banner

NET.HR ISTRAŽUJE

TUŽNA REALNOST 70 KILOMETARA OD ZAGREBA: I prije potresa neki su morali živjeti bez struje. Zašto? ‘Nisu nas vidjeli…’

Razgovarali smo s Brankom Bakšić Mitić, dogradonačelnicom Gline, Marijom Miletom iz Zelene akcije, a pitali smo i HEP o uzrocima ‘mraka’ u selima na Baniji i prije potresa

Kada je dan nakon razornog potresa putem videolinka u emisiji Otvoreno na HRT-u gostovala Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, s terena, negdje u okolici Gline, i kada je gostima u studiju poručivala da hitno trebaju agregate za struju, izgovorila je i jednu rečenicu koja je prošla nekako ispod radara.

“Moja sela ovdje u okolici Gline od 1995. nemaju javnu rasvjetu, a sad nemaju ni struje u kućama, onda možete misliti kako to izgleda večeras”, izgovorila je Bakšić Mitić, ali nitko nije prokomentirao njezin podsjetnik da su sada u potresu udarena sela u kojima je električna energija – luksuz.

A radi se o kraju koji je udaljen od Zagreba sedamdesetak kilometara.

Tako je ukazala na dva velika problema, na činjenicu da je u Hrvatskoj bilo normalno da kućanstva koja su imala struju prije rata ni 25 godina nakon rata ne uspijevaju vratiti svoje pravo na električnu energiju, da i dalje postoje cijela sela i naselja za koje niti cijela šuma lokalne uprave i samouprave nije dovoljna da bi dobila – javnu rasvjetu.

Na pitanje Net.hr-a koliko naselja u okolici Gline nije imalo javnu rasvjetu, Branka Bakšić Mitić, odgovara – većina. Od ukupno 67 sela u okolici Gline velika većina nije imala javne rasvjete. Ni selo Dragotina uz glavnu cestu, niti Majske Poljane, koje su sada zbog udara potresa i najvećeg broja žrtava bile posebno u fokusu.

Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić MitićFoto: Pixsell

Javna rasvjeta je briga lokalne vlasti

Električna energija u kućanstvima je u nadležnosti HEP-a, ali javna rasvjeta je u nadležnosti lokalne vlasti, u ovom slučaju, siromašnog grada Gline na području od posebne državne skrbi, predvođenog gradonačelnikom Stjepanom Kostanjevićem iz redova HDZ-a. Grad Glina se, nalazimo na web stranici grada, bavio javnom rasvjetom u također siromašnom gradskom centru, a naselja u okolici su, po svemu sudeći – teško dolazila na red.

“Od prvog trenutka kad sam postala dogradonačelnica krenula sam u borbu za struju, za vodu, za ceste… jer su to ljudi tražili od mene. Imam desetke dopisa, i HEP-u, i svima za koje sam mislila da mogu pomoći – da naselja dobiju javnu rasvjetu. Pokretali smo to pitanje i na razini grada. Pisale su se peticije. Zbog potresa mi je ured onesposobljen, da mogu u kompjutor, poslala bih vam te dopise i peticije, da vidite što smo sve pokušavali”, govori dogradonačelnica Bakšić Mitić o vremenu prije potresa.

Nikako se nije moglo doći do razine da gradska vlast uspostavi normalne kriterije, da se postave prioriteti i da bude transparentno zašto neko selo ima prednost pred drugim. Događalo se da do pojedinih sela bude povučena javna rasvjeta, da budu osvijetljene i šume, a da neka sela, neovisno o broju kućanstava – budu zaobiđena. Je li i to imalo veze s politikom ili nacionalnošću većinskog stanovništva u pojedinim selima, pitamo Branku Bakšić Mitić, ali ona kaže da ne želi govoriti o tome. “Ja sam nastojala pomoći svakome tko mi se obratio, neovisno o nacionalnosti”, odgovara dogradonačelnica.

Branka Bakšić Mitić, iako dogradonačelnica, nakon suočavanja s činjenicom da kroz gradske i državne institucije ništa ne ide kako bi trebalo, krenula je i pitanje struje rješavati kroz humanitarnu organizaciju “Ljudi za ljude”. Šest kućanstava na području Sisačko-moslavačke županije je upravo u godini koja je prethodila potresu uz pomoć Zelene akcije dobilo – panele za solarnu energiju.

Mladi stočar Tintor nikako do struje…

“No, nije li žalosno da ljudi, obitelji, koje su prije Domovinskog rata imale normalne priključke za struju, nisu mogli ostvariti to pravo jer je HEP tražio enormne iznose za ponovni priključak, iznose koje ti ljudi nisu mogli nikako svladati? Kako je moguće da se to nije moglo godinama riješiti? Kako to nije ušlo u prioritete niti jedne vlasti i vlade?”, komentira Branka Bakšić Mitić situaciju “mraka” u brojnim banijskim selima.

