Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

CENZURA

TONE LI HRVATSKA U TOTALITARIZAM? Sve je manje slobode, a sve više straha koji stvara ozbiljne posljedice

Prijetnje smjenama i podizanje tužbi nikako ne doprinosi civiliziranom dijalogu i napretku društva, a može imati opasne i ozbiljne posljedice stvarajući okruženje totalitarnog straha od odmazde, pravnih sankcija i cenzure koje nepovoljno utječe na slobodnu artikulaciju mišljenja i ideja

Kada u državi imate pythonovski apsurdnu situaciju da se donosi presuda protiv satiričnog portala News Bara zbog neistinitih i uvredljivih navoda, da je osuđen jedan bećar zbog toga što je na manifestaciji “Ljeto valpovačko” u lipnju 2015. godine navodno otpjevao vulgaran bećerac policajki, kada se zbog izloženog umjetničkog rada “Pičkin dim” razrješuje ravnateljica Muzeja likovnih umjetnosti Osijek, kada je HRT suočen s ozbiljnim optužbama za cenzuru te tuži novinare, HND i nakladnike jer u HRT-u osjećaju da im je povrijeđen ugled, čast i ime, kada SDP-ov zastupnik Gordan Maras nepromišljeno izbacuje novinare HRT-a s konferencije za novinare kako bi podržao bojkot HRT-a u borbi protiv “cenzure”, možete biti sigurni su zavladali kaos i nesigurnost te da je strah za budućnost slobode izražavanja postao više nego opravdan.

Kako objasniti fantastično zaključivanje ravnatelja HRT-a, Kazimira Bačića da na HRT-u, kojeg osjeća da je dužan zaštiti od navodno lažnih tvrdnji, “ne postoji cenzura” i “nema ni zabranjenih tema ni zabranjenih gostiju” te da je spreman povući tužbe ako se povuku tvrdnje o cenzuri na HRT-u, ako ne kao pokušaj cenzure i gašenja slobode govora? I, kako takvo uvjetovanje, pod prijetnjom tužbe, čelnika kuće koja je prošle godine pod snažnim pritiskom uvrijeđenih članova Udruge ratnih veterana i udovica veterana iz Domovinskog rata umalo potpuno odustala od prikazivanja bezazlenog igranog filma “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića da bi ga potom prikazala u kasnijem terminu, ne doprinosi širenju straha i nesigurnosti među novinarima u izražavanju vlastitog mišljenja?

Posezanje za cenzurom s desna i lijeva

To su, naravno, samo noviji primjeri koji ukazuju na zatiranje slobode izražavanja, izborene vrijednosti pod kojom se supsumiraju ne samo sloboda govora nego i sloboda različitih drugih formi neumjetničkog i umjetničkog izražavanja misli poput satire, filma, kazališta itd. Sjetite se samo kako su se prije šest godina članovi jedne ekstremne katoličke udruge našli uvrijeđeni i uspjeli u naumu cenzure plakata za tada aktualnu predstavu kazališta Gavella “Fine mrtve djevojke” redatelja Dalibora Matanića, na kojemu su bila prikazana dva zagrljena kipa Blažene Djevice Marije. Da stvar bude bolja, poput deusa ex machine gradonačelnik Zagreba Milan Bandić priznao je da je preuzeo ulogu cenzora koji “vodi računa o vjerskim osjećajima ljudi” uklonivši sporne plakate s javnih površina, misleći da na taj način štiti demokraciju i potiče toleranciju.

Među mnogim pokušajima gušenja slobode izražavanja misli možda se ponajviše ističe drzak pokušaj, kako je to ocijenilo Sociološko društvo ali i drugi iz znanstvene zajednice, konzervativne udruge U ime obitelji i Željke Markić u “pritisku i zastrašivanju” znanstvenika kada su zatražili od dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu Igora Glihe pokretanje postupka pred Etičkim povjerenstvom Pravnog fakulteta protiv Antonije Petričušić, Mateje Čehulić i Darija Čepe, autora znanstvenog članka “Stjecanje političke moći korištenjem struktura prilika: Analiza konzervativnog religijsko-političkog pokreta u Hrvatskoj”, objavljenog u časopisu Politička misao u rujnu 2017. godine.

