Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ZAŠTO MISLIM DA NAM PREDSJEDNIČKI IZBORI NE TREBAJU: Ipak, izaći ću. Radikalizam i degutantna samopromocija trebaju nam još manje

Možete li se sjetiti neke važne odluke od političkog, ekonomskog ili društvenog značaja koju je predsjednik ili predsjednica donijela u posljednjih 20 godina?

Odmah da naglasim, protivnik sam predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Ili konkretnije, protivnik sam postojanja funkcije predsjednika u Hrvatskoj. Razlog je vrlo jednostavan. Pokušavam, ali ne uspijevam, prisjetiti se nekih važnih odluka od političkog, ekonomskog ili društvenog značaja koje ne bi bile donesene bez osoba koje su tu funkciju obnašale u posljednjih 20 godina. Pada mi na pamet eventualno Mesićev čin smjene generala kojim je uspješno spriječio pokušaj visokopozicioniranih vojnih zapovjednika da utječu na državnu politiku. Ali, budimo realni, za razliku od (post)tuđmanovske Hrvatske, ulaskom u Europsku uniju i NATO, južnoamerički scenarij prestao je predstavljati realnu opasnost.

Dakle, koji su to zakoni predloženi, koje investicije pokrenute, koji međudržavni sporazumi potaknuti od, ne Sabora ili Vlade, nego baš hrvatskog predsjednika ili predsjednice? Često se može čuti kako ta funkcija garantira bolju kontrolu ostalih poluga demokratskog sustava vlasti. Iskreno, mislim da bi u tom smislu bilo puno važnije raditi na jačanju demokratskih kapaciteta Sabora, Vlade i ministarstava, efikasnosti i nepristranosti sudova, objektivnosti i profesionalnosti novinara, ali i kritičkoj svijesti svih ostalih pojedinaca u društvu. Ako bismo u svim tim segmentima postigli visoke standarde kontrola od jedne osobe postala bi suvišna. Ako je do sada uopće i postojala.

Gledajući unatrag, mandat predsjednika ili predsjednice najvećim se dijelom svodio na niz protokolarnih i uglavnom potpuno nebitnih aktivnosti. Bilo da se radi o druženju s učenicima, ribarima, uspješnim sportašima ili predstavnicima Hrvata koji žive izvan domovine. Sve bi te obveze bez ikakvog problema mogli obavljati predsjednik vlade, ministri ili predstavnici parlamenta.

Mogu zamisliti Hrvatsku bez predsjednika

Sve u svemu, mogu zamisliti Hrvatsku bez predsjednika, i ne pada mi na pamet niti jedan segment društva koji bi tim izostankom trpio posljedice. Iz svega proizlazi da ukidanjem predsjedničkih izbora ništa ne bismo izgubili, a s obzirom na trošak kampanje i posebno trošak ureda predsjednika, puno bismo uštedjeli. Ako bi većina ipak, barem iz simboličnih razloga, htjela zadržati tu funkciju, kompromis bi mogao biti napravljen po uzoru na Italiju ili Njemačku. U tim zemljama nema posebnih izbora nego predsjednika biraju članovi parlamenta.

Ali, čak i ako zanemarimo različite teorijske modele i postojeće prakse, najbolja argumentacija da u Hrvatskoj spomenuta funkcija nije potrebna proizlazi ponajprije iz svega onoga što se moglo čuti tijekom ove, kao i svih prethodnih predsjedničkih kampanja. A od kandidata smo uglavnom slušali osobne uvrede, patetične populističke fraze i obećanja koja (od predsjednika/predsjednice) ne mogu biti ostvarena. I zanimljivo, o onome o čemu su, uzevši u obzir ustavom predviđene ovlasti mogli najviše govoriti, a to su pitanja obrane i vanjske politike, nisu govorili gotovo ništa. U svakom slučaju, kao i o svim ostalim temama, ništa konkretno.

Nikada nisam skrivao da je moj ideal socijalna država s visokim standardima vladavine prava, u kojoj je korupcija svedena na minimum, a ulaganja u obrazovanje i znanost na maksimum. U kojoj su zagarantirane vjerske slobode, ali u kojoj vjernici (i posebno svećenici) ne nameću svoje mišljenje onima koji to nisu. Država u kojoj prevladava tolerancija i solidarnost među njezinim građanima, kao i prema svim ostalim građanima svijeta, bez obzira na etničku, rasnu ili spolnu pripadnost. Država u kojoj se patriotizam mjeri poštivanjem zakona, a ne šovinističkim i ratnohuškačkim izjavama. U kojoj se zločinci kažnjavaju bez obzira kojoj vojsci ili stranci pripadali, a žrtve poštuju bez obzira na njihovo podrijetlo.

Ekshibicionizam i degutantna samopromocija

Zbog svega navedenog ja nemam sumnje tko ni na koji način ne bi trebao predstavljati moju zemlju. To su prije svega one osobe koje su u prijateljskim i poslovnim odnosima s optuženicima za gospodarski kriminal i korupciju. To su svi oni koji ignoriraju i relativiziraju zločinački karakter ustaškog režima, oni kojima ne smetaju ulice imenovane po visokim ustaškim dužnosnicima i koji ne vide ništa sporno u marširanju ljudi u crnim uniformama koji izvikuju ustaški pozdrav “Za dom spremni”.

To su oni koji umjesto promišljenim državničkim izjavama i postupcima javni prostor opterećuju vlastitim neznanjem, ekshibicionizmom i često degutantnom samopromocijom. Osim toga, nikada neću podržati one koji dijele mišljenje o manjinama i političkim neistomišljenicima s Ružom Tomašić i Željkom Glasnovićem, o pravima i položaju žena sa Željkom Markić i Hrvojem Zekanovićem, o Domovinskom ratu sa svima onima koji po stožerima ili šatorima negiraju i opravdavaju zločine i zločince pobjedničke vojske i, naposljetku, sve one koji nanose neprocjenjivu štetu hrvatskom novinarstvu, a time i cijelom društvu, pojavljivanjem u emisijama huškača i dezinformatora Velimira Bujanca.

I zato, bez obzira na moje mišljenje o opravdanosti predstojećih izbora, u nedjelju, 22. prosinca 2020., otići ću na biralište. Ne zbog osobe predsjednika nego zbog Hrvatske kakvu (ne) želim.

Povratak na Net.hr