Izdvaja i slučaj Srđana Tintora, mladog stočara iz Čavlovice, koji ima stado od tristo ovaca i iskreno želi živjeti i širiti stočarski posao u pustim krajevima na obroncima Vratnika. “Imam dopis Elektre da će Srđan dobiti struju do 31. prosinca 2020., ali struja nije došla…”, kaže Branka Bakšić Mitić.

Svi solarni paneli koji su postavljeni u akciji “Zraka sunca – svjetlo nade”, izdržali su potres, potvrđuje nam Marija Mileta iz Zelene akcije, koja je i osobno sudjelovala u radu na terenu, pa i upoznala ljude kojima su omogućili svjetlo uz pomoć panela. Bilo je i staraca i obitelji s malom djecom. Svako montiranje solarnih panela nosilo je sa sobom drugačije izazove, zbog stanja u kojem su bile kuće, a radilo se, kaže Mileta, o derutnim kućama uglavnom bez potrebnih instalacija, kanalizacije, s lošim krovovima.

“Život bez struje im je svakako bio vrlo težak, a posebno u zimskim danima kada mrak pada rano i jedino svjetlo koje je većina imala bile su svijeće. Većina je imala vrlo skromne želje poput mogućnosti slušanja radija ili spremanja hrane u frižider koja im se bez toga vrlo brzo kvarila”, prisjeća se Marija Mileta kakvom je životu na banijskom području svjedočila prije potresa. “Važno je napomenuti kako su instalacijom solarnih sustava ljudima zadovoljene temeljne životne potrebe, iako se ne radi o priključenju na distribucijsku mrežu, no to je omogućilo da su nakon potresa ova kućanstva imala struju”, kaže Mileta.

Državna teorija daleko od prakse

A koji su uzroci tog stanja, činjenice da je u 21. stoljeću bilo u Hrvatskoj pod normalno da postoje obitelji koje nemaju struju? Marija Mileta iz Zelene akcije smatra da je problem višestruk. “S jedne strane, to je regija koja je jedna od najsiromašnijih u Hrvatskoj te je skoro pa u potpunosti zapuštena nakon rata i tzv. ‘obnove’ koja se ovim potresom pokazala vrlo upitnom. S druge strane, svijest o energetskom siromaštvu odnosno nedostatku pristupa modernim oblicima energije poput električne energije ili grijanja, vrlo je niska kod nas. Kako je pučka pravobraniteljica istaknula u svom Izvješću za 2019., iako se pojam energetskog siromaštva nalazi u Zakonu o energetskoj učinkovitosti, nije bila provedena preporuka iz Izvješća za 2018. o potrebi njegova definiranja te uspostavi sustava njegova mjerenja i praćenja.

Dakle, u Hrvatskoj nije bilo definirano tko je energetski siromašan niti tko je u opasnosti da to postane. Nije bila definirana ni metoda za utvrđivanje i praćenje energetskog siromaštva kao ni regulatorni okvir za njegovo suzbijanje. Vlada RH je tek 2019. godine počela ozbiljnije govoriti o energetskom siromaštvu kada je podržala izradu Programa suzbijanja energetskog siromaštva koji uključuje korištenje obnovljivih izvora energije u stambenim zgradama na potpomognutim područjima i područjima posebne državne skrbi za razdoblje 2019. – 2021. godine”, objašnjava Marija Mileta.

No, i tu se opet javlja problem što se država neće baviti svima koji nemaju pristup struji ili grijanju i žive u neadekvatnim uvjetima, već samo onima na područjima od posebne državne skrbi, a što jesu najsiromašnija područja poput onih u Sisačko-moslavačkoj županiji, upozorava Mileta. I u Prijedlogu Strategije energetskog razvoja RH do 2030. s pogledom na 2050., spominje se potreba izrade, usvajanja i primjene Programa za suzbijanje energetskog siromaštva, a donesena je u prosincu 2020. i Dugoročna strategija obnove nacionalnog fonda zgrada do 2050. s mjerama za ublažavanje energetskog siromaštva, no pitanje je koliko će se uopće ti dokumenti osjetiti u praksi. U Zelenoj akciji kažu da je njihovo iskustvo na terenu drugačije, da ne vide za sada neki pomak.

Marija Mileta iz Zelene akcije kaže kako se ovakve stvari trebaju mijenjati na sustavnoj raziniFoto: Pixsell

Potrebne su sustavne promjene

“Smatram da stvari svakako treba mijenjati na sustavnoj razini. Ovakve i slične humanitarne akcije su odlična prilika za osvještavanje šire javnosti o problemima i rješenjima za energetsko siromaštvo, ali potrebne su mjere na državnoj razini kako bi se nešto značajnije promijenilo. No, na primjeru inicijative ‘Ljudi za ljude’ je jasno kako su zapravo građani i građanke oni koji pomažu ljudima u potrebi, nastojeći njihove živote učiniti boljima, a ne same institucije poput Vlade RH ili HEP-a”, komentira Marija Mileta iz Zelene akcije.

Iz HEP-a nam na pitanje zašto je toliko kućanstava i do prije potresa bilo u mraku u Sisačko-moslavačkoj županiji odgovaraju da je problem u visokim troškovima.

“Što se tiče kućanstava koja nemaju priključak na distribucijsku mrežu, ona se većinom nalaze u krajevima u kojima je potrebna obnova elektroenergetske mreže, što podrazumijeva osiguranje uvjeta u mreži, odnosno izgradnju dalekovoda, transformatorskih stanica i niskonaponske mreže potrebne za realizaciju priključenja. Specifični troškovi obnove na takvim područjima vrlo su visoki, u nekim slučajevima i više od milijun kuna po priključku. Također, riječ je o pretežno ruralnim područjima na kojima nisu osigurani minimalni tehnički preduvjeti za priključenje u samim stambenim jedinicama, a često je zbog neprisutnosti vlasnika otežano rješavanje imovinsko-pravnih odnosa kao osnove za utvrđivanje korisnika mreže”, stoji u pisanom odgovoru iz HEP-a.

HEP: ‘Praktično nema stanovnika koji nije priključen na mrežu’

No, naglašavaju da unatoč troškovima sustavno rade na obnovi. Na ratom zahvaćenim područjima obnovili su i sanirali 140 tisuća priključaka, što iznosi više od 2,3 milijarde kuna, a ukupna ulaganja u sanaciju i obnovu elektroenergetskog sustava, odgovaraju iz HEP-a, iznose više od 3,5 milijardi kuna.

“Za nastavak projekta sanacije i obnove elektroenergetske mreže na područjima stradalima u Domovinskom ratu,  HEP je osigurao 45,8 milijuna kuna, s ciljem završetka ovog programa do kraja 2021. godine. Investicija obuhvaća 168 priključaka u više od 50 naselja od čega je do danas realizirana gotovo polovica priključenja. Riječ je o naseljima u Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Požeško-slavonskoj županiji. Od spomenutog broja priključaka, 21 ih je na području Sisačko-moslavačke županije. Do sada su realizirana četiri priključka. Od preostalih 17 planiranih priključaka, za čak 15 još nije zaprimljen zahtjev za priključenje, odnosno nije bilo moguće uspostaviti kontakt s vlasnicima. S obzirom na navedeno, može se ustvrditi da na Banovini praktično nema stanovnika koji stalno žive na tom području, a da nisu priključeni na elektroenergetsku mrežu”, odgovoreno je iz HEP-a na pitanje koliko je, prema njihovoj evidenciji, obitelji, odnosno, kućanstava bez pristupa električnoj energiji danas u Hrvatskoj.

Ako se, dakle, pita HEP, na području Sisačko-moslavačke županije, “praktično nema stanovnika” koji nisu priključeni na elektroenergetsku mrežu. Nije jasno gdje je nestala obitelj Tintor iz Čavlovice, ali ni kućanstva kojima je Zelena akcija montirala solarne panele? Jer oni postoje, žive i dalje teško, unatoč malom olakšanju uz pomoć solarnih panela, ali definitivno nisu priključeni na eletroenergetsku mrežu HEP-a? Solarni paneli koji su montirani na kućama na Baniji primjerice, nisu dovoljni za rad perilice rublja.

“Cijelo jedno selo, Brubanj, je bez struje. Da, napušteno je, ali kako da se ljudi vrate – ako nema pristupa struji? Čovjek se htio vratiti, ali onda je odustao, i imanje mu je opljačkano. Nema života tamo gdje nema cesta, vode, struje… I sada ovo s potresom je novi korak unatrag. Ako se ne osvijesti da se treba i obnavljati, ali i graditi, sve uzalud. Ugasit će se život ovdje. Borimo se mi kroz humanitarne akcije, s ljudima za ljude, ali ako se ne pokrene cijeli sustav, ostat će ovdje pustoš”, zaključuje Branka Bakšić Mitić, a tako i replicira državnoj tvrtki koja suho broji da na nekom području “praktički nema stanovnika”.

Povratak na Net.hr