Iako je to rjeđa pojava, istovremeno ni ljevičari i ljevičarski aktivisti nisu potpuno imuni na sklonost cenzuri, koliko god se zaklinjali na slobodu izražavanja mišljenja te u pravilu koriste neke druge metode poput ismijavanja ideja, postupaka itd. Uzmite za primjer otvoreno pismo gej aktivista Centra za LGBT ravnopravnost upućeno na više adresa uoči nesuđenog gostovanja kontroverzne Judith Reisman na Filozofskom fakultetu sad već davne 2013. godine u kojemu nekonzistentno pokušavaju braniti slobodu izražavanja i istovremeno napraviti određeni pritisak na tu instituciju.

“Smatramo da svi imaju pravo na slobodu govora, javnog izražavanja i političkog djelovanja, pa tako i spomenuta Reisman… Istodobno, međutim, mislimo da eksplicitnoj političkoj agitaciji nije mjesto u znanstveno-obrazovnim institucijama kakav je Filozofski fakultet u Zagrebu, koji bi trebao njegovati kritičnost, teorijsku i metodološku utemeljenost argumenata i stavova te znanstvenu relevantnost”, stoji u pismu Centra.

Nerazlikovanje svjetova izražavanja

Imajući navedene primjere na umu, u temelju kaosa oko razumijevanja slobode izražavanja čini se da leži ontološko nerazlikovanje svjetova izražavanja i pravila igre unutar tih svjetova. Ista misao izražena unutar svakodnevne stvarnosti, unutar svijeta umjetnost, unutar svijeta novinarstva ili unutar svijeta znanosti različito se prosuđuje, tako da nerazumijevanje konteksta i namjere povlači za sobom ozbiljne posljedice.

Uzmite za primjer kontroverzni bećarac koji je toliko povrijedio policajku Mariju Iličić “Mala moja, ti u plavoj bluzi, priđi bliže pa mi se naguzi. Što j‘ u pjesmi to se pjevat‘ smije, lud bi bio ‘ko bi zamjerio!” da je odlučila tužiti bećara Branimira Čolakovića. Naša poznata hrvatska aktivistica za ženska prava Sanja Sarnavka objavila je na društvenoj mreži komentar kojim je pokazala očito nerazlikovanje konteksta u kojemu se nešto izriče. Naime, ona je sugerirala “svima koji obožavaju bećarce uvijek i svugdje da prvom zgodom kad ih zaustavi muški policajac, zbog prebrze vožnje, prolaska kroz crveno, bilo čega… da mu zapjevaju: ‘Ej ti, mali, ajde gaće skidaj, pokaž’ pišu pa nalijevo kidaj’.

Ne znam koliko je potrebno isticati da izreći takav jedan “bećarac” u trenutku kada si u stvarnosti skrivio manje ili više ozbiljan prekršaj nije ni približno isto kao u trenutku održavanja manifestacije koja je posvećena nematerijalnoj kulturnoj baštini pod zaštitom UNESCO-a. Osjetiti se osobno uvrijeđen što je netko otpjevao “Ej ti, mali, ajde gaće skidaj, pokaž’ pišu pa nalijevo kidaj” na manifestaciji bećarca, bilo bi jednako kao da vam glumac tijekom predstave u kazalištu otpjeva isti taj bećarac gledajući upravo vas u oči, namjerno ukidajući iluziju “četvrtog zida”, pa se baš vi osjetite uvrijeđeni njegovom drskošću.

Gdje su granice slobode u umjetnosti?

Drugim riječima, svijet umjetnosti, shvaćen u širokom i neelitističkom smislu kao skup entiteta koji prenose značenja i podložni su povijesno-teorijskoj interpretaciji, je ono što sociolozi nazivaju “liminoidnim” mjestom i vremenom, tj. granični prostor i vrijeme slobodne igre u kojemu nužno ne vrijede vrijednosti i norme društva te reflektira kritički odmak prema društvu. To je možda jedino mjesto gdje je gotovo realizirana utopijska ideja o apsolutnoj slobodi izražavanja. Jednom kada se društvo i politika počinju uplitati u svijet umjetnosti, možete biti sigurni da je sloboda izražavanja krenula opasnim putem.

