KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

UPRAVO SU OTVORENI TAJNI VATIKANSKI ARHIVI: Poznato je gdje se Pavelić skrivao, a sada ćemo saznati je li za mračni misterij znao i papa

Odlukom pape Franje jučer su otvoreni arhivi vezani uz pontifikat pape Pija XII. (1939.-1958.), a o temama iz tih arhiva koje će najviše zanimati hrvatske povjesničare i javnost piše Hrvoje Klasić

Ponedjeljak, 2. ožujka 2020., povijesni je dan za sve istraživače 20. stoljeća. Posebno one zainteresirane za period uoči, za vrijeme i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Toga dana odlukom pape Franje javnosti je postala dostupna višemilijunska dokumentacija vezana uz pontifikat pape Pija XII. (1939.-1958.), koja se čuva u Vatikanskom apostolskom arhivu. Neki će reći, zašto se toliko čekalo, imajući u vidu da je od smrti Pape prošlo više od 60 godina. Drugi će reći, bolje ikad nego nikad. A treći će izraziti sumnju da oni najvažniji, ili najsporniji dokumenti, unatoč slobodnom pristupu, nikada neće ni ugledati svjetlo dana.

Kako god, brojni istraživači iz cijelog svijeta pozdravili su ovu odluku i predbilježili se za rad u, od očiju najšire javnosti skrivenom, arhivu. Pitanja koja najviše privlače povjesničare, i na koja smatraju da će uvidom u spomenutu građu dobiti odgovore, odnose se na stav Pija XII. prema fašizmu, nacizmu i posebno stradanju Židova, odnosno holokaustu. Osim toga, veliki interes izazivaju i prve godine nakon rata kada je, i uz pomoć Svete Stolice, dio ratnih zločinaca, visoko rangiranih nacista i fašista, napustio Europu i tako uspio proći nekažnjeno za (ne)djela počinjena tijekom rata.

S obzirom na prijepore koji postoje u društvu oko Drugog svjetskog rata, oko toga tko je bio na pravoj, a tko na krivoj strani, oko uloge Katoličke crkve, nadbiskupa Stepinca i ostalih pripadnika višeg i nižeg katoličkog klera, Hrvatska bi morala biti iznimno zainteresirana za otvaranje ovog arhiva.

Što bi se u njemu uopće moralo tražiti i moglo pronaći?

Razgovori pape Pija XII. i Ante Pavelića

Prvo, bit će zanimljivo vidjeti korespondenciju Svete Stolice i NDH, što kroz razgovore Pija XII. i Pavelića, što kroz diplomatske aktivnosti nižih instanci. Npr. bit će zanimljivo vidjeti kako su najviši krugovi u Vatikanu reagirali kada su saznali za zvjerstva koja ustaše provode nad tisućama nedužnih ljudi. Posebno bi bilo zanimljivo pronaći neki apel kojim vrhovni vjerski poglavar (Papa) jednom svjetovnom poglavaru (Poglavniku) skreće pozornost da ponašanja hrvatskih katolika nisu u skladu s kršćanskim načelima.

Druga tema koju bi se analizom građe Vatikanskog arhiva moglo dodatno rasvijetliti odnosi se na odnos Svete Stolice i Katoličke crkve na području NDH. To samo dijelom podrazumijeva korespondenciju Pija XII. i Alojzija Stepinca. Ono što je po mom mišljenju mnogo zanimljivije je odnos poglavara Crkve prema informacijama o aktivnom sudjelovanju brojnih svećenika u ustaškom pokretu, čak i o obnašanju visokih političkih dužnosti nekih svećenika u državnom aparatu NDH.

Bit će zanimljivo pročitati Papine reakcije na vijesti o zločinima prema civilnom stanovništvu u kojem su sudjelovali svećenici i fratri. Ili, istražiti jesu li do Vatikana došle informacije npr. o tome da sisački župnik u crkvi slavi rođendan Adolfa Hitlera uz riječi “Blagoslovi Bože vođu koji vodi veliku Njemačku da je uzmogne i dalje voditi putem časti i slave. Živjela velika Njemačka, živjela slobodna Hrvatska, živio dr. Ante Pavelić, živio Hitler! Amen!”. Ako jesu, je li se i na koji način reagiralo.

Posebno bi bilo zanimljivo vidjeti dokument kojim Papa upozorava sarajevskog nadbiskupa Šarića da nije baš moralno pisati pjesme o Anti Paveliću i nazivati ga “dobrim genijem”, “prorokom”, “čovjekom uma, srca i poštenja”, “čovjekom koji je kao sunce čist i sjajan”, “čovjekom kojeg hrvatski narod treba kanoti hljeba”, ili ga uspoređivati s “kraljem Davidom kojeg Bog brani”. Vjerojatno će najviše pažnje izazvati reakcije Svete Stolice prema stradanju Srba, Židova i Roma na području NDH. Posebno bi zanimljivo bilo pronaći dokumente koji pokazuju jasnu osudu stradanja u trenutku kada su se događala, a ne kada je većina spomenutih već izgubila život u nekom od ustaških ili nacističkih logora.

Je li Papa znao gdje se skriva Pavelić?

Treća zanimljiva tema odnosi se na pružanje utočišta Anti Paveliću nakon Drugog svjetskog rata. Naime, postoje nepobitni dokazi da se više od godinu dana ustaški poglavnik skrivao na području Rima i Vatikana, u stanovima ili samostanima u vlasništvu Crkve. Ono što do sada nismo znali odnosi se na pitanje – je li Papa znao za to? Ako nije, tko je onda i zašto pružao pomoć osobi odgovornoj za genocid i ratne zločine. Ako je ipak znao, dokumenti bi trebali odgovoriti na pitanje čime je Pavelić zaslužio da mu vrhovni crkveni poglavar i institucije Svete Stolice pomognu u skrivanju i kasnije u bijegu u Argentinu. I ne samo njemu, nego i brojnim drugim ustaškim političkim i vojnim dužnosnicima.

Četvrta tema koja bi mogla zanimati Hrvate, posebno one u Istri, Rijeci i sjevernojadranskim otocima, odnosi se na stavove Pija XII. prema poslijeratnom razgraničenju Italije i Jugoslavije. Novi dokumenti sigurno će pokazati zašto je Papa lobirao za talijansku stranu i smatrao da bi navedeni krajevi trebali pripasti Italiji, a ne Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno Jugoslaviji. Mogli bi ti dokumenti demistificirati i jedno pitanje koje se u posljednje vrijeme na vrlo tendenciozan način, a bez pravih dokaza, spominje u javnosti. Radi se o navodnom Titovom inzistiranju da Stepinac odvoji crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. Možda dokumenti dokažu tu tvrdnju, a možda ipak ispadne točnije tumačenje prema kojem Tito to nikada od Stepinca nije tražio, već da je zamolio zagrebačkog nadbiskupa da pokaže veću neovisnost od, po svemu sudeći pristranog Vatikana, kada je u pitanju talijansko posezanje za teritorijem Istre i Primorja.

Nadam se da će hrvatske državne institucije imati sluha i omogućiti zainteresiranim povjesničarima istraživački rad u Vatikanskom arhivu. Što naravno još uvijek nije garancija da će dobiveni rezultati pomoći u suočavanju s ovim kontroverznim razdobljem hrvatske prošlosti. Posebno imajući u vidu koliko Hrvati svoje odluke i stavove formiraju uzdajući se u znanost i činjenice. Jer, nažalost, ne bi bio prvi put da u hrvatskom društvu prevlada ona stara izreka da “ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore po činjenice”.

Povratak na Net.hr