo na koji način može zaista zakon doprinijeti uspostavi jedne prakse, pokazati da određena ponašanja nisu dopuštena. Izabrali smo taj slučaj baš kao tzv. strateški slučaj, onaj koji bi mogao pokrenuti širu promjenu prakse na cijelom području Hrvatske. Jako smo sretni zbog te presude.
Lana Vego: Iako ne znači da smo riješili problem diskriminacije u toj zajednici, pogotovo prema romskoj manjini koja je tamo ogromna. Ali je odaslana poruka da firme, pa čak i privatne, ne mogu odbiti nekoga zbog toga jer je Rom, Srbin, žensko ili po bilo kojoj drugoj osnovi.
Znači li to da su ipak zabilježeni mali pomaci u borbi protiv rasizma u društvu?
Lana Vego: Mislim da se nekakav pomak ipak vidi i da je nastao baš sa stvaranjem novog zakonodavnog okvira koji je bio uvjetovan približavanjem Hrvatske Europskoj uniji. Imamo novi zakon koji je poboljšan, ali to je samo prvi korak. Sad ga valja implementirati. Mi smo u tom novom procesu korištenja tih zakona, prvih sudskih presuda. Tu je to je i slučaj Oršuš protiv RH - 15 đaka u Međimurju koji su bili segregirani tijekom obrazovanja. Tako da mislim da postoje pomaci, samo se još treba raditi.
Strah od političke korektnosti
Učinilo nam se i da su svi ti zakoni doneseni samo kako bi se zadovoljili uvjeti i kriteriji za ulazak u EU, a ono što je veći problem, jest da primjećujemo da ne postoji društvena klima i politička volja da bi se oni implementirali, da bi se zbilja išlo u iskorjenjivanje diskriminacije. Sada dolazimo do problema straha od političke korektnosti, odnosno da će sada odjednom svi shvatiti: 'Aha, sada ima tu neki zakon po kojem ne smijemo više reći Cigani, sad su to odjednom Romi i ne smijemo više eksplicitno protiv njih govoriti', ali da će zapravo misliti sasvim drugačije.
Govorimo o usklađivanju zakona s EU, a u EU imamo situaciju da se primjerice iz Francuske protjeruju Romi.Sandra Benčić: To je ono čega se mi bojimo. Taj val rasizma se širi. On uvijek dolazi na vidjelo upravo u trenucima krize, što je dio ljudske psihologije. Ako imamo problema, radije krivimo nekog drugog za to i nađemo one koji su drugi i drugačiji, nego da prihvatimo vlastitu odgovornost i mijenjamo stvari. Ne želimo doći do toga da imamo mehanizme i da se relativno okej provode, ali da čim se promijeni politička elita u smislu da na vlast dođe netko tko vrijednosno to ne podržava, da se zakoni anuliraju ili krše na vrlo evidentan način kao što je protjerivanje Roma iz Francuske, i da nitko tu ne bude sankcioniran.
Cijela Europa još uvijek ima tih problema
Međutim, uvijek tu imate višu instancu - Europski sud pravde koji po direktivama EU može reći da to nezakonito, da se mora promijeniti, vratiti stvar u početno stanje. Imate i Sud za ljudska prava koji također može suditi državi, narediti joj da se ponaša drugačije i plati odštetu onima koji su bili oštećeni.
Tako da - da, cijela Europa još uvijek ima tih problema. Vidimo u Nizozemskoj s Wildersom. Taj val rasizma se širi. On uvijek dolazi na vidjelo upravo u trenucima krize, što je dio ljudske psihologije. Ako imamo problema, radije krivimo nekog drugog za to i nađemo one koji su drugi i drugačiji, nego da prihvatimo vlastitu odgovornost i mijenjamo stvari. To je klasična pojava, ali nije ni europsko zakonodavstvo to iskorijenilo i evidentno je da to nije jedini put i ne smije biti jedini put. Zakoni nisu ti koji mijenjaju ljudsko ponašanje.
Lana Vego: Bit će zanimljivo i jednom kad Hrvatska uđe u EU pratiti nove migracijske tokove.
Što tada očekujete?
Često se sjetim slučaja kako smo nedavno reagirali na jedna članak u Slobodnoj Dalmaciji koji je govorio o najezdi Afrikanaca na vanjske dalmatinske otoke: Vis, Lastovo itd. U članku su se koristili izrazi tipa: najezda, da će Afrikanci sad tu doći i potpuno promijeniti sliku naših otoka. Baš na jedan užasno ružan i ksenofobičan način i zapravo ono što nas je začudilo jest da Hrvatska koja ima više podrijetlom svojih stanovnika diljem svijeta nego u samoj Hrvatskoj, gdje smo mi bili emigracijska država stoljećima, gdje su nas drugi prihvaćali, gdje je tijekom rata izbjeglo jako puno ljudi i bili su prihvaćeni, dobili azil u drugim državama, mnogi ostali živjeti tamo, da upravo mi moramo imati veći senzibilitet za situaciju tih ljudi i da moramo učiniti sve da im situaciju učinimo barem onakvom kakvu bismo mi htjeli imati u trenutku kad moramo napustiti svoju zemlju i otići negdje drugdje. Zato me zaista čudi to da pored svog tog našeg stoljetnog iskustva emigracije mi imamo vrlo kratko pamćenje i nikakav senzibilitet prema ljudima koji sada u toj situaciji dolaze nama.
Zbilja mislim da s političke razine i s razine civilnog društva, medija i vjerskih zajednica moramo kontinuirano promovirati solidarnost, ali ne samo prema onima koji su nam slični jer to je vrlo lako, već solidarnost prema onima koji su drugačiji od nas i koje percipiramo kao drugačije jer to je ono što je možda teže, ali što je i vrjednije.