Ipak, koliko god neki teoretičari umjetnosti poput Arthura Dantoa tvrdili da sve može postati umjetnost, pa čak i izloženi izmet u muzeju i obična svakodnevna stvar, ili poput Josepha Beuysa da bilo tko može postati umjetnikom, postoje određene granice u slobodi umjetničkog izražavanja koje nismo spremni žrtvovati. Ta granica se postavlja u pravilu onda kada je u pitanju manifestacija čistog zla ili u slučajevima nanošenja izravne štete drugom ljudskom biću. Konkretnije, iako je pornografija legalna, dječja pornografija je ilegalna jer nanosi izravnu štetu maloljetnim bićima. Isto tako, nikada nećemo dopustiti prolaz u svijet umjetnosti djelima poput snuff snimaka stvarnih ubojstava ljudi, iako su igrani filmovi koji se intencionalno poigravaju s tim žanrom dopušteni, poput španjolskog horora “Tesis”, Alejandra Amenabara, iz 1996. godine.

Sloboda izražavanja u znanosti i novinarstvu

U nekim drugim svjetovima, poput svjetova znanosti ili novinarstva, postoje druga pravila igre. Naime, težnja istini i objektivnosti temeljne su vrijednosti, moralne vodilje ovih svjetova, tako da sloboda izražavanja seže do granica spremnosti na istinu i objektivnost. To nužno implicira da je sloboda izražavanja u tim svjetovima, u odnosu na svijet umjetnosti, užeg opsega. Ako, primjerice, namjerno iznosite neistine tvrdnje ili ste očigledno ideološki pristrani u pisanju znanstvenog rada, vrlo je vjerojatno da će vaš rad biti etiketiran kao pseudoznanstveni, da neće proći recenzentski postupak i da ga ni jedan ozbiljan izdavač neće objaviti. Jednako je i s novinarstvom, ili bi barem tako trebalo biti, samo što je u slučaju novinarstva u pravilu urednik u službi svojevrsna recenzenta teksta.

Preko svjetova umjetnosti, znanosti i novinarstva dolazimo tako do svakodnevnog svijeta koji inače nazivamo “stvarnim” svijetom gdje je, rekao bih, najteže povući jasne granice slobode izražavanja. Taj svakodnevni svijet je fragmentiran na manje svjetove pojedinih država ili naddržavnih tvorevina koje su uređene prema određenim vrijednostima, normama i zakonima te kao takve manje ili više ograničavaju slobodu izražavanja, ovisno o smještenosti te vrijednost na ljestvici hijerarhije vrijednosti određene cjeline.

Većina država zakonski je ograničila pravo govora i izražavanja na neki način. Sjedinjene Države slove kao oaza slobode govora jer je prvim amandmanom Ustava Kongresu zabranjeno njezino ograničavanje, pa ipak i tamo postoje iznimke poput dječje pornografije, opscenosti, govora koji krši prava drugih itd. Kod nas u Hrvatskoj Ustavom se jamči sloboda mišljenja i izražavanja te izrijekom zabranjena cenzura, međutim ta sloboda nije apsolutna budući da je Ustavom zabranjeno pozivanje ili poticanje na mržnju, nesnošljivost, rat i nasilje, te je ograničena drugim zakonima.

Novinarski prosvjed protiv cenzureFoto: Pixsell

Apsolutna sloboda govora

Christopher Hitchens, jedan od rijetkih zagovaratelja apsolutne slobode govora koje uključuje pravo na uvredu, za Reader’s Digest, naveo je nekoliko interesantnih i poprilično uvjerljivih razloga u prilog svom stajalištu.

“Pravo drugih na slobodno izražavanje dio je mog vlastitog. Ako je nečiji glas ušutkan, onda mi je uskraćeno pravo da čujem. Štoviše, nikad nisam susreo niti čuo za nekoga kome bih mogao povjeriti posao određivanja unaprijed što bi meni ili bilo kome drugome bilo dopušteno reći ili pročitati. Da se sloboda izražavanja sastoji od toga da možemo reći ljudima ono što možda ne žele čuti te da se mora proširiti, iznad svega, na one koji misle drugačije, za mene je očito.”

