MOME GRADU

VEĆ SAM JEDNOM GLEDAO KATASTROFU MOG GRADA: Zahvaljujući ljubavi nema šanse da se dogodi crni scenarij. Ljudi, pobijedit ćemo!

Jako je važno da se nakon svega ovog ljudi u svojoj muci i patnji ne osjećaju usamljeno i napušteno. Ako je suditi po dobrim željama, podršci i pomoći nema straha nema straha od takvog scenarija, komentira Hrvoje Klasić

Ima nekoliko gradova koji me, koliko god puta ih posjetio, nikada neće prestati fascinirati. To su npr. Venecija i New York. Ima i gradova u kojima se uvijek ugodno osjećam. Takvi su npr. London i Barcelona. A ima i gradova u koje se uvijek rado vraćam i to isključivo zbog ljudi koji u njima žive. Više od svih to su Beograd i Sarajevo.

Uz ove spomenute postoji još niz gradova širom svijeta koji u meni bude različite lijepe emocije, koji mi se sviđaju, kojima se divim i u kojima volim boraviti. Ali, na cijelom svijetu postoji samo jedan grad koji volim. Jedini grad u kojem je moj razum jednostavno bespomoćan pred mojim osjećajima.

Vjerujem da svatko ima jedan takav grad. Moj se zove Sisak.

Moj Sisak

U njemu sam proveo najbezbrižnije i najnevinije dane svoga života, ali sam u njemu jednog ljeta sada već davne 1991. gotovo preko noći na vrlo ružan način ušao i u svijet odraslih. U Sisku sam godinama stjecao najbolje prijatelje od kojih sam onda mnoge, tog istog ljeta 1991., gotovo preko noći i izgubio.

Imao sam sreću promatrati kako se Sisak gradi, razvija i privlači ljude. Ali sam isto tako svjedočio i razaranju, propadanju i napuštanju istog grada.

Često sam bio kritičan prema političarima koji su vodili grad, posebno prema stranački podobnim pojedincima koji su ga sustavno pljačkali. Kritizirao sam njegovu zapuštenost i nezaustavljivu provincijalizaciju. Možda sam u svojim kritikama ponekad bio i prestrog, ali nikada nisam bio zlonamjeran. U mojim je mislima Sisak jednostavno izgledao drukčije.

Sisak je jedan od najstarijih hrvatskih gradova. U svojoj preko dvije tisuće godina dugoj povijesti proživljavao je brojne uspone i padove. Jedni su ga uporno rušili, drugi još upornije gradili. Kada bi ga mnogi već otpisali on se poput feniksa uspijevao izdići iz pepela.

Nevidljivi neprijatelj

Nekim od tih scena sam i osobno prisustvovao. Zgradama izbušenima od granata, kućama bez prozora, ljudima koji s vrećicama napuštaju svoje domove. Nadao sam se da za života takve prizore nitko od mojih sugrađana više neće morati gledati. Ovih dana se pokazalo da u nadi nažalost nije uvijek spas.

Nakon brojnih opsada, pljačkaških pohoda i ratova ovaj put se na grad namjerio neprijatelj kojega nitko nije očekivao i čiju silu nitko nije mogao predvidjeti. Tom nevidljivom neprijatelju nisu trebali mjeseci ni godine. U svega nekoliko sekundi izazvao je katastrofu. I ponovo, zgrade bez zidova i krovova, smrskane automobile, ljude s vrećicama u rukama ispred svojih domova u koje se još dugo neće vratiti. I strah. Strah od neizvjesnosti.

Osvrnuvši se na proteklih nekoliko mjeseci zvuči čak i logično da godinu u kojoj je jedan nevidljivi neprijatelj izazvao smrt gotovo dva milijuna ljudi širom svijeta, zatvorio nas u kuće, zabranio druženja, putovanja, odlaske u škole i na posao, završimo u borbi s drugim nevidljivim neprijateljem.

Prvoga, po svemu sudeći polako ali sigurno pobjeđujemo. Isključivo zahvaljujući suradnji i solidarnosti. I drugoga ćemo bez sumnje pobijediti. A u tome će nam suradnja i solidarnost opet biti od neizmjerne pomoći.

Nitko ne smije ostati sam i napušten

Nije ovo prva Nova godina koju brojni Siščani, Petrinjci i ostali stanovnici Banije neće provesti u opuštenoj i veseloj atmosferi. Niti je prva koju neće provesti u svojim domovima. Ali je jako važno da ne postane prva u kojoj će se, u toj svojoj muci i patnji, osjećati usamljeno i napušteno. Međutim, ako je suditi po dobrim željama, porukama podrške, ali i konkretnim oblicima pomoći koji u Sisak, Petrinju i druga mjesta pogođena potresom stižu svake minute doslovno iz cijelog svijeta, nema straha od takvog scenarija.

Još je svega nekoliko sati ostalo do kraja godine koju bi mnogi najradije izbrisali iz sjećanja. I isto toliko do početka godine od koje mnogi imaju velika očekivanja. Posljednju kolumnu na ovom portalu u prošloj godini završio sam stihovima koje pjevaju montipajtonovci u filmu „Brianov život“.

Razapeti na križevima, u trenutku kada bi čovjek pomislio da im ne može biti gore, oni veselo i smireno pjevuše „Always look on the Bright Side of the Life“. Ni u najcrnjim snovima tada nisam mogao zamisliti da će 2020. biti jedna od onih godina u kojoj će gledanje i traženje svijetle strane života predstavljati poseban izazov.

Ako je moj prošlogodišnji poziv na pozitivno razmišljanje u najtežim trenucima zvučao proročanski volio bih da se kao proročanstvo ostvari i prvi dio poslovice koju sam ostavio za kraj ove godine, a koja glasi: „zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu“.

Svima vama, a ovaj put posebno mojim Siščanima i Petrinjcima, želim da se u 2021. bavite isključivo ispunjavanjem tih tisuću želja!

Povratak na Net.hr