Izjava HDZ-ovog veterana Andrije Hebranga da "nikada ne laže već samo povremeno ne govori istinu, što je puno pristojnije" postala je opće mjesto, nulta točka i lansirna rampa svakog pregleda ili antologije laži i muljanja domaćih političara. Hebrang je njome poentirao o onome što je većini političara gotovo svakodnevna retorička praksa. Stvari su pritom puno jednostavnije od njegove logički zakučaste konstrukcije.
Političari ovdje često, hladnokrvno i mirne duše govore jedno, pa to isto potom pregaze nečim drugim ili naprosto puste da se izrečeno zaboravi. Ili, ako ih netko baš stane gnjaviti zbog laži i šupljih obećanja, jednostavno kažu kako "to nisu rekli", da su bili "pogrešno shvaćeni" ili da su im izjave bile "izvučene iz konteksta". No, da ne muljamo previše, sjetimo se ponajvećih laži, muljaža i neispunjenih obećanja naših političara.
1. Izigrali Veselicu da bi izabrali Tuđmana
Priča može početi 17. lipnja 1989. godine, na dan kada je osnovana Hrvatska demokratska zajednica. Vješti meštar ceremonije Josip Manolić, da bi zameo trag tadašnjoj miliciji i tajnim službama, obavijestio je Marka Veselicu, nedavno preminulog borca za Hrvatsku koji je nakon Hrvatskog proljeća 1971. najviše odrobijao i zbog toga stekao nadimak 'hrvatski Mandela', da će osnivačka skupština HDZ-a biti održana u zagrebačkom hotelu Panorama. I dok je Veselica sa svojom frakcijom otišao u Panoramu nadajući se da će ondje biti izabran za vođu stranke koja hrvatski narod treba povesti iz 'komunističkog mraka' dotle je lukavi Manolić pravu osnivačku skupštinu organizirao u prostorijama Nogometnog kluba Borac na Jarunu gdje je čekao Franjo Tuđman sa sebi bliskim ljudima.
Ostalo je povijest. Manolić je preveslao i Veselicu i miliciju te osigurao da se u tajnosti, ali nesmetano utemelji HDZ i krene u stvaranje samostalne Hrvatske. Izigrani Veselica potom je osnovao Hrvatsku kršćansko-demokratsku uniju, stranku koja za razliku od Tuđmanovog HDZ-a nije ostavila dubljeg traga u burnoj političkoj povijesti Hrvatske od 1990. naovamo.
2. Đodan obećao 200 milijardi dolara iz dijaspore
Tuđman je osnovao HDZ i stranka je krenula zadobivati povjerenje naroda uoči prvih demokratskih višestranačkih izbora u svibnju 1990. godine. To im je, među ostalim, uspijevalo i pustim obećanjima poput onoga da će Hrvatska po bogatstvu i blagostanju biti "mala Švicarska". Jedan od najglasnijih HDZ-ovih tribuna bio je Šime Đodan, nekoć partizan, pa hrvatski nacionalist i robijaš, ali i ekonomist koji se 1971. nametnuo kao jedan od glavnih ideologa Maspoka zagovaranjem teze da se Beograd bogati na grbači Zagreba i Hrvatske. U kampanji 1990. godine Đodan je bombastično najavljivao da će, kada Hrvatska postane samostalna i neovisna, uslijediti masovni povratak hrvatskih iseljenika koji će nesebično ulagati svoje novce u nju.
Svota kojom je Đodan tada mahao sezala je do 200 milijardi američkih dolara i to za samo nekoliko godina! Naravno da sve te puste milijarde nisu stigle u Hrvatsku, ali nije da baš ništa i nije došlo. Procjena je da se od 1993. do 2015. u Hrvatsku iz dijaspore slilo, izravno ili putem ulaganja, oko 65 milijardi dolara. Nije se obistinila ni Đodanova tvrdnja da će se iseljeni Hrvati masovno vraćati. Naprotiv, dogodilo se posve suprotno, pa Hrvati opet masovno bježe u svijet.
3. Mesić hvalio NDH i ustaše...
Kada se Hrvatska počela u krvi boriti za samostalnost, vidjelo se da od Đodanovog bajanja o milijardama dolara neće biti ništa ili bar ne toliko puno. Stoga je Tuđman slao poklisare da od iseljenika iskamče što je više moguće novca za obranu i obnovu zemlje. Skupljalo se gdje se stiglo i koliko se moglo, a HDZ-ovi su poklisari pritom pumpali domoljubni adrenalin pričama iz domovine koje su godile emigrantskim ušima. Tako se početkom 1990-tih u Australiji obreo i Stjepan Mesić gdje je na nekom skupu u Sydneyju, prije nego što su mu domaćini počeli uručivati čekove, dovitljivo ispričao kako je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedila relativizirajući pritom NDH i ustaški pokret. "Hrvati su dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom i mi se nemamo kome ispričavati. Pobijedili smo 10. travnja kada su nam Sile osovine priznale državu i pobijedili smo opet poslije rata kada smo se našli s pobjednicima", kazao je Mesić.
