Nije svejedno tko će zastupati Hrvatsku u Europskom parlamentu – to je osnovna poruka svih političkih opcija, od Milanovićeve preko HDZ-a do Zelenih, koje su kandidirale svoje ljude za izbore iduće nedjelje. Međutim, kako se čini, građanima je itekako svejedno. Ankete koje smo proveli među čitateljima Net.hra (koje naravno nisu reprezentativne, ali ipak), pokazuju da 75 posto čitatelja europarlamentarni izbori uopće ne zanimaju, 84 posto ih je nakon što je objavljeno da je Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak u EU odgovorilo da ih je baš briga za Europsku uniju, a čak 92 posto smatra da u Uniju ulazimo jer ili nemamo drugog izbora (43 posto) ili drže da su nas preveslali (49 posto). Samo osam posto vjeruje u europski san. Čitava predizborna kampanja koja se svela na puko predstavljanje kandidata, nije ni pokušala objasniti ljudima zašto da izađu na izbore i što će europarlamentarci raditi, osim što će primati veliku plaću. Dapače, upravo je velika plaća jedino što je ljudima ostalo u uhu. Čini se da samo odlučujemo o tome tko će se u Bruxellesu malo potkožiti, pa je strankama zapravo bilo bolje da su umjesto navodno najsposobnijih kandidata za posao koji nitko ne zna što uključuje, kandidirali svoje najsiromašnije članove. Samohrane majke s troje djece, "švicarsko roblje", ljude koji jedva spajaju kraj s krajem. Tako bi se građani barem mogli solidarizirati s njima i poslati ih na financijski oporavak. Jedino bi tako biranje nekih kandidata imalo smisla. A i uostalom, pipl kud trast dem.
Spomenici, fontane i megalomanski projekti
Iako se pokušalo te izbore odvojiti od kampanje za lokalne izbore, oni su se već utopili u kampanji za lokalce. A na njima je raspašoj – jedni dižu spomenike na lijevo i na desno, drugi grade fontane i kradu ideje koje ne razumiju i nemaju nikakvu namjeru provesti, treći bajaju o gradnji novih gradova tamo gdje jedva da još ima postojećih, vezu bajke o megalomanskim projektima i prodaju nekakve vizije budućnosti koja nemaju veze s mozgom. Zar je moguće da grandiozne i nebulozne arti-201304040895006 još uvijek imaju prođu? A za to vrijeme građani grcaju u arti-201304020091006, isključuju im vodu, struju, ovrhama im sjedaju na račune i sve je više onih kojima treba pomoć. Pomoć u hrani, jer su gladni.
Tko želi vlast, ne smije je dobiti
Nekidan sam arti-201304030241006 kandidata Laburista u Osijeku, Jaroslava Pecnika, koji je kao politički analitičar vrlo lijepo definirao što bi lokalni političari trebali činiti – olakšati život svojim sugrađanima. Upotrijebiti sav novac koji mogu da smanje komunalije i namete, da smanje broj nezaposlenih, poduzetnicima koji još rade omoguće da zaposle još nekoga. Nije mi namjera reklamirati laburiste, ali šteta je što Pecnik nema veliku šansu pobijediti, bilo bi zanimljivo vidjeti ga na gradonačelničkom mjestu.
Doduše, baš sam razgovarao s kolegom o lokalnim izborima i kandidatima, kadli se on sjeti Douglasa Adamsa i legendarnog "Vodiča kroz galaksiju za autostopere", u kojem Adams iznosi ideju da se vlast ne smije dati onome tko je želi. Drugim riječima, želja da se osvoji vlast, kandidatura za neku funkciju vlasti, automatski treba diskvalificirati tu osobu.
"Pa kako bi onda funkcionirala država", upitam.
"Jednostavno", odgovori mi kolega. "Policija bi upala, recimo nekom kockom odabranom obrtniku u dućan i rekla, 'Pođite s nama, od sada ste ministar gospodarstva', te pokupila siromaha koji bi se noktima i zubima pokušavao oduprijeti, držeći se za štok i urlajući 'Neeeeee!'"
Ako bolje razmislim, ima smisla – gotovo je nemoguće vjerovati da netko ima dobre namjere kada želi, štoviše, bori se za to da dobije priliku da se bakće s kaljužom u kojoj se valjamo.
