'Skupljali su ljude i izvodili ih van. Tek tada sam shvatio što je vjerski fanatizam. Oni koji su znali dio Kur’ana, a neki su bili i Hrvati, njih su pustili, kao i kolegu oženjenog za Alžirku. One koji nisu prošli test, odveli bi u mrak. Samo bismo čuli krik...'

Dvanaestero je Hrvata ubijeno u Alžiru 14. prosinca 1993., u napadu Oružane islamske skupine GIA-e. Osmero ih se spletom okolnosti spasilo, a dvojica su, iako teško ozlijeđeni, nekim čudom uspjela preživjeti. Najveća je to tragedija hrvatskih radnika u inozemstvu.

Radnici Hidroelektre 1993. radili na izgradnji tunela u Alžiru

Hrvati su u Alžiru tog prosinca 1993. radili uglavnom na građevinskim projektima, a u napadnutom radničkom naselju u sklopu gradilišta nalazili su se radnici Hidroelektre. Radili su na gradnji tunela dugog 12 kilometara i brane na jugu Alžira, u okolici gradova Médéa i Tamezguida.

Dogodilo se to u vrijeme građanskog rata u Alžiru, kad se sukobljavala alžirska narodna vojska i islamistička militantna skupina zbog izbora u Alžiru. Nakon što su potkraj 1992. godine poništeni izbori na kojima je pobjednik trebao biti FIS (Fronta islamskog spasa), kojima su nepoželjni bili svi koji nisu Alžirci, počelo je nasilje. Zapaljeno je skladište Hidroelektre, oteti su djelatnici francuskog konzulata, ubijeno je nekoliko stranih državljana u Alžiru.

Građanski rat i nestabilnosti

Pripadnici jedne od tih skupina, GIA-e, ranije 1993. su izdali upozorenje da Alžir moraju napustiti svi stranci koji nisu muslimani. Izdali su ultimatum da to mora biti učinjeno do 15. prosinca. Dotad su ubijali samo Alžirce, no najavili su da će početi ubijati i strance. Samo večer prije isteka tog ultimatuma, izvršili su strašan napad na radničko naselje u kojem su bili i hrvatski radnici Hidroelektre. Bilo ih je stotinu, ali ih je većina otišla ranije, dok su ostala 22 radnika iz Hrvatske.

Osim toga, nedavno prije, tadašnji član Predsjedništva BiH Ejup Ganić, posjetio je Alžir, a neke su novine pisale da je tamo održao ratnohuškački govor, nakon kojeg se dogodila ova tragedija.

50-ak napadača izvršilo pokolj u radničkom kampu

Islamisti su te večeri upali u naselje, izdvojili muslimane od nemuslimana, i započeli pokolj. Bilo je pedesetak napadača. Prvo su počeli pljačkati i uzeli ljudima satove, cipele, odjeću, novčanike. Natjerali su ih sve da se skinu, a one koji nisu bili obrezani, odmah su ubijali. Bilo je tu i muslimana iz Bosne. Njih su napadači poštedjeli. Ostale su satima mučili, a potom i njih barbarski ubili.

'Tek tada sam shvatio što je vjerski fanatizam'

'Skupljali su nas i izvodili van. Vezali su nas žicama, plahtama... Oteli novčanike, uzeli satove, cipele, odjeću... Treba im, govorili su. Izvukli su nas van, bilo je 20, 21 sat. Hladno. Derali su se. Nije bilo razgovora. Tek tada sam shvatio što je vjerski fanatizam. Oni koji su znali dio Kur’ana, a neki su bili i Hrvati, njih su pustili, kao i kolegu oženjenog za Alžirku. One koji nisu prošli test odveli su u mrak. Samo smo čuli krik', ispričao je 2013. godine jedan od preživjelih, Marko Konforta.

Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i neki Hrvati koji su znali nešto iz Kur'ana rekli su da su muslimani. Tako su se spasili. Ubijeno je 12 Hrvata, osam ih se spasilo, a dvojica su čudom preživjela, iako su ih napadači teško ozlijedili. Jednog su tri puta vodili na smaknuće, no poštedjeli su ga nakon što ga je prepoznao netko od pripadnika GIA-e.

Čudom preživjeli

Marko Konforta i Goran Matković također su zamalo ubijeni, no ipak su se izvukli. Oni su se nakon tragedije samo htjeli što prije vratiti u Hrvatsku, a neko vrijeme o svemu uopće nisu mogli govoriti. Teroristi su Goranu Matkoviću prerezali lice, od usta do uha. Od šoka i ozljede je pao u nesvijest, što ga je spasilo od sigurne smrti jer su napadači tada mislili da je već mrtav.

Slično je doživio i Marko Konforta iz Knina. On je tada imao 43 godine. Prije odlaska u Alžir radio je u Benkovcu, no ta je jedinica zatvorena zbog pobune Srba pa su Marku rekli da nema drugog izbora nego ići raditi u Alžir. Iako to nije htio, ipak je otišao u Alžir kako ne bi ostao bez posla, iako je i tamo bio prijavljen na minimalac, a većinu novca dobivao na crno. On, kao i drugi ubijeni, nije znao molitve iz Kur'ana pa su ga teroristi napali u namjeri da ga ubiju, i to čak dva puta. Čudom je ipak preživio.

'Glumio sam smrt, ali tijelo me izdalo'

'Srušili su me, jedan me primio za kosu i nožem prerezao vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Osjetio sam kako me režu, ali i dalje sam bio živ. Krv je obilno curila, ali srećom, nisu mi prerezali važne žile. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata', ispričao je Konforta 2010. godine.

Nakon masakra napadači su pobjegli, a u kamp je stigla vojska. Za Marka i Gorana su se pobrinuli humanitarci, a nakon oporavka su se vratili u Hrvatsku. Mnogo godina kasnije, Marko je siguran da više nikad ne bi putovao u rizične i ratom ugrožene zemlje, a ovu tragediju nikad neće zaboraviti.