Petnaest godina kasnije, kada je već bio predsjednik Republike i predstavljao se kao okorjeli antifašist, snimka je procurila u javnost. Mesić je tvrdio da se "ni uz najbolju volju ne može sjetiti takvog govora" iako nije isključio mogućnost da je sve to doista izrekao.
4. ... pa umanjivao broj žrtava u Jasenovcu
Nije Mesić tih godina pričao bajke o NDH samo hrvatskim iseljenicima već je i kod kuće, kao visoki dužnosnik HDZ-a, često divanio ono što je godilo ušima ovdašnjih hadezeovaca. Nedavno ga je opet zaskočila jedna snimka iz ranih devedesetih s nekog sastanka u Novskoj gdje je domaćinima u opuštenoj atmosferi uz piće i mezu objašnjavao kako je ono u Jasenovcu bio običan radni logor i da je broj žrtava u njemu silno napuhan. "Ta ubojstva nisu istinita, prošlo bi po mjesec dana da nitko nije umro niti je ubijen. Kad bi došao u Jasenovac zatočenik je praktično bio spašen jer je bio potreban kao radnik", zborio je tada Mesić.
A prošle godine na komemoraciji u Jasenovcu, kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca kazao je kako se radilo o "najvećem i najstrašnijem logoru ustaške NDH u koji su ljudi dopremani i gdje su ubijani samo i isključivo zbog nacionalnosti ili vjere te drugačijeg svjetonazora". Ovoga puta nije tvrdio da se ne sjeća onoga što govori na snimci, već je ustvrdio da je sve to izrekao pod pritiskom tadašnje politike HDZ-a s kojom se nije slagao.
5. Račan odlučno najavio poništenje pretvorbe
Kada je Tuđman umro, a na vlast 2000. godine umjesto HDZ-a došla koalicija predvođena SDP-om i Ivicom Račanom, građani željni promjena očekivali su da će ubrzo biti ostvareno obećanje kojim su ovi u predizbornoj kampanji hranili njihove gladne uši. Koalicijska šestorka (SDP, HSLS, HNS, HSS, LS i IDS) izbore je ponajviše dobila na račun obećanja o poništavanju pretvorbe i privatizacije iz devedesetih. Istodobno je i Mesić u kampanji za predsjedničke izbore, na kojima je premoćno pobijedio, obećao da će u zemlju vratiti novce s tajnih računa u inozemstvu na kojima su devedesetih gomilani novci namijenjeni obrani domovine. No, niti jedno od tih obećanja nije ostvareno za vrijeme njihovih mandata. A ni poslije.
6. HNS obećao 200.000 novih radnih mjesta
U kampanji za parlamentarne izbore 3. siječnja 2000. godine i Hrvatska narodna stranka, kao jedna od članica koalicijske šestorke, pompozno je dala obećanje u koje su mnogi naivni povjerovali. Tadašnji prvaci HNS-a Vesna Pusić i Radimir Čačić te sveprisutni Mesić, predstavljajući se "novom generacijom hrvatske politike" najavili su otvaranje 200.000 (slovima: dvjestotisuća) radnih mjesta. Bilo je to dotad najmasovnije zapošljavanje u Hrvatskoj koje je dalo dodatni zamah tada već zahuktalom hrvatskom gospodarstvu... Šalimo se, naravno, baš kao što su se i oni šalili.
7. Sanader se zavjetovao da neće izručiti heroje
Te 2000. godine birači su HDZ potjerali u oporbu, a stranka je ubrzo dobila novog lidera: markantnog i uglađenog poliglotu Ivu Sanadera koji je pošto-poto morao vratiti stranku na vlast. Bilo je to vrijeme kada su iz Haaga počele stizati prve optužnice za ratne zločine u Domovinskom ratu. Među prvima je stigla ona protiv generala Mirka Norca zbog ratnih zločina u Lici tijekom vojne akcije Medački džep 1993. godine, a zatim su na red došle i optužnice protiv generala Rahima Ademija i Ante Gotovine. HDZ-u nokautiranom na izborima bila je to izvrsna prilika da se vrati u igru, pa je 11. veljače 2001. na splitskoj Rivi održan skup podrške generalima pod geslom "Svi smo mi Mirko Norac". S nje je tada Sanader poručio: "Nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih hreoja.
A naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih svojih sinova!" Norac se par dana kasnije sam predao, Ademi također, dok je Gotovina četiri godine bio u bijegu. U njegovom "identificiranju, lociranju, uhićenju i transferiranju" 2005. godine svesrdno je sudjelovala Sanaderova vlada.
8. HDZ garantirao litru goriva po 4 kune
Da bi pobijedio na parlamentarnim izborima u studenom 2003. i vratio se na vlast, Sanaderovom HDZ-u nije bila dovoljna priča o zaštiti ratnih heroja, već je građanima trebalo ponuditi i nešto opipljivije. Stoga su obećali da će, kada dođu na vlast, pojeftiniti gorivo. Da bi bili jasniji, HDZ-ovci su na plakatima dali usporedbu cijene goriva iz 1998. godine, kada je litra Eurosupera 95 koštala danas nezamislive 4 kune, naspram 6,50 kuna koliko je litra istog goriva koštala za vrijeme Račanove vlade. Povjerovavši u to, a i Sanaderu čija je pojava ulijevala povjerenje, mnogi su dali glas HDZ-u.
Obećanje se skršilo već 2006. godine, na polovici mandata Sanaderove vlade koja je morala regulirati trošarine kako bi cijenu Eurosupera 95 održala ispod tadašnje psihološke granice od 8 kuna po litri. Ta je granica probijena čim je na izborima 2007. ponovno pobijedio Sanaderov HDZ. Cijena Eurosupera tada je premašila 8 kuna i do danas se više nije vraćala ispod nje. Sanader je te 2003. godine, mašući famozom jamstvenom karticom, tri dana uoči izbora izveo još jednu opsjenu obećavši smanjenje PDV-a s 22 na 20 posto. No, čim je došao na vlast obećanje je zaboravio.
9. Sanader objavio nemilosrdni rat korupciji
Izborne 2007. godine Sanader je bio na vrhuncu moći, pa je snažan i nedodirljiv, na Općem saboru HDZ-a objavio otvoreni rat korupciji i organiziranom kriminalu Bilo je to vrijeme prve velike (u međuvremenu neslavno propale) antikorupcijske akcije u njegovom mandatu, afere Maestro, u kojoj je razotkriveno primanje mita u Hrvatskom fondu za privatizaciju. "Nakon operacije Maestro lopovi, lupeži, kriminalci i oni koji daju i primaju mito neće više mirno spavati", grmio je Sanader s govornice.
Jedan od onih koji je par godina kasnije najnemirnije spavao bio je upravo on sam, protiv kojeg je bilo podignuto nekoliko optužnica među kojima i ona za primanje mita od Mađara za prepuštanje MOL-u upravljačkih prava u Ini. Na istom je skupu Sanader rekao da je "za antologiju političke gluposti tvrditi da se HDZ nalazi pod istragom" iako se par godina kasnije i ta "glupost" obistinila, a sve zbog crnih fondova i afere Fimi-media u čijem je središtu opet bio on.
10. Hebrang govorio neistinu i u Sanaderovo ime
Kada je usred ljeta 2009. Sanader naprasno podnio ostavku na mjesto premijera i šefa HDZ-a te otprašio s političke scene bez suvislog objašnjenja, već spomenuti Andrija Hebrang "koji ne laže već povremeno govori neistinu" spremno je uskočio rekavši zatečenoj javnosti da se Sanader odlučio povući zbog slovenske blokade pregovora Hrvatske s EU. Kasnije je u Dnevniku HTV-a Hebrang priznao da je prevario javnost: "Ivo Sanader nije otišao zbog slovenske blokade. Taj izgovor sam mu ja izmislio". Kada mu je u Saboru SDP-ovac Nenad Stazić nabio tu laž na nos, Hebrang je uvrijeđeno uzvratio rekavši: "Stazić laže da ja lažem da je Sanader lagao".
11. SDP najavio da PDV neće rasti... dva mjeseca
Nakon traumatičnog iskustva sa Sanaderovim HDZ-om i njegovi ostacima koje je neko vrijeme na okupu držala Jadranka Kosor, dolazak Kukuriku koalicije i vlade Zorana Milanovića početkom 2012. godine također je dočekan s velikim nadama i očekivanjima. Oni su u svoj predizborni program nazvan Plan 21 štošta ugurali: od već standardnog otvaranja novih radnih mjesta, velikih investicijskih projekata, ulaganja u zaštitu okoliša, antikorupcijskih mjera u pravosuđu i državnoj upravi pa sve do onog uhu najugodnijeg - da neće biti povećanja poreza. Ovog zadnjeg doista nije bilo. Puna dva mjeseca! Toliko je, naime, trebalo Milanovićevoj vladi potvrđenoj u prosincu 2011. da već s 1. ožujkom 2012. opću stopu PDV-a poveća s 23 na 25 posto.
