Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

UVIJEK ZLOČINCI I UBOJICE, NIKAD HEROJI I OSLOBODITELJI: Hoće li se naš odnos prema pobjedničkoj prošlosti ikad promijeniti?

O partizanima slušamo gotovo isključivo kao o zločincima, a o herojima i heroinama tog pokreta gotovo pa nema niti riječi u javnom prostoru

Nažalost, kada sam prošlotjednom kolumnom uoči Dana antifašističke borbe na ironičan način nastojao ukazati na licemjerje po pitanju obilježavanja događaja iz lipnja 1941., ali i svega onoga što se događalo između 1941. i 1945. na području Hrvatske i Jugoslavije, ispostavilo se da sam bio u pravu. U šumi Brezovica pokraj Siska prošle subote 22. lipnja nije se pojavio (gotovo) nitko od najviše pozicioniranih državnih i HDZ-ovih dužnosnika. Licemjernija od tog (ne)čina bila su jedino opravdanja nedolaska.

Moram još jednom konstatirati da u državi koja antifašizam ima u ustavu i koja je početak antifašističke borbe proglasila državnim praznikom, ali u kojoj je istodobno porušeno više od tri i pol tisuće spomenika posvećenih toj istoj borbi, uništeno oko dva milijuna knjiga od kojih velik broj baš zato što govori o toj borbi, i u kojoj su antifašisti izgubili, a fašisti dobili imena ulica, takav odnos postaje definicijom licemjerja.

Još gori od odnosa političara prema ovom prazniku, ali i antifašizmu kao fenomenu, bili su razni televizijski sadržaji kojima se na već poznat način javnost nastojala “informirati i educirati”. Tako gledatelji javne televizije već danima mogu gledati dokumentarne emisije čiji je naglasak bio na zločinima komunizma. Kada se sve zbroji i oduzme poanta tih uradaka je jasna. Antifašizam je pozitivan i poželjan, ali kada se događa negdje drugdje.

Uostalom, kao što je i fašističke zločine i holokaust lakše osuditi kada su se događali negdje drugdje. Tako se npr. o francuskom pokretu otpora, britanskim i američkim pobjedama u Drugom svjetskom ratu bez ikakvog problema može govoriti a da se ne spomenu razni oblici zločina koje su saveznički političari i vojni zapovjednici naredili i sproveli u djelo. Ali kada je u pitanju jugoslavenski partizanski pokret, zločin je jednostavno njegov sastavni dio.

Komunisti su prikazani isključivo kao zločinci

Nema spora da se događaji iz Drugog svjetskog rata tijekom socijalističkog perioda nisu dovoljno i na znanstveno utemeljen način istraživali i interpretirali. A zločini koje su pobjednici počinili zasigurno spadaju u tu kategoriju. I dok nitko ne dovodi u pitanje potrebu historiografske revizije nameće se problem njene motivacije. Problem je što je ona velikim, a čini mi se i najvećim dijelom politički i ideološki motivirana, te umjesto znanstvenom metodologijom mnogo više uvjetovana događajima iz 1990-ih.

Tako se u današnjem hrvatskom društvu komuniste isključivo prikazuje kao zločince, jugoslavenski projekt je uvijek i isključivo velikosrpski, a Hrvati su u svakom ratu i svakom političkom sustavu najveće žrtve. Ratno razdoblje svedeno je na borbu komunista za vlast, slijepu poslušnost Staljinu, obračune s neistomišljenicima, “Bleiburg” i “križne puteve”, a cijeli 45-godišnji period socijalizma na Goli otok, UDBA-u, Memorandum SANU-a, Slobodana Miloševića i rušenje Vukovara.

Zamislite kako bi izgledala povijest npr. Velike Britanije, SAD-a ili Francuske u 20. stoljeću kada bi bila ispričana samo kroz kolonijalizam i teror u kolonijama, odluke o bacanju atomskih bombi ili bombardiranju Drezdena, kroz djelovanje CIA-e na rušenju legalno izabranih političara širom svijeta, odnos tih država i njihovih društava prema crncima, Indijancima, Alžircima, Indijcima, kroz progone komunističkih simpatizera itd. Primijenivši takav obrazac velik broj demokratskih država, ne samo ovih ovjde spomenutih, mogli bismo proglasiti zločinačkima.