Možda je ponajviše atraktivan Hitchensov argument da ne postoje autoriteti koji bi bili dovoljno kvalificirani da bi im se povjerilo određivanje što drugi ljudi smiju gledati, čitati, govoriti, pisati i raditi. Međutim, obično se sloboda izražavanja, shvaćena kao gore navedeni krovni pojam koji obuhvaća više formi izražavanja, ograničava iz razloga jer je neograničeno apsolutističko poimanje te slobode nekoherentno.

Ekspert za političku filozofiju, David van Mill u tekstu “Sloboda govora” koji je objavljen u Stanfordskoj enciklopediji filozofije, tvrdi da su neke forme komunikacije važnije od drugih, pa zahtijevaju veći stupanj zaštite. Primjerice, ako u slučaju održavanja kritičkog govora usmjerenog prema vladi države neki provladin aktivist počne deranjem ili pojačivačem zvuka ometati govor, potrebno je donijeti odluku koja je forma govora važnija. Dopustimo li i jednu i drugu formu govora, prema načelu apsolutista, otvaramo put prema kaosu unutar kojega sloboda govora postaje besmislena.

U konfliktu s drugim vrijednostima

Isto tako, sloboda izražavanja može biti u konfliktu s drugim vrijednostima, što se ponajviše očituje u ekstremnim trenucima kada nesigurnost zaprijeti padom u opći kaos, nepredvidljivost i nepovjerenje zbog, recimo, straha od terorizma. Tada nije nerazumno u nekim situacijama, posegnuti za posljednjom mjerom i privremeno staviti sigurnost iznad slobode izražavanja. Kao primjer uzmite francusku zabranu pokrivanja lica na javnim mjestima, kojom se posebno ograničila sloboda izražavanja nekih muslimanki koje su zbog vjerovanja određene forme islama primorane prekrivati i skrivati lice. Očito je riječ o kontroverznom zakonu koji je polučio mnogobrojne debate, budući da je došlo do sudara različitih vrijednosti francuskog društva. S jedne strane imate slobodu izražavanja, a s druge strane imate jednakost, ravnopravnost spolova, borbu protiv seksizma, sekularne vrijednosti, sigurnost itd. Problem je, i nije nimalo jednostavno, donijeti ispravnu i promišljenu prosudbu da ne bismo u suprotnome iz dobrih nakana završili u tiraniji reda i povećali štetu.

Upravo su “načelo štete” i “načelo uvrede” ključni za određivanje granica slobode izražavanja te istovremeno, koliko god se činila kao jednostavna načela, vrlo su komplicirana za odrediti i specificirati. Kao što van Mill tvrdi, sigurno je da načelo štete pruža razloge za ograničavanje slobode izražavanja samo u slučajevima kada se sprječava izravna šteta drugim pravima, a takvih je primjera vrlo malo. No, to je čak moguće i proširiti tako da svi oblici govora za koje se utvrdi da su uvredljivi, ali se lako mogu izbjeći skretanjem pažnje na nešto drugo, ne bi trebali biti kažnjivi, što implicira da će, primjerice, dosta pornografskih sadržaja, javne golotinje, psovanja na televiziji i govora mržnje ostati neokrznuti cenzurom.

U svakom slučaju, u Hrvatskoj je potrebna ozbiljna debata o slobodi izražavanja kojom bi se barem osvijestila važnost ove vrijednosti u demokratskim društvima, ali i kako bi se razbistrili pojmovi i naoštrili argumenti. Prijetnje smjenama i podizanje tužbi protiv novinara, znanstvenika, umjetnika i drugih nikako ne doprinosi civiliziranom dijalogu i napretku društva, a može imati opasne i ozbiljne posljedice stvarajući okruženje totalitarnog straha od odmazde, pravnih sankcija i cenzure koje nepovoljno utječe na slobodnu artikulaciju mišljenja i ideja.

Povratak na Net.hr