Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

TRI NAJVEĆE REVIZIONISTIČKE LAŽI O JASENOVCU: O ustaškom logoru sve se zna, a teze naših mitomana pokazuju i koliko su licemjerni

Kada se 169 izmučenih muškaraca i žena probudilo na današnji dan 1945., shvatili su da više ne spavaju okruženi žicom i ne moraju strepiti hoće li preživjeti još jednu noć. Dan ranije pobjegli su iz Jasenovca

Kada su se na današnji dan, izgleda ne tako davne 1945. probudili, shvatili su da više ne spavaju u logoraškim barakama, da nisu okruženi bodljikavom žicom i da neće morati strepiti hoće li preživjeti još jednu noć. Tog 23. travnja za 169 izmučenih muškaraca i žena započeo je novi život. Dan ranije uspjeli su pobjeći iz pakla koji se tih godina spustio na Zemlju i pojavljivao pod raznim imenima. Njihov pakao zvao se Jasenovac. Iako je 22. travnja u samoubilačku misiju bijega krenulo više stotina logoraša, za sve ostale osim spomenutih 169, sloboda će ostati nedosanjani san. Kao i za preko 80 tisuća nevinih ljudi koji su svoju “krivicu” stekli rođenjem i(li) krštenjem.

O logoru Jasenovac svjetski ugledni znanstvenici na temelju brojnih dokumenata i svjedočanstava napisali su knjige i stručne studije koje ne ostavljaju nimalo prostora za negiranje ili relativizaciju onoga što se tamo od 1941. do 1945. događalo. Potpuno je jasno tko su i iz kojeg razloga bili stradalnici, a tko počinitelji zločina.  Sve navedeno sugerira da kada je u pitanju način sjećanja, način komemoriranja i što je najvažnije način podučavanja o ovom mjestu, Hrvati ne bi trebali imati dileme. Kao npr. ni Nijemci kada ih pitate što misle o nacističkim logorima poput Auschwitza ili Treblinke.

Nažalost, realnost je upravo suprotna. Jasenovac je za Hrvate pojam koji izaziva prijepore, podjele i za današnje europske standarde neviđenu količinu povijesnog revizionizma. Svake godine u travnju povodom sjećanja na proboj logoraša već godinama se održava nekoliko odvojenih komemoracija. Ovom trendu pridružila se i hrvatska predsjednica kojoj toliko smeta postojanje više komemoracija da je odlučila organizirati još jednu, i to samo za sebe.

Revizionizam, kaži i konstrukcije

Od gotovo 3 tisuće osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj spomen područje Jasenovac prošle je godine posjetilo samo 15 školskih grupa. Po internetskim portalima se zaziva revizija sudskog postupka jednom od najzloglasnijih zapovjednika logora Dinku Šakiću, a po hrvatskim gradovima i dalje postoje ulice s imenom Mile Budaka, čovjeka koji je potpisao rasne zakone na temelju kojih su ljudi odvođeni u Jasenovac.

Tih dana u travnju posebno, ali i svih ostalih tijekom godine, hrvatski revizionisti koji negiraju genocid i holokaust počinjen u Jasenovcu umjesto pred pravosudnim organima, kao što bi to bio slučaj u svakoj normalnoj zemlji, svoje laži i konstrukcije iznose na javnim tribinama i u televizijskim emisijama. Što ti kvazi-povjesničari, ali i brojni intelektualci, političari, svećenici najčešće ističu kao problematično kada je u pitanju jasenovački logor?

Prvo, da je logor postojao i nakon rata, i da su masovne egzekucije jedino i činjene upravo u tom poslijeratnom periodu. Naravno, pogađate, stradalnici su uglavnom bili “hrvatski vojnici” (čitaj: ustaše). Kratko i jasno, radi se o zlonamjernoj izmišljotini. Obračun sa zarobljenim ustašama, simpatizerima NDH i onima koje se takvima doživljavalo nije sporan, događao se diljem Jugoslavije, često na vrlo svirep način. Ali, ne i u logoru kojeg su nakon 1945. vodili komunisti, jer isti nije postojao.