Bez priča o herojima partizanskog pokreta

Ali da se vratim na anti-antifašizam u našim redovima. Ovih dana u javnom prostoru trebale su (a nisu) dominirati priče o heroinama i herojima partizanskog pokreta, koji su nerijetko još kao tinejdžeri napuštali svoje domove i odlazili u borbu protiv fašizma. Današnji mladi ljudi nisu imali priliku čuti što je motiviralo njihove vršnjake da 1941. uzmu oružje u ruke i krenu braniti one koje je ustaški režim progonio i nastojao uništiti. Nisu mogli čuti ništa o njihovoj hrabrosti, idealizmu, požrtvovnosti i solidarnosti. O teroru koji su proživljavali, o mučenjima koja ih nisu pokolebala da se nastave boriti, o teškim uvjetima u kojima su živjeli, o epidemijama teških bolesti koje velik broj nije preživio.

O otporu koji su pružili najjačoj vojnoj sili u Europi. O velikim bitkama i velikim žrtvama. Naravno, sigurno bi čuli i o iznevjerenim idealima i zločinima koji su bacili ljagu na njihovu veliku pobjedu. Da se ponosimo svojim antifašizmom i našim antifašistima onda bi glavni junaci prethodnih dana bili Nada Dimić, Rade Končar, Vlado Janić Capo, sestre Baković, Anka Butorac, Marko Orešković i tisuće ostalih partizanki i partizana, ilegalki i ilegalaca, komunista, ljevičara i antifašista. A ne bi začetnici otpora ustaštvu i nacizmu, i najveći antifašisti postali Katolička crkva i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

I svatko tko smatra da nema ništa spornog u tome da se o partizanskom pokretu i antifašizmu u Hrvatskoj baš ovih dana govori na način da se naglašavaju njegovi negativni aspekti neka razmisli o nekoliko sljedećih prijedloga. Recimo, zamislite da se svake godine sredinom svibnja, na obljetnicu Bleiburga prikazuju dokumentarci o ustaškom pokolju Srba u Glini, s obzirom na to da su se oba događaja dogodila gotovo na isti dan u razmaku od četiri godine.

Je li nam problem osuditi sve zločine?

Ili, da se oko rođendana Franje Tuđmana prikazuju dokumentarci o hrvatskom društvu u razdoblju kada je on bio predsjednik. Npr. da jedna epizoda bude o privatizaciji, druga o Tuđmanovom odnosu prema opoziciji i “crnim, žutim i zelenim vragovima”, odnosno kritičarima vlasti, treća o njegovoj odgovornosti za događaje u Bosni i Hercegovini tijekom rata, a završna o međunarodnoj izolaciji u kojoj se Hrvatska 1990-ih našla najvećim dijelom upravo njegovom “zaslugom”.

Ali, budući da bi u oba slučaja trebalo čekati svibanj sljedeće godine, evo prijedloga za nešto što je upravo pred nama. Ne bi li vrhunac kritičkog odnosa prema prošlosti, koji bi pokazao da u Hrvatskoj nema tabua, bez obzira radi li se o Drugom svjetskom ratu ili Domovinskom ratu, bila jedna televizijska serija i niz novinskih tekstova koji bi uoči 5. kolovoza počeli problematizirati zločine počinjene nakon vojne operacije Oluja?

Da u nekoliko nastavaka čujemo ugledne povjesničare, (bivše) političare, vojne zapovjednike, predstavnike hrvatskog pravosuđa i Haškog suda, ali prije svega obitelji žrtava kako javnosti objašnjavaju zašto je obrambeni rat za neovisnost završio masovnim zločinima nad nedužnim civilima, paljenjem i uništavanjem kuća i pljačkom imovine, da objasne tko bi trebao snositi krivicu za ta nedjela, i tko je za ista do sada odgovarao. Stvarno ne vidim što bi u ovakvom pristupu bio problem. Jer, nije li upravo odnos prema antifašizmu pokazatelj da nam nikakav problem nije osuditi sve zločine, makar ih počinili i pripadnici pobjedničke vojske.

Povratak na Net.hr