'UPECAO SAM GA'

VRIJEDNO OTKRIĆE IZ RATA: Dječak je pronašao padobran i sanduk s ‘darovima s neba’ u Vukovaru, davno je bačen kao pomoć gradu

Sasvim slučajno pronađen je padobran i sanduk s lijekovima iz 1991., bačen iz aviona za pomoć Vukovaru

“Ja sam jednog takvog upecao u Vuki!”, doviknuo je oduševljeno učenik osmog razreda jedne vukovarske osnovne škole kada je na predavanju o obrani Vukovara u Domovinskom ratu, što se za učenike redovito održava u sklopu programa JU Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, odgledao 3D animaciju leta i dostave pomoći iz aviona gradu u neprijateljskom okruženju 1991. godine.

Poslije predavanja što ih učenicima drže profesori povijesti i iskusni ratni veterani, bivši vukovarski branitelji, dječak je predavače Marina Ivankovića i Franju Čanakija odveo do mjesta na kojemu je u plićaku rijeke Vuke, negdje na području Lušca, ostavio padobran nemajući pojma kakvo je povijesno blago upecao.

Padobran u rijeci VukiFoto: Željko Radoš

Najviše korištene

Eksponat neprocjenjive vrijednosti

Pored padobrana s ruksakom u kojem je bio smješten, pronađene su rasute bočice, lijekovi i razna medicinska i sanitarna oprema što je igrom sudbine pala u desetak metara široku rječicu. Premda su prošla već gotovo tri desetljeća, u nekim bočicama još ima izvorne tekućine, dobro su očuvani i drugi predmeti, a i padobran s ruksakom u iznenađujuće je dobrom stanju. Sve će to pronaći primjereno mjesto u građi Memorijalnog centra Domovinskog rata, no stručnjaci još moraju utvrditi kako pronađene predmete najbolje konzervirati i sačuvati ih za nadolazeća pokoljenja.

Ravnatelj Centra, Krunoslav Šeremet, oduševljen je pronađenim predmetima iz Domovinskog rata i u narednom razdoblju uz pomoć stručnjaka dobro će sve pregledati, popisati i izdvojiti ono što je upotrebljivo te potom sve konzervirati i izložiti. Sve je to već u Centru i vrlo brzo će biti predstavljeno javnosti.

Pošiljke iz mraka

Ovih se dana navršava 29 godina otkako su osječki branitelji iz Samostalnog zrakoplovnog voda poljoprivrednim avionima noću nadlijetali opkoljeni Vukovar i izbacivali svoj teret: lijekove i medicinski materijal bolnici, a na neprijateljske strateške točke u gradu i okolici razorne bombe ručne izrade, kolokvijalno nazivane bojlerima.

“Iz aviona smo padobranom izbacili 12 takvih paketa”, sjeća se Željko Radoš, suosnivač Voda s kasnije poginulim Markom Živkovićem, glavni logističar i konstruktor avionskih bombi. Pojašnjava nam i kako su padobranci uspijevali precizno izbacivati pošiljke iz brišućeg leta zrakoplova u potpunoj tami, jer nisu smjeli imati upaljeno niti jedno svjetlo kako ne bi bili vidljivi neprijateljskoj protuzračnoj obrani.

“U poseban uređaj unosili smo koordinate GPS-a barem 2000 metara prije cilja, kako bi nas počeo navoditi. Čim je avion stigao do zacrtane točke, uređaj bi zapištao i padobranci su morali što brže izbaciti teret. Premda smo mi smanjili brzinu leta na 150 km/h, s dva kilometra visine vrlo je neizvjesno hoćemo li uistinu sve pakete isporučiti na pravo mjesto. Bacali smo i boce s kisikom i dušičnim oksidolom za potrebe bolnice. Vukovar je vrlo uzak grad uz obalu Dunava i kada je vjetar jače puhao teško je bilo precizno pogađati lokaciju, posebice što su neki dijelovi grada bili okupirani. Zato smo padobrane opremili uređajima za automatsko otvaranje prepravljenim da ih otvaraju na visini od 300 metara, što je bilo dovoljno nisko da vjetar ne odnese padobran sa zadanog smjera, a da se ništa ne razbije kada padne na tlo.”

Pronađeni lijekoviFoto: Željko Radoš

Poslali i 77 ‘bojlera’

Radoš žali što pošiljka nije stigla onima kojima je namijenjena, no tješi se da nije pala niti u ruke neprijatelju. No, pogled na sadržaj medicinske pomoći koju su on i njegovi suborci tada dopremali vukovarskoj bolnici danas ga ispunjava radošću i ponosom.

“Koordinate leta nam je slao Branko Borković, Mladi jastreb, preko svoga glavnog vezista, Julija Novaka. Podizali smo se negdje iznad Đakova na 2000 metara, iznad razine topničke vatre koja se rasprskava na 1500 metara i nešto iznad. Pancirni meci idu do 5000 metara, ali morali smo riskirati. Nismo gasili motore, to su gluposti, ali smo javili našima da zapucaju kako bi prigušili zvuk motora aviona”, opisuje nam osnivač Samostalnog zrakoplovnog voda.

Tako su poljoprivrednim avionom Antonov 2 letjeli čak 37 puta, dok JNA nije postavila napredan sustav protuzračne obrane i srušila im jedan zrakoplov, pri čemu je nastradala cijela posada. Izbacili su i 77 “bojlera” na širem području Slavonije.

“Bile su to industrijske plinske boce težine od 150 do 200 kilograma koje smo sami punili i postavljali upaljače. Kako bismo ih što više ponijeli, stavljali smo manje goriva, koliko je bilo nužno za povratan let. U svakom je avionu bilo do tonu i pol tereta i nas četvorica, petorica: pilot, kopilot, dvojica padobranaca i navigator”, navodi Radoš i s nostalgijom nabraja ratne drugove: zapovjednika voda Marka Živkovića, navigatora Mirka Vukušića, pilota Josipa Hrgovića, padobrance Darka Rajnschpaka i Zdravka Babića

Foto: Željko Radoš

Darovi s neba

Kada su pitali dr. Vesnu Bosanac što joj treba, začuđeno ih je pitala kako joj misle dostaviti opremu kada je grad blokiran? Poslije je na pitanja mirovnih izaslanika otkud im oprema i lijekovi, s osmijehom govorila kako dobiva “darove s neba”.

Slali su lijekove, krv, krvnu plazmu, opremu za infuziju i transfuziju, analgetike, dezinficijense…, sve što je bilo potrebno za operacijske zahvate.

“Te su pošiljke pripremali dr. Miro Kasić, Milivoj Palija, Ivan Mihaljević i Stjepan Rac. Dr. Husar je bio član Zapovjedništva obrane Vukovara u ratnoj bolnici u Starim Mikanovcima i poslao nam je kamionom hrpu nekih lijekova i cjevčica za infuziju koje smo onda iz zraka dostavili vukovarskoj bolnici. U MUP-u sam uzimao drvene sanduke ojačane željezom i zavezane žicom, a znali smo poslati i nešto cigareta. Ako je bilo mjesta u sanduku, dobro, ako ne, žicom smo ih vezali izvana. Radili smo i u BiH pa smo tako u Vitezu iz helikoptera izbacili vreću sa 20 kilograma duhana. Tko je to našao mogao je na tome zaraditi 20.000 DEM… Kada smo to radili u Hercegovini, general Rojs nam je nabavio teretne padobrane”, prisjeća se Željko Radoš uspomena otprije 29 godina.

Povratak na Net.hr