Kad sam proljetos uoči lokalnih izbora intervjuirao Miroslava Škoru, prije samog razgovora kratko smo čavrljali. Kampanja je već bila poodmakla pa sam ga pitao je li umoran. Uzdahnuo je, slegnuo ramenima i rekao nešto tipa 'Malo, ništa strašno'. Rekoh mu potom da je već dvije godine neprestano u nekoj predizbornoj kampanji. Na tu moju opasku malo se trgnuo, zamislio i više samome sebi u bradu rekao: 'Pa da…u pravu ste.' Doimao mi se kao da u izbornoj centrifugi u kojoj se vrtio nije stigao ni razmisliti o tome.

Sada kada je iznebuha dao ostavku i kada se svi pitaju zašto odlazi s čela stranke, mene - pamteći izraz njegova lica kada sam ga pitao je li umoran – više intrigira pitanje zašto je uopće ulazio u bubanj političke vešmašine koja svakoga pošteno ispere i iscijedi.  

Umjesto kočnice stisnuo gas 

Kada je u proljeće 2019. dovoljno vremena prije predsjedničkih izbora netko - činilo se tada iz vica - podvalio Škorino ime u neku anketu o potencijalnim kandidatima, isprva je zazvučalo kao vic. Kao vic je zazvučalo i kada je u utorak na Fejsu obznanio ostavku. U čemu je vic? 

Zar nije nedugo prije odluke da se kandidira za predsjednika Republike u šoubiz rubrikama i intervjuima govorio kako mu je zbog stresnog života i nagomilanih pjevačko-poduzetničko-profesorsko-vinarskih obaveza, ugrađenih premosnica i gotovo pa predinfarktnog stanja liječnik preporučio da smanji gas, da stane na loptu, da uspori tempo? U utorak, kada je Škoro stisnuvši kočnicu podnio neopozivu ostavku, iz njegove su stranke uputili skoro pa komemorativno priopćenje kazavši da je zdravlja narušenog kroz sve te izborne cikluse kroz koje je za kratko vrijeme prošao. Pa dobro, pobogu, što mu je to onda uopće trebalo? 

Naglavačke u političku vešmašinu 

Problem je što domaća desnica - ona desnija od HDZ-a – golema, a razmrvljena, zavađena i nesposobna za dogovor, k tomu epski zastarjela, baš nikako, ni uz silne napore ne nalazi svoga ujedinitelja kojeg si stalno zaziva. Vječno najavljuju ujedinjenje, a onda se još razjedinjeniji razilaze. Ono čega su svjesni jest da im treba neki karizmatični mobilizator koji će ih povesti prema 21. stoljeću. Ne ulazim u to tko je ekipa iza zavjese koja promišlja strategiju za desnicu, ali očito joj je u epifaničnom trenutku Škoro sinuo kao takav.

Vjerujem da bi najradije htjeli Gotovinu, ali on ima svoj uhodani biznis i dovoljno je mudar da se ne uvuče u takvo što, a i rekao je što je imao za reći još onomad kada je ujesen 2012. u Zagrebu sišao iz aviona. I Thompsona bi vjerojatno htjeli, ali kad on siđe s bine njegovi komunikacijski deficiti postaju preočiti. Tako se Škoro u kasno proljeće 2019., svojim premosnicama i savjetima liječnika usprkos, ukazao kao osoba koja će premostiti ponore razjedinjene desnice. Kozer i zabavljač, elokventan i opušten u nastupima, popularan taman tamo gdje bi se ujedinjena politička desnica trebala usidriti, a na momente prihvatljiv i onima s druge strane… takav je gurnut ili se sam bacio naglavačke u bubanj političke vešmašine. I uključilo ga. Na kratki program. Bez pretpranja. S centrifugom na najjače.  

Desnici sada ostaje Zoran Milanović 

Navikao kao pjevač na pljesak, biseve i publiku koja dolazi samo zbog njega, Škoro se na političkoj pozornici brzo sudario s grubom stvarnošću. Nekako mi se čini da mu je taština bila prejaka, kao i pritisak onih koji su ga gurali iza leđa. I koliko god pokušavao to napudrati da se ne vidi, na koncu stoji da je politički luzer. Netko ga je ovih dana usporedio sa Sanaderom, ali Sanader je svoje izbore dobivao - one prve unutar stranke silom, a ostale milom. Škoro nije. U manje od dvije godine izgubio je na trima. Na predsjedničkima je zapeo u prvom krugu i kao takav za koju će godinu biti zapamćen baš kao i Dejan Kovač ili Katarina Peović. Nitko neće pitati za postotke. Na parlamentarnim izborima s novoosnovanom strankom bio je dobar – treći. Ciljao je biti premijer, postao je potpredsjednik Sabora. To su i Ante Sanader i Sabina Glasovac. Za koju godinu nitko ih neće pamtiti kao takve. U Zagrebu se na lokalnim izborima ugurao u drugi krug s unaprijed poznatim pobjednikom. Kao Rajko Ostojić ili Anka Mrak Taritaš svojedobno s Bandićem. Na koncu je zastupnik u Gradskoj skupštini. Baš kao i Davor Filipović. I njih još 45.  

I tako… pitanje s početka biva intrigantnije od onoga s kraja: Zašto je ušao u bubanj? Jer posve je očito zašto sada želi izaći. A nehadezeovskoj desnici – o paradoksa li! - ostaje Zoran Milanović kao najozbiljniji mogući ujedinitelj.