Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto više nismo zemlja s mudima?

Jugoslavija je bila zemlja s mudima. Dovoljno velikim da 1946. sruši američki avion koji joj se drznuo uletjeti u zračni prostor i da koju godinu kasnije Staljinu kaže odlučno “Ne!”. Zemlja koja je imala jasan stav i koju se na međunarodnom planu nije tretiralo kao mlađeg brata kojeg velika braća šalju na spavanje nakon crtića.

Prije nekoliko dana, jugonostalgičari svih zemalja obilježili su svoj dan. 29. studenog, Dan bivše nam Republike. Bio je to povod da se na portale stave ankete s pitanjem kada se bolje živjelo, koja nam je od ove dvije zemlje milija i tome slično pa se vidjelo da bivšu zemlju mnogi još pamte po dobru. Pri čemu obično misle na radnička prava, besplatno zdravstvo, školsko…

Međutim, ima tu još jedna stvar. Jugoslavija je bila zemlja s mudima. Dovoljno velikim da 1946. sruši američki avion koji joj se drznuo uletjeti u zračni prostor i da koju godinu kasnije Staljinu kaže odlučno “Ne!”. Zemlja koja je o svakom međunarodnom pitanju imala jasan stav i koju se na međunaradnom planu nije tretiralo kao mlađeg brata kojem velika braća lijepe frnjoke i šalju na spavanje nakon crtića.

Ispadosmo pičkice

A što smo imali u Hrvatskoj prošlog tjedna? Imali smo “izvrsnog” Jovanovića koji pokazuje veličinu svojih muda trenirajući strogoću na prosvjetarima koji su se usudili prosvjedovati i boriti za svoja prava. “Izvrsni” Jovanović traži popis štrajkaša.

Za to vrijeme, na međunarodnom planu, ispadosmo… tražim bolju riječ al ne ide… ispadosmo smo pičkice. Kako drukčije nazvati stav bez stava, tu našu suzdržanost oko priznavanja Palestine. Čeka se što će odlučiti Europska Unija koja je također u “kakit ću, piškit ću” modu pa ćemo se mi sakriti iza velikog brace.

Naš predsjednik i ostala ekipa koja se oglašavala ovim povodom užasno me podsjetila na one blijedognjile birokrate kojima smo devedesetih spominjali rodbinu jer “neće da pomognu dok mi ginemo”, za koje smo se pitali što čekaju s priznanjem Hrvatske i pjevali im pjesmice “Stop the War in Croatia” i “Danke Deutschland”.

Najveći zatvor na planeti

Ne mislim pritom da je situacija na Bliskom istoku jednostavna i da je ova odluka mačji kašalj. Prije par godina mladi novinari Jerko Bakotin i Hrvoje Krešić dobili su nagradu HND-a za reportažu iz Gaze. Svatko tko ju je pročitao mogao je dobiti kristalno jasnu sliku o tamošnjoj situaciji i tome koliko je kompleksna.

Pojas Gaze najveći je zatvor na planeti u koji se teško ulazi i još teže iz njega izlazi. Sve što u Gazu ulazi – od voća i povrća do bijele tehnike – prolazi kroz tunele iskopane prema Egiptu, a kontrolu nad tim crnim tržištem drže kojakakve polukriminalne skupine pod kontrolom radikalnog Hamasa koji tako funkcionira kao veliki reketar cijele Gaze i prilično je neomiljen među regularnim stanovništvom.

S druge strane je Izrael na čelu kojeg je Benjamin Natanyahu, čovjek kojem je brat poginuo u sukobima s PLO-om i koji cijeli ovaj sukob shvaća prilično osobno.

Odluka nije nimalo jednostavna – ako podržiš Palestince, na vlast vjerojatno dolazi Hamas, reketar vlastitog naroda i regruter bombaša samoubojica, a ako ga ne podržiš, pristaješ na status quo u kojem više od milijun Palestinaca živi u izraelskom zatvoru. Ali opet, skromnog sam mišljenja da je Palestini trebalo priznati taj status “promatračke države nečlanice” pri UN-u iz jednostavnog razloga – ako se ikakav dogovor Izraelaca i Palestinaca treba dogoditit, onda Palestincima za početak treba dopustiti pravo da ravnopravno sjednu za pregovarački stol.

Ne! bi bio bolji

Međutim, od naše vrle diplomacije nismo dobili nikakvu analizu, nikakav stav, nikakav jasan pogled na ovo pitanje. Bio bih sretniji da smo dobili jasno “Ne!” Palestini uz nekakvo obrazloženje nego ovu pičkastu suzdržanost i priču o tome kako čekamo što će EU napraviti. Mi smo bez stava pa nek velika braća odluče šta će.

U rujnu smo imali situaciju s turskom novinarkom Vicdan Özerdem. Turska je tražila njeno izručenje, na što je naš premijer izjavio sljedeće: “Moja Vlada nikad neće dati odobrenje za izručenje novinarke zbog verbalnog delikta. Mi smo stranka ljudskih prava i Vlada ljudskih prava, i nema šanse da izručimo osobu takvog profila.” Nakon čega je dobio spontani pljesak svih okupljenih na dotičnoj presici. Napokon nekakav stav pa i po cijenu zahlađenja odnosa s većom i moćnijom Turskom. Bilo je to petnaestak sekundi aplauza u kojima se čovjeku učinilo da je Hrvatska stvarno država i da cijela ta priča o neovisnosti koje su nam puna usta nije samo mrtvo slovo na papiru.

Ali bilo je to samo petnaestak sekundi. Prošli tjedan smo opet vidjeli gdje nam je mjesto i na što nam se politika svodi – na domaćem terenu trenira strogoću na prosvjetarima koji štrajkaju, a na međunarodnom planu manja je od makova zrna.

Povratak na Net.hr