Jednoga dana, neki se bogati bankar vraćao kući u svojoj luksuznoj limuzini, kad opazi dva čovjeka kako jedu travu uz rub ceste. Naredio je svom vozaču da zaustavi auto, pa upita: "Zašto vas dvojica jedete travu?" "Nemamo novaca za hranu" odgovori mu jadni čovjek. "Zato moramo jesti travu." Bankar pogleda prljavu travu uz rub ceste koju jedu i reče: "Idemo mojoj kući. Ja ću vam dati jesti. "Hvala, ali ja imam ženu i dvoje djece. Eno ih dolje, ispod onog drveta." "Nema problema, povedi i njih" reče bankar i doda drugom čovjeku: "I ti možeš s nama." Čovjek tihim glasom progovori: "Ali, gospodine, i ja imam suprugu i čak šestoro djece sa mnom!" "Neka dođu i oni, naravno", odgovori bankar. I svi oni uđu u ogromni luksuzni automobil. Vozeći se tako, jedan od dvojice pogleda stidljivo u bankara i reče: "Gospodin je vrlo ljubazan... Hvala Vam što ste nas sve poveli i što ćete nam dati da jedemo!" Bankar mu odgovori: "Dragi moji, ne morate se sramiti, vrlo sam sretan što ovo činim! Bit ćete oduševljeni mojom kućom... Trava je tamo viša od 20 centimetara!"
Teško je izaći na izbore
Zgodan vic, zar ne? Onako na prvu loptu. Umjesto bankara lako bi se dalo ubaciti bilo kojeg tajkuna, političara, bio bi jednako smiješan. I iako u velikoj mjeri točno ocrtava odnos bogatih prema siromašnima (i banaka prema klijentima), nije mi jasno zašto mi očekujemo da oni koji su se uspeli na "društvenoj ljestvici" pokazuju osjetljivost ako ne moraju? Odakle nama koji nismo te sreće, osjećaj da imamo "pravo" očekivati da oni budu socijalno osjetljivi i da s rajom dijele svoju sreću, osim ako to slučajno ne ide njima u korist? Zašto je, zapravo, skandalozno da se bogatstvo, primjerice, najbogatijih Hrvata, u krizi povećalo? Jesmo li išta učinili da bismo smanjili socijalne razlike, da bismo ograničili bogaćenje bogatih i siromašenje siromašnih? Da bismo to učinili nezakonitim ili barem, težim?
Nismo i to opravdavamo korumpiranošću političkih elita koje ne provode svoja obećanja. Pa mijenjajmo ih! Mijenjajmo sustav koji smatramo nepravednim! Mi koji smo u toj priči je**na stranka, smo većina.
Eh, ali za to treba izaći na izbore, jer nemojte mi, molim vas, govoriti o anonimnim revolucijama i nabacivati se "parolama koje strašno zvuče", da citiram Štulića. Realnost je sudjelovati u sustavu u kojem živimo. A to znači izlaziti na izbore. Građani su, međutim, na izborima za Europski parlament vladajućim elitama "poslali poruku" masovnim neizlaskom na izbore. Uuuu, sve im se tresu gaće od te poruke. Činjenica da su do plaćice od 50.000 kuna došli zato što ljudi iz protesta nisu htjeli (ili im se nije dalo) glasovati će ih totalno dotući (dobro, esdepeovci možda i jesu utučeni jer zbog ishitrenog predizbornog obećanja moraju donirati veći dio tih para, dok su se ostali dosjetili pokazati zube i reći "da im neće Milanović određivati što će i kome će donirati", što je još jednom dokazalo staru mudrost da je važno imati dobru izliku).
I sad zahvaljujući takvom salonskom buntu moju zemlju predstavljaju Ruža Tomašić i Dubravka Šuica. Zahvaljujući tako jasno izraženom stavu imamo veliki povratak HDZ-a i ustanak desnice... Al' smo im poslali poruku.
Čak ni poništavanje glasova ne znači ništa, jer izborni zakon ne zna što bi s time – poruka bi bila momčad od 12 eurozastupnika s 12 lista, pojava nekih posve novih ljudi, pa makar i posve nesposobnih za funkcioniranje u Bruxellesu i Strasbourgu. Ne bi mogli biti gori od ovih...
Dolaze nam lokalni izbori. Hoćete li izaći barem na njih ili ćemo ih i opet prepustiti Bandićima, Kerumima i ostalima?
Našla se ekipa
A kad smo kod Keruma, drago mi je vidjeti da je bivša premijerka specijal-201012070191004-Jadranka Kosor nakon što je izbačena iz stranke kojoj je stjecajem prilika neko vrijeme bila na čelu, u Saboru našla društvo kakvo joj i pristaje. Ako je i postojao ikakav razlog da se Kosoricu izbaci iz HDZ-a to je činjenica da je genijalnom koalicijom u Splitu u Sabor dovela Keruma i njegovu seku. U svakom slučaju, jedva čekam nastupe kluba zastupnika Bečić-Kosor-Kerum, osobito najavljeni prvi Kerumov nastup za saborskom govornicom, godinu i pol nakon što je izabran za narodnog poslanika.
Linić ne mora brinuti za starost
Nego, vezano za nastupe, ministar specijal-201012070191004-Slavko Linić ima pred sobom mogućnost vrlo lukrativne karijere držanja edukativnih seminara. Uspjelo mu je, naime, što nijednome ministru financija u proteklih 20 godina nije – arti-201304160888006. Ministar bi mogao zaraditi gomilu love objašnjavajući milijunima hrvatskih građana kako da izvedu taj trik...
Kako se osjećati moralno nadmoćnim
Gadljivo mi je moraliziranje oko bombaških napada u Bostonu i zgražanje nad time što napadima pridalo više medijske pozornosti nego pogibiji 17-ero afganistanskih civila (od kojih su 12 bila djeca) u američkom zračnom napadu devet dana ranije. Da, slažem se da je doista grozno što se svijet ne zgraža nad ubojstvima civila i djece, što smo oguglali na to da postoje zemlje u kojima zbog nafte, financijskih i političkih interesa i suludih ideoloških sukoba ljudi svakodnevno lete u zrak. Ali ključni je dio početne rečenice onaj posljednji – devet dana. Devet dana ta je vijest eventualno izmamljivala neki ganuti "o Bože", ali ne i bijesne tekstove i prodike, komentare i pozive da se stvari promijene. Bila je to samo vijest. A nakon napada u Americi izvučena je da bi se relativizirale pogibije nevinih u Bostonu i da bi se netko osjećao moralno nadmoćan. Od toga mi je gadljivije samo postavljanje bombe napravljene da otkine što više udova sportaša i gledatelja na miroljubivom maratonu, kao i pritiskanje dugmeta za ispaljivanje rakete na palici nadzvučnog bombardera, lako i bez razmišljanja poput pritiskanja joypada u tako divno realističnoj video igrici...