12. Vidošević želio slomiti vrat korupciji
Nedavno je počelo suđenje bivšem predsjedniku Hrvatske gospodarske komoreNadanu Vidoševiću optuženom da je s još osam osoba sudjelovao u izvlačenju skoro 40 milijuna kuna iz HGK. Vidošević je, kao i njegov sugrađanin Sanader, svojedobno grmio protiv korupcije kao jednog od najvećih ovdašnjih zala. Godine 2009. kao kandidat na predsjedničkim izborima, Vidošević je žestoko zagovarao nemilosrdni obračun s korupcijom i kriminalom, vjerojatno niti ne sanjajući da će par godina kasnije i sam pasti kao žrtva.
"Kriminal je u Hrvatskoj sustav, a korupcija stil života. Tom sustavu treba slomiti vrat", govorio je kandidat Vidošević te izborne 2009. godine. Rekao je još i ovo: "Kriminal treba progoniti kontinuirano i to ne samo kroz tvrtke, već financijske institucije i mirovinske fondove, jer samo tako se mogu otkriti pravi razmjeri privatizacijske pljačke."
13. Bandić obećao... hm, što sve nije?
Na lokalnim izborima u svibnju ove godine Milan Bandić ući će u utrku za svoj šesti gradonačelnički mandat u Zagrebu. Iako je na vlasti 16 godina i raspolaže megaproračunom od 7 milijardi kuna, već nekoliko izbornih ciklusa on vrti jedna te ista obećanja koja malotko još smatra ozbiljnima. Tunel ispod Medvednice, podzemna željeznica, sljemenska žičara, sveučilišna bolnica, novi stadion na Kajzerici, obnova Doma sportova, novi kongresni centar... tek su neka od njih.
Samo na prošlim izborima 2013. godine obećao je, a nije ispunio, dovršetak obnove pročelja zgrada na Gornjem gradu, podizanje spomenika Franji Tuđmanu i uređenje parka na trgu koji nosi njegovo ime, izgradnju desetak umirovljeničkih domova, revitalizaciju Velesajma, rekonstrukciju rotora... Ipak, najčuvenije neispunjeno obećanje dao je još u rujnu 2000. godine. Tada je obećao da će sanirati odlagalište na Jakuševcu, rak-ranu hrvatske metropole. "Ako to ne učinim, spalit ću se ovdje na ovom smeću", kazao je tada.
14. Predsjednica odustala od selidbe s Pantovčaka
"Ne odustajem od preseljenja u Visoku ulicu, to ću uporno tražiti. Znam da je to pod nadležnošću Vlade, ali nadam se da će biti toliko razboriti da to provedemo", izjavila je Kolinda Grabar Kitarović početkom 2015. godine, nedugo nakon pobjede na predsjedničkim izborima. Preseljenje s Pantovčaka obećavala je i u kampanji. A Vlada Zorana Milanovića smjesta joj je izašla u susret donijevši odluku da se predsjednički ured na Pantovčaku dâ na upravljanje Uredu za upravljanje državnom imovinom. No tada je predsjednica zamjerila Vladi što žuri s postupkom spočitavši joj da je "trebala pričekati da (ona) preuzme dužnost, pa da uputi službeni zahtjev". U međuvremenu je Milanovićeva vlada otišla u povijest, a tamo je očito završilo i predsjedničino obećanje da će "uporno tražiti" preseljenje u rezidenciju u Visoku ulicu ili na neku drugu manju i jeftiniju lokaciju.
15. Bebe plaču! HDZ im zaboravio dati 1000 eura
U kampanji za izbore 2015. godine HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom predstavio je program nazvan "Pet plus Hrvatska" u kojem je važno mjesto imala populacijska politika za čiju je provedbu HDZ odlučio posegnuti za jednom populističkom mjerom. Karamarko je obećao da će odmah nakon izborne pobjede nova vlada za svako novorođeno dijete roditeljima isplatiti 1000 eura. "Obitelj je okosnica identiteta. Svim roditeljima s malom djecom mogu objaviti: svako novorođeno dijete dobit će potporu, a predložit ćemo da to bude 1000 eura", poručio je Karamarko. Obećanje nije ostvareno, a Vlada u kojoj je Karamarko bio prvi potpredsjednik u međuvremenu je neslavno pala.
Međutim, i reciklirani HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem jesenas je u kampanji za prijevremene izbore ponovio obećanje o 1000 eura. Nakon dobivenih izbora od tog je obećanja odustala i njegova vlada, zamaskiravši ga najavom povećanja rodiljnih naknada. Ispada, eto, da u Hrvatskoj političari muljaju čak i novorođenu djecu, a ne samo njihove roditelje, bake i djedove.
