KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

‘UMRO JE DRUG TITO’: Te je nedjelje u 15 sati i 5 minuta stala čitava zemlja, a CIA je dala zlokobnu prognozu o budućnosti Jugoslavije

O trenucima Titove smrti u Jugoslaviji, njegovom pogrebu i predviđanjima Amerikanaca za zemlju piše Hrvoje Klasić

Završavao sam prvi razred osnovne škole. Slova sam dobro znao čitati i pisati, ali me mučila matematika. Zato sam to nedjeljno popodne 4. svibnja 1980. provodio u vježbanju zbrajanja i oduzimanja. Moj otac je na televiziji gledao Nedjeljno popodne, ali i osluškivao prijenose nogometnih utakmica na radiju. Najzanimljiviji susreti toga kola bili su onaj Dinama i Željezničara u Zagrebu, te Hajduka i Crvene zvezde u Splitu. Majka je bila u kuhinji. Nedjeljom predvečer uglavnom bi kuhala ručak za sutradan i istovremeno peglala robu za početak novog radnog tjedna. Moj stariji brat bio je s društvom ispred zgrade.

A onda je u trenutku sve stalo. Na radiju je u pola rečenice prekinut spiker koji je podrobno opisivao kontranapad Crvene zvezde prema Hajdukovom golu, a u eteru se začula najsporija instrumentalna verzija Internacionale. Na televizijskom ekranu se pojavio prazan studio, a u njemu nekoliko trenutaka kasnije i poznati voditelj Miroslav Lilić. U crnom odijelu s crnom kravatom izgovorio je riječi koje nikoga nisu posebno iznenadile, ali kojih se većina građana Jugoslavije iz različitih razloga pribojavala. “Umro je drug Tito“. Otac je izgledao tužno i zabrinuto, majka je i zaplakala. Meni cijela situacija nije bila najjasnija, ali sam shvatio da se u kući pojavio veći problem od moje borbe s algebrom.

Staljin, Nijemci, ustaše i četnici željeli su Titovu smrt

Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito umro je 4. svibnja 1980. nešto iza 15 sati. Četiri mjeseca ranije Tito je po savjetu liječničkog konzilija upućen na bolničko liječenje u Ljubljanu. Timu najboljih jugoslavenskih liječnika uskoro su se pridružila i dva svjetski ugledna kardiologa –  Michael DeBakey iz SAD-a i Marat Knjazev iz SSSR-a. Unatoč svim poduzetim mjerama Titovo stanje se iz dana u dan pogoršavalo pa je tog 4. svibnja najstariji član konzilija prof. dr. Bogdan Brecelj državnom vrhu poslao priopćenje s oznakom državne tajne:

“U ranim popodnevnim časovima, i pored provođenja odgovarajućeg lečenja, došlo je do postepenog gašenja svih vitalnih funkcija tako da je u 15 časova drug predsednik preminuo”. U svom proglasu “radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ” državni vrh navodi da je Tito umro u 15:05, pa se to vrijeme počelo koristiti kao službeni trenutak smrti. Sljedećih deset godina svakog 4. svibnja u 15 sati i 5 minuta jugoslavensko se stanovništvo na ovaj događaj podsjećalo zvukom sirena koje su se oglašavale širom zemlje.

Titovu su smrt tijekom njegova života mnogi priželjkivali. Nijemci su ga u Drugom svjetskom ratu bezuspješno pokušavali uhvatiti i ubiti, nudeći 100 tisuća Rajhsmaraka u zlatu za njegovu glavu. Nakon nacista uskoro ga počinju proganjati i komunisti. Po zapovijedi sovjetskog vođe Josifa Visarionoviča Staljina Tito postaje meta nekoliko atentatora. Ubojstvo Tita pripremali su i pripadnici ekstremne “jugoslavenske” emigracije, ponajprije simpatizeri ustaškog i četničkog pokreta. Usprkos svim tim pokušajima Tito je doživio duboku starost te umro prirodnom smrću u 88. godini života.

Plavi vlak od Ljubljane do Beograda

Lijes s njegovim tijelom prevezen je “plavim vlakom” iz Ljubljane preko Zagreba u Beograd gdje je sljedećih nekoliko dana bio izložen na odru u Saveznoj skupštini. Od ponedjeljka navečer do četvrtka ujutro ljudi su danonoćno u nepreglednim kolonama obilazili odar opraštajući se s preminulim predsjednikom. Za datum sprovoda određen je 8. svibnja, a za mjesto pokopa Kuća cvijeća, Titova zimska bašča u neposrednoj blizini predsjedničke rezidencije.

Dužnosnici iz cijelog svijeta počeli su u Beograd pristizati već 6. svibnja. Naposljetku će sprovodu prisustvovati 209 delegacija iz 127 zemalja, uključujući četvoricu kraljeva, petoricu prinčeva, 38 predsjednika i 24 premijera. Pojavili su se svi koji su nešto značili u svjetskoj politici, bilo kao pozitivci ili negativci. Posljednju počast Titu došli su između ostalih izraziti Indira Gandhi, Margaret Thatcher, Leonid Brežnjev, Willy Brandt, Saddam Hussein, Yaser Arafat, Kim Il-sung, švedski kralj Karl Gustav XVI., belgijski kralj Baudouin I., danski princ Henrik i mnogi drugi. Norveški kralj Olaf V. ne samo što je došao na sprovod nego je proglasio i petodnevnu nacionalnu žalost u svojoj zemlji.

Titov sprovod bio je važan politički ali i medijski događaj. Prenosilo ga je ukupno 60 televizijskih kuća iz 44 zemlje, a samo iz SAD-a su došla 83 novinara!

Carter je poslao potpredsjednika i majku

Ali, kada već spominjem SAD, na sveopće iznenađenje u Beogradu se tog 8. svibnja 1980. nije pojavio američki predsjednik Jimmy Carter. Kao svoje izaslanstvo poslao je potpredsjednika SAD-a Waltera Mondalea i ni manje ni više nego svoju majku Lillian Carter. Opravdavši svoj nedolazak predsjedničkom kampanjom koja se upravo zahuktavala Carter je naišao na niz oštrih osuda američkih i svjetskih medija i političara. Komentator uglednih britanskih novina The Times Carterov nedolazak prokomentirao je riječima:

“Sjedinjene Države vodi čovjek koji nije samo zbrkan, već je na neki način i slijep za područja realnosti”.

Tu realnost u svojoj javnoj kritici naglasio je i Carterov protukandidat na predsjedničkim izborima George Bush (stariji). Odlazak predsjednika SAD-a na Titov sprovod trebao je po Bushevu mišljenju biti izraz podrške Jugoslaviji, ili kako je rekao:

“Želim biti siguran da Jugoslaveni znaju da će imati prijatelja ako se odupru povratku u sovjetsku orbitu”.

Kako bi pokazao da je razlog nedolaska na sprovod bila isključivo kriva procjena a nipošto nepoštivanje jugoslavenskog predsjednika Jimmy Carter će samo mjesec dana kasnije u društvu supruge i kćeri doći položiti vijenac na Titov grob.

CIA-ina predviđanja za budućnost Jugoslavije

Još 1973. američka obavještajna agencija CIA sastavila je izvještaj naslovljen “Jugoslavija poslije Tita” u kojem se iznose predviđanja o razvoju događaja, odnosno analiziraju mogući scenariji nakon Titove smrti. Američki obavještajci tom su prilikom zaključili da je “pravo pitanje može li ‘jugoslavenski eksperiment’ preživjeti bez njega, i može li, doista, jugoslavenska država preživjeti kao jedinstvena cjelina bez njegova vodstva”.

Kako će izgledati, s kojim će se problemima suočavati i u kojem će smjeru ići Jugoslavija bez Tita bile su očito teme koje su intrigirale domaću i svjetsku javnost. U nedjelju 4. svibnja moji su roditelji bili svjesni da od toga dana više ništa neće biti isto, ali ni u najcrnjim snovima nisu mogli predvidjeti događaje koji će se odigrati deset godina kasnije. I vjerujem da su sa svojim stavovima i očekivanjima pripadali većini jugoslavenskog stanovništva. Vrijeme će pokazati miroljubivoj većini nedovoljno odlučnoj da se suprotstavi agresivnoj manjini.

Četrdeset i jednu godinu nakon Titove smrti, i dvadeset godina nakon propasti jugoslavenskog državotvornog eksperimenta, njegov lik i djelo još uvijek izazivaju podijeljene reakcije i emocije na području od Vardara do Triglava. Pa ipak, unatoč svim društveno – političkim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile mnogi upravo Tita i dalje smatraju najvećim državnikom koji je živio na ovim prostorima.

Posebno kada krenu uspoređivati njegova državnička umijeća i postignuća s onima njegovih “nasljednika” na predsjedničkim funkcijama u zemljama nastalima raspadom Jugoslavije.

U tom je kontekstu duhovit, ali i znakovit, bio grafit koji se svojevremeno pojavio na jednoj zagrebačkoj fasadi. Nakon smrti Franje Tuđmana i izbora Stipe Mesića za hrvatskog predsjednika netko je na zidu napisao: “Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju”. Nekoliko dana kasnije netko je dopunio grafit porukom: “Sveti Ante da se mene pita, uzmi oba, a vrati nam Tita”.

Povratak na Net.hr