Idealno bi bilo da se dvoje ljudi, kada shvate da više ne mogu zajedno, dogovore o mirnom razlazu, pravednoj raspodjeli zajednički stečene imovine te nastave roditeljski brinuti o svojoj djeci kao i prije rastave kako bi trauma bila što manja. No, kao i obično u životu, idealne situacije su rijetke ili ih nema, pa traume rastrganih brakova periodički dospijevaju pod povećalo javnosti.
Često se piše o zlostavljanju i tragičnim, krvavim završecima takvih drama. Nažalost, u takvim slučajevima, premda je kasno, odmah je jasno tko je i zašto zakazao.
No, što kada niti jedan roditelj nije zlostavljač, kada niti jedan od njih nema psihičkih problema, nije alkoholičar i nije narkoman? Što kada oboje žele jednako sudjelovati u daljnjem odgoju svoje djece, a nisu se u stanju o tome suglasiti? Tu onda uskače država, centri za socijalnu skrb, psihijatri i psiholozi, pa umjesto da, kao objektivna treća strana, unesu red u kaos skršene obitelji, samo pridonesu stvaranju još gore situacije i većih trauma.
O klimaksu takve drame posvjedočio je novinarima Novog lista otac koji je samo htio viđati svoje dijete više od dva puta po dva sata tjedno. U krajnjem očaju i beznađu odlučio je audiosnimke plača svoje curice u trenucima njihova rastanka poslati svima koji imaju utjecaja na krojenje zakona i pravila igre, da čuju kako oštri paragrafi utječu na stvarni život jednog djeteta kojemu nedostaje otac.
Zanemaruju se promjene uloga roditelja u obitelji
Naravno da ima i drugačijih primjera, poznato je da ima očeva koji zanemaruju, i financijski i emotivno, svoju djecu, ali isto tako ružno je zatvarati oči pred činjenicom da postoje i suprotni primjeri, brižni očevi kojima sustav jednostavno uopće ne dopušta, ili vrlo ograničeno omogućava da to budu. Posljedica je to, slažu se i stručnjaci, predrasuda i naslijeđa nekih prošlih vremena u kojima su očevi uglavnom bili manje uključeni u odgoj svoje djece, pogotovo u ranijoj životnoj dobi. Ali, vremena su se promijenila, kao i klasične uloge roditelja u obiteljskim zajednicama.
Budući da zakon, sudovi i centri za socijalnu skrb nisu prilagodili svoje postupanje novoj dinamici obiteljskog života, očevi koji izbore pravo da djeca nakon razvoda ostanu živjeti s njima prava su rijetkost (u gotovo 90 posto slučajeva sud to pravo, gotovo automatski, dodjeljuje majci).
Kada se to i dogodi, teško da prođe bez veće borbe protiv sustava i predrasuda. Na našem portalu nedavno smo pisali o jednom od takvih očeva čija je dvogodišnja borba urodila plodom te je uspio udovoljiti želji svoje troje djece da ostanu živjeti s njim. Birokracija je učinila sve da djeci i njemu to onemogući. Jedno od djece imalo je zbog raznih testova i saslušanja više od 180 sati izostanka iz škole (?!), ali je na kraju sve ipak završilo dobro.
Zašto bi spol bio važniji od karaktera
Sretan ishod nije uvijek zagarantiran, i to upravo zbog sklonosti sustava da, gotovo ne vodeći računa o okolnostima i karakternim osobinama roditelja, unaprijed smješta djecu kod majki, pa se događaju i razne apsurdne situacije. Tako je zabilježen i slučaj u kojem je sud radije nego ocu, djecu dodijelio majci s dijagnosticiranim i evidentiranim ozbiljnim psihičkim poremećajima.
Zanemarimo li te ekstremne situacije, najčešći su slučajevi da jedan od roditelja (najčešće majka) svim sredstvima nastoji ograničiti kontakt djece s drugim roditeljem (najčešće ocem). Podaci govore da je kod nas preko 3.000 djece koja tijekom prilično dugih brakorazvodnih parnica, te čak i nakon njih nemaju kontakt s jedinim od roditelja, ili su im susreti krajnje ograničeni. Zastrašujuće je što se procjenjuje da ta brojka nije konačna jer se ne zna koliko takvih slučajeva postoji, a da nisu prijavljeni nadležnim institucijama. Samo zbog prevladavajućeg stava kako je prirodnije dijete dati majci, najčešće se događa da je kontakt djece ograničen upravo s ocem. Kao i obično, kad je sustav naklonjen bilo kome, taj se osjeća moćnim i spreman je tu moć zloupotrijebiti. Ma koliko to bilo nepopularno javno reći, većina nas je upoznala majke koje su, želeći vratiti istom mjerom partnerima koji su ih razočarali ili povrijedili, osvetu pogrešno pokušavale provesti preko zajedničke djece.
Stoga je možda došlo vrijeme da se u brakorazvodnim parnicama i odlukama o dodjeli skrbništva nad djecom pokušaju zanemariti duboko ukorijenjene pretpostavke da je djeci baš uvijek najbolje s majkama. Prije nego na temelju spola, i sudovi i ostali stručnjaci uključeni u taj bolan i traumatičan proces trebali bi voditi računa o crtama ličnosti roditelja i dobrobiti djece, odnosno ponajprije voditi računa o tome koji je od roditelja (ako se već ne može postići dogovor) prikladnija osoba.
Kad bi sustav bio postavljen na način da se oba roditelja od početka tretiraju ravnopravno, vjerojatno bi bilo i manje manipulacija djecom, a primjera očeva koji očajnički pokušavaju ostvariti prirodnu potrebu za druženjem sa svojom djecom daleko manje.
