KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ZAVRŠNI OBRAČUN S ANTIFAŠIZMOM: Plan tvrde desnice je jasan, hoće li mladići koji su srušili najmoćniju vojnu silu definitivno pasti u zaborav?

O hrvatskom (anti)fašizmu – jučer, danas, sutra i scenariju prema kojem bi Dan antifašističke borbe bio ukinut piše Hrvoje Klasić

Na današnji dan 1941. skupina mladića i djevojaka iz Siska i okolice donijela je odluku koja će promijeniti ne samo tijek njihovih života nego i tijek povijesti zemlje u kojoj su živjeli. Ono što su toga dana pokazali može se sažeti u dvije riječi – hrabrost i idealizam. Da, biti dvadesetogodišnjak, napustiti sigurnost svoga doma, uzeti oružje u ruke i odlučiti se za borbu protiv najjače vojne sile u Europi značilo je prije svega biti hrabar. Spomenuti mladići i djevojke pokazali su se i kao nepokolebljivi i beskompromisni idealisti. Za svoje ideale – slobodu, klasnu i nacionalnu ravnopravnost, te otpor fašističkom teroru – bili su spremni dati i život. Što su mnogi od njih i učinili.

Kao prva vojna formacija jugoslavenskog antifašističkog pokreta Sisački je partizanski odred svojim djelovanjem zapalio iskru koja će se ubrzo razbuktati u najjači i najbolje organizirani oružani pokret otpora fašizmu i nacizmu u Europi.

Neki od najmoćnijih Hrvata 90-ih bili su partizani

Točno pedeset godina kasnije demokratski izabrane vlasti Republike Hrvatske donijele su zakon kojim je datum osnivanja Sisačkog partizanskog odreda proglašen državnim praznikom pod imenom Dan antifašističke borbe. Netko sa strane u tom je trenutku mogao pomisliti kako će upravo antifašističke vrijednosti i žrtve koje su antifašisti podnijeli u borbi za te vrijednosti (p)ostati jedno od ključnih mjesta ne samo hrvatske povijesti nego i budućnosti.

Jer, osim u kalendaru državnih praznika antifašizam je svoje mjesto našao i u Ustavu, a i neki od najutjecajnijih Hrvata početkom 1990-ih, bilo u političkom ili vojnom smislu, bili su upravo bivši partizani i antifašisti. Poput Franje Tuđmana, Janka Bobetka, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Martina Špegelja ili Antona Tusa. Ali, kao što rekoh, to je mogao pomisliti samo netko tko je sve što se događalo promatrao sa strane. Onima koji su tih godina živjeli u Hrvatskoj bilo je jasno da teorija i praksa u mnogočemu nisu bile usklađene. Bilo da se radilo o medijskim slobodama, ravnopravnosti svih građana, radničkim pravima… ili odnosu prema antifašizmu, i fašizmu.

Svega nekoliko mjeseci nakon što je Dan antifašističke borbe proglašen praznikom, i baš nekako u vrijeme obilježavanja pedesete obljetnice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda, skupina „velikih“ sisačkih Hrvata eksplozivom je dignula u zrak spomenik podignut nedaleko od mjesta na kojem su se prvi pripadnici odreda tog 22. lipnja 1941. okupili. Na spomeniku su bila ispisana imena šezdeset partizana koji su izgubili život u borbama protiv Nijemaca i ustaša tijekom Drugog svjetskog rata. Možda tek kao kuriozitet, svi poginuli, žene i muškarci, bili su hrvatske nacionalnosti.

Obračun sa antifašizmom

Bio je to tek početak obračuna s hrvatskim antifašizmom i početak veličanja hrvatskog fašizma. U sljedećih nekoliko godina porušeno je oko tri i pol tisuće spomenika posvećenih toj „problematičnoj“ tematici. Iz knjižnica je uklonjeno gotovo 3 milijuna „problematičnih“ knjiga, među kojima su najozloglašenije bile upravo one o antifašističkom pokretu. Partizanski heroji poput Ive Lole Ribara, Rade Končara, Nade Dimić ili sestara Baković izgubili su pravo da se po njima zovu ulice i škole.

Istovremeno s odricanjem od pozitivnih antifašističkih vrijednosti hrvatsko je društvo počelo izražavati sve više simpatija prema svom fašističkom nasljeđu. Ulice hrvatskih gradova dobivaju imena po dužnosnicima ustaškog pokreta i članovima vlade NDH, npr. Mili Budaku, Juliju Makancu ili Vinku Nikoliću. Osnivaju se paravojne formacije koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima poput Rafaela Bobana i Jure Francetića, a čiji se pripadnici javno izjašnjavaju kao poklonici Ante Pavelića i međusobno pozdravljaju s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“.

Praksa hrvatskog anti-antifašizma, veličanja ustaštva i umanjivanja ustaških zločina pokrenuta početkom 1990-ih traje sve do današnjih dana. I 2020. Budak, Makanec i Nikolić još uvijek imaju svoje ulice po hrvatskim gradovima. Visokopozicionirani hrvatski političari i dalje ustaše javno nazivaju hrvatskim vojnicima, herojima, mučenicima i domoljubima, ističu kako „njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena“, te po zidovima svojih kuća vješaju slike poglavnika NDH Ante Pavelića.

Državna pomoć onima koji negiraju genocid

Hrvatska vlada financijski pomaže one koji negiraju genocid i holokaust počinjen od strane ustaškog pokreta, održavaju se konferencije i tribine na kojima se zločini u ustaškom logoru Jasenovac nazivaju „lažnim mitom“, u Hrvatskoj izlaze novine za koje su rasprave oko broja stradalih u Jasenovcu „srpska i ciganska posla“, dok se po katoličkim crkvama (i dalje) održavaju mise zadušnice za Antu Pavelića.

Čak je i pjevač, koji se 1990-ih hvalio posjedovanjem brojnih slika Ante Pavelića, Jure Francetića i Rafaela Bobana, koji je izjavljivao „da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske“ te da je njegovo političko uvjerenje takvo „da poštuje poglavnika“, koji je na koncertima s visoko uzdignutom desnicom izvikivao „Za dom spremni“ i pjevao pjesme u kojima se veliča ustaško klanje Srba… danas popularniji nego što je ikada bio.

Izbori koji su upravo pred nama mogli bi promijeniti puno toga u hrvatskom društvu uključujući i odnos prema Danu antifašističke borbe i antifašističkim vrijednostima općenito. Ako na vlast dođu desničarski nacionalisti koji tuguju nad porazom u Drugom svjetskom ratu moguć scenarij je ukidanje tog praznika i daljnja eskalacija nacionalizma i šovinizma. Zato treba izaći na izbore u što većem broju i izboriti se za scenarij u kojem će se sljedeća proslava Dana antifašističke borbe, ona u čast osamdesete obljetnice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda, održati na glavnom trgu glavnoga grada Hrvatske. Tamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr