Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

UDAR HRVATSKIH BISKUPA NA PAPU: Usudio se napraviti ono što Vatikan godinama izbjegava, naš kler ostao je usamljen i začuđen

Zašto su hrvatski katolički svećenici postali čuđenje u svijetu?

Prije sto godina je mislio na pjesnike, ali da živi danas A. B. Šimić bi slobodno svoju poznatu pjesmu mogao započeti stihom “hrvatski katolički svećenici su čuđenje u svijetu”. Naravno, “čuđenje” u smislu proučavanja i propitivanja samo po sebi ne predstavlja manu. Međutim, u konkretnom slučaju mali problem predstavlja činjenica što se hrvatski svećenici iščuđavaju nad stavovima svog vrhovnog poglavara, kao i nekih drugih (nehrvatskih) crkvenih kolega.

Čuđenje br. 1

Mislim da među Hrvatima i njihovim svećenicima, od trenutka prihvaćanja kršćanstva pa sve do današnjih dana, riječi jednog pape nisu odjeknule tako negativno kao one koje je u kontekstu proglašenja Alojzija Stepinca svetim nedavno izgovorio papa Franjo. Pritom ne znam što je izazvalo veće čuđenje kod hrvatskih svećenika, njegov javno izrečen stav kako su se u procesu kanonizacije pojavile “nerazjašnjene točke”, ili “adresa” kojoj se obratio u svezi s razjašnjavanjem istih. Naime, za pomoć i savjet Papa se obratio “velikom patrijarhu” Srpske pravoslavne crkve Irineju, kojeg “jedino zanima istina”, a kako sam Sveti Otac zaključuje “čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina”.

Drugim riječima, hiperprodukcija “objektivnih” Stepinčevih biografija i brojni “znanstveni skupovi” o njegovom liku i djelu ne samo što nisu odagnali svaku sumnju kod pape, nego će se on o istini posavjetovati s osobom od koje hrvatski biskupi ne bi tražili savjet niti oko izbora misnog vina. Naravno, najveći krimen pape Franje je taj što se usudio javno izreći ono što su njegovi prethodnici desetljećima izbjegavali.

Pa je zato sad on krivac što Stepinac (još) nije proglašen svetim, iako su to mogli učiniti i Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Jer, od smrti Alojzija Stepinca prošlo je gotovo 60 godina, što je više nego dovoljno, naravno ako nema “nerazjašnjenih točaka”, da se nekoga proglasi svetim. Da podsjetim, od smrti do proglašenja svecem u slučaju Ivana Pavla II. prošlo je devet godina.

Čuđenje br. 2

Još jedna izjava pape Franje svojedobno nije najbolje sjela dijelu hrvatskog katoličkog klera. “Ma dajte, pa zar netko stvarno misli da bi Gospa nekog naručila da joj dođe sutra jer ona ima poruku za njega? Ta navodna ukazanja nemaju pretjeranu vrijednost. Žena koju su oni vidjeli nije Isusova majka”. Tim je riječima prije točno dvije godine Sveti Otac komentirao “fenomen” Međugorja.

Bez obzira što se radilo o službenom stavu i svih njegovih prethodnika to nije smetalo svećenicima po hrvatskim i bosanskohercegovačkim župama da desetljećima organiziraju hodočašća na “Brdo Ukazanja”. I da se ne prestaju iščuđavati nad stavom koji iznose brojni ugledni biskupi poput talijanskog Andree Gemme da Međugorje nije mjesto gdje se događaju čuda, nego “mjesto zgrtanja novca.”

Čuđenje br. 3

Ne čude se hrvatski svećenici službenim odlukama Svete Stolice isključivo u posljednje vrijeme. Tako npr. sredinom 1960-ih Crkva u Hrvata nije blagonaklono gledala na proces približavanja Vatikana i socijalističke Jugoslavije, ili konkretnije, vrlo srdačne odnose pape Pavla VI. i maršala Tita. To se moglo primijetiti i prilikom posjeta jednog od najuglednijih vatikanskih kardinala Eugenea Tisseranta Jugoslaviji 1968. godine. Osim što će se susresti s Titom na Brijunima, Tisserant je izrazio želju posjetiti i grad biskupa Strossmayera. Tamo će izgovoriti i sljedeće riječi:

“Evo vidite vi ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se dogodilo? Umjesto da crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva, ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije”, te dodao da su katolički svećenici u Hrvatskoj pod utjecajem habsburškog klera uvijek bili konzervativni i da se taj konzervativizam zadržao i kasnije, posebno tijekom Drugog svjetskog rata kada se dio Crkve vezao uz NDH i Pavelića.

Kako se na takvo tumačenje hrvatske (crkvene) prošlosti gledalo u Zagrebu najbolje govori sljedeća epizoda. Dok je Tisserant boravio u Zagrebu predstavnici Nadbiskupije su ga bojkotirali i pustili da četiri dana potpuno sam služi misu u katedrali. O tome je vidno razočaran izvijestio i Papu istaknuvši kako njegov posjet očito nije odgovarao “toj gospodi s preživjelim idejama iz prošlosti”, koji daleko zaostaju za razvojem događaja u svijetu, ali i samoj Katoličkoj Crkvi.

Čuđenje br. 4

Kad smo već kod preživjelih ideja iz prošlosti, evo za ovu priliku i posljednjeg slučaja. Nedavno je Katolička Crkva u Koruškoj zabranila održavanje mise na Bleiburškom polju, uz objašnjenje da se radi o instrumentalizaciji vjerskog događaja u političke svrhe, i samim time šteti po Crkvu. Hrvatski svećenici ostali su u čudu! Ništa oni ne vide sporno u tome što su se godinama tijekom mise vijorile ustaške zastave, što su “vjernici” dolazili odjeveni u ustaške uniforme, a što je nakon mise, ali ne i bez prisutnosti svećenika, redovito slijedio dernek uz ustaške evergreene.

Nikada im nije palo na pamet objektivno sagledati ulogu vlč. Vilima Cecelje, “svećenika-ustaše”, koji je nakon aktivne suradnje s vlastima NDH nakon rata bio jedan od inicijatora komemoracije kod Bleiburga. Kao ni uloge čitavog niza katoličkih svećenika koji su podržavali ustaški režim tijekom rata, a mnogi nastavili njegovati herojsku uspomenu na NDH sve do današnjih dana po bespućima Južne i Sjeverne Amerike, Australije, ali nažalost i Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Uostalom, kada se ponašate kao da su se svi urotili protiv vas, i ateisti i pravoslavci, Jugoslaveni i Srbi, komunisti i masoni, da vas ne razumiju ni kolege katolički svećenici, pa čak ni Papa, kada ističete da su vaše zasluge uvijek maksimalne, a pogreške minimalne, onda od vas više nitko ni ne očekuje iskrenu samokritiku. Jedino što vam tada preostaje i jest da se nastavite čuditi. Naravno, svima drugima, nikada sebi.

Povratak na Net.hr