Dokumenti o ‘poslijeratnom logoru’ ne postoje

Uostalom, jeste li ikad vidjeli u javnosti dokumente koji bi potvrdili postojanje poslijeratnog logora? Naravno da niste. Kao što niste vidjeli niti jedan dokaz da je pozdrav “Za dom – Spremni” ikad itko u hrvatskoj povijesti koristio prije ustaša. Međutim, s obzirom da u današnjem društvu svatko ima pravo na svoj stav, pa makar se on ne temeljio na dokazima i činjenicama, i ova “teza” je dobila pravo javnosti.

Drugo “sporno” mjesto je karakter logora, ili kako sugerira jedna od novijih knjiga na tu temu, Jasenovac je bio radni logor. Kratko i jasno, nije. Da, zatočenici su u logoru i radili, ali za društvo beznačajne poslove. Većina je radila isključivo za potrebe samog logora. Ono što je najvažnije, rad je dobrim dijelom bio sredstvo torture, i velik broj logoraša umro je upravo od iscrpljenosti uzrokovane teškim radom.

Ako pred očima imate neki američki film u kojem zatvorenici tijekom izdržavanja kazne odlaze graditi prugu, a nakon isteka kazne izlaze na slobodu i postaju ravnopravni građani, takav scenarij kada bi se snimao film o Jasenovcu, odgovarao bi istini koliko i povijesna utemeljenost Igre prijestolja.

Mitovi o brojkama

Treći, možda i najomiljeniji “argument” kojim se ruši “mit” o Jasenovcu odnosi se na broj žrtava u logoru. Uz hrvatske revizioniste koji tu brojku umanjuju i ponekad svode na par stotina, srpski ju dižu na 700 tisuća pa čak i 1 milijun. Ova diskrepancija ne čudi, jer ni jedne ni druge ne zanima ozbiljan znanstveno-istraživački pristup nego isključivo obrana nacionalnih interesa, na način kako oni te interese doživljavaju.

Svi ozbiljni stručnjaci koji se bave ovom temom, uključujući i one iz Hrvatske i Srbije, odavno su odbacili zlonamjerna umanjivanja i preuveličavanja, i slažu se da je u Jasenovcu ubijeno između 80 i 100 tisuća ljudi. Najviše Srba, a zatim Roma i Židova. Uostalom, za razliku od današnjih apologeta ustaštva, sami ustaški zapovjednici logora Ljubo Miloš i bivši franjevac Miroslav Filipović poslije rata nisu poricali da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća ljudi.

Nažalost, do točne brojke nikad nećemo doći iz više razloga. Jedan je taj što ustaše (za razliku od nacista) nisu vodile preciznu evidenciju o broju logoraša, drugi zato što je velik broj tijela ubijenih pobacan u rijeku Savu, a dio zapaljen u tzv. Pićilijevim pećima ili na otvorenim lomačama, a treći što su današnji ostaci vjerojatno u takvom stanju da ne bi bili od prevelike pomoći u utvrđivanju točne brojke.

Licemjeran odnos dijela javnosti

Ovaj posljednji “argument” možda na najbolji način i ukazuje na licemjeran odnos dijela hrvatske javnosti prema Jasenovcu i njegovim žrtvama. Svakog 18. studenog u Vukovaru, gradu koji je postao simbolom hrvatskog otpora i žrtve, okupi se preko 50 tisuća ljudi kako bi izrazili svoju sućut i zahvalnost prema otprilike tri tisuće ubijenih vojnika i civila. Iako Hrvatska nema službenu brojku stradalih ta činjenica nikoga u koloni sjećanja ne zamara, niti je razlogom nečijeg (ne)dolaska u Vukovar.

Iz toga proizlazi moj savjet svima onima koji u “prenapuhanim” i neusklađenim brojkama traže opravdanje da ne dođu izraziti poštovanje prema žrtvama logora u Jasenovcu. Neka jednostavno umjesto 83 zamisle da je od 1941. do 1945. uz obalu rijeke Save ubijeno “samo” tri tisuće nevinih civila. I dođu im se iskreno i dostojanstveno pokloniti, kao što to čine na ušću Vuke u Dunav.

Onima za koje je neusklađenost brojki oduvijek samo izgovor, a pravi razlog negiranja i omalovažavanja isključivo etnički sastav ubijenih, mislim da ne bi pomogao nikakav savjet povjesničara. Njima bi ipak preporučio da se za pomoć obrate nekoj drugoj struci.

Povratak na Net.hr