Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ZA SVE ONE KOJI RADIJE MRZE NEGO VOLE: Ova žena dobila je počasni doktorat. Bilo kakva usporedba s onim Bandićevim bila bi degutantna

“Ono što želim njoj želim ustvari svima nama. A to je da ne prestane pjevati, i da ju što više ljudi počne slušati.”

Mislio jesam, ali sam se ipak odlučio danas ne baviti Radovanom Karadžićem i kaznom koju je dobio na sudu u Hagu. Iako je presuda jednom čovjeku trebala poslužiti kao presuda jednoj politici i jednom pogledu na život, ili točnije smrt, to se nije dogodilo. Unatoč višegodišnjem sudskom procesu na kojem su svjedočili brojni svjedoci i proanalizirane tisuće dokumenata, preveliki broj ljudi čovjeka osuđenog za ratne zločine i genocid i dalje smatra idolom i nacionalnim herojem.

I nije ovo nažalost prvi put da na ovim prostorima nacionalnost biva važnijom od ljudskosti, i da se za “naše” zločince lakše pronalazi opravdanje nego za “njihove” žrtve suosjećanje. Zašto je tomu tako? Bojim se da objašnjenje ovog “fenomena” nije u domeni povjesničarske struke. Siguran sam da bi precizniji odgovor i dijagnozu mogli dati psiholozi, psihoterapeuti, i možda ponajprije psihijatri.

I zato, svima onima koji radije mrze nego vole, svima kojima je draži sukob nego suradnja, svima koji više vole dizati nego rušiti zidove, svima njima i njihovim antiherojima usprkos današnju ću priču posvetiti jednoj potpuno drugačijoj osobi. Jednoj heroini čiji me rad već godinama impresionira i nadahnjuje.

Da je kazetofon mogao brojati…

Prvenstveno zahvaljujući starijem bratu već u najranijem djetinjstvu dobio sam glazbeno obrazovanje na koje sam i danas ponosan. Uz zvuke jugoslavenskog novog vala našu su sobu ispunjavali hitovi Roxy Musica, Spandau Balleta, Policea i Sade Adu. Osim izvođačima nekad sam se s jednakim oduševljenjem divio i omotima njihovih albuma. I danas mi je pred očima neobičan dizajn albuma “You and Me Both” grupe Yazoo, lom svijetla na albumu “The Dark Side of the Moon” Pink Floyda ili futuristički “Tubular Bells” Mikea Oldfielda.

Pa ipak, jedan album bio mi je posebno drag. Iza jednostavnog, pomalo dosadnog omota s likom tamnopute djevojke neobične frizure skrivala se erupcija emocija i aktivizma. U pjesmama je govorila o potrebi promjena u društvu, o socijalnim, spolnim i rasnim nejednakostima, i naravno o ljubavi. Njezino ime je Tracy Chapman. Da je moj kazetofon mogao brojati koliko je puta izvrtio neku pjesmu, nakon “Talkin’ ’bout a Revolution” svako sljedeće brojanje zvučalo bi neozbiljno.

Njezin nastup na koncertu povodom 70. rođendana Nelsona Mandele za mene je jedan od najsnažnijih trenutaka rock’n’rolla. Gotovo nepoznata dvadesetogodišnja djevojka sama na pozornici sa svojom gitarom pred prepunim stadionom Wembley, i 600 milijuna TV gledatelja širom svijeta, javno je demonstrirala snagu pojedinca. Pojedinca koji zna što hoće, za što se bori, i što je sve spreman riskirati u toj borbi.

‘Vaša nas glazba tjera da osjećamo’

I znam da nisam jedini kojeg je svojom skromnošću, ali i odlučnošću, hrabrošću i principijelnošću potaknula na razmišljanje o svijetu u kojem živimo, kao i o načinima kako ga mijenjati, činiti boljim i pravednijim. Upravo zbog upornosti i dosljednosti u borbi za ljudska prava Sveučilište Tufts u Bostonu odlučilo je 2004. svojoj nekadašnjoj studentici Tracy Chapman dodijeliti počasni doktorat. U obrazloženju prilikom dodjele između ostalog je istaknuto: “Vaša glazba naglašava važnost savjesti i otkriva moć poezije… Vaša glazba nas tjera da osjećamo i mislimo, te nas motivira da djelujemo… Svojim građanskim aktivizmom nenametljivo nas potičete da činimo promjene u svijetu, kao pojedinci i kao globalna zajednica.”

Ova hrabra žena i velika umjetnica upravo ovih dana slavi 55. rođendan. Ono što želim njoj želim ustvari svima nama. A to je da ne prestane pjevati, i da ju što više ljudi počne slušati.

A za kraj, da ne bi bilo zabune. Svaka usporedba razloga zbog kojih je počasni doktorat dobila Tracy Chapman s onima zbog kojih se počasni doktorati u posljednje vrijeme dodijeljuju u Hrvatskoj, bila bi sramotna, pa čak i degutantna.

Povratak na Net.hr