Kao što je poznato, radnice DTR-a već tjednima marširaju po gradu zahtijevajući isplatu zaostale četiri plaće. Ali, firma je pred stečajem, a novi vlasnici još nisu preuzeli upravne ovlasti.
"Svi nam tako isto tvrde, da oni ne mogu pomoći. Ni vlasnici, niti država", objašnjava Marina Posavec za Deutsche Welle. Zagrepčani ubrzano promiču, vjerojatno malo njih još primjećuje udes ovih tekstilki. Kao i sudbinu stotinu tisuća njihovih kolegica diljem Hrvatske, koje su izgubile posao, od predratnih oko 130 tisuća u branši. Ljudi se naviknu na tuđu muku, kad joj neko vrijeme svjedoče.
Od 1.200 pali na 100 zaposlenih
Marina radi u istom poduzeću 19 godina, sve od srednje škole. Do prošlog desetljeća u firmi je radilo oko 1.200 žena. Taj se broj zatim prepolovio, a sada ih je u DTR-u preostalo samo oko 100.
Svi bi željeli vjerovati novim vlasnicima, Milanu Cariću i Anti Nobilu, da će sačuvati i unaprijediti proizvodnju. Ali, malo tko im zaista vjeruje. Privatnici su ovu industrijsku granu u Hrvatskoj već otpilili, a pogone su mahom progutale raznolike financijske i nekretninske makinacije. "Puno smo izvozile, uglavnom u Njemačku. Sad bih samo još željela da sve završi, ovako ili onako. Da, željela bih opet u tvornicu, ali nisam sigurna koliko je to izvjesno. Umorna sam od svega", kaže Marina, samohrana majka troje maloljetne djece.
Prosječna plaća sramotnih dvije i pol tisuće kuna
Njezina kolegica Štefica Pale Valjak, majka jednog djeteta, opisuje svoju svakodnevicu, a svima im je približno jednaka. Sve su radnice u ozbiljnim minusima po tekućem računu i kreditima. Prosječna plaća tu je ionako iznosila sramotnih dvije i pol tisuće kuna. Pomažu im roditelji, prijatelji, rodbina sa sela. "Teško je preživjeti s takvom plaćom i kad stiže", govori ona, "no užasnu paniku zbog kašnjenja više njih, teško je predočiti onome tko to nije sam doživio".
Nemoguće se pripremiti na takav egzistencijalni pritisak, na dane i noći koji se vrte oko istih briga – kako prehraniti djecu, kako platiti struju i kredit. Na iole duže staze, psihička iscrpljenost postaje krajnje opasna po zdravlje. Pale Valjak ističe da je uza sve i ljudski veoma razočarana, dok razmišlja kako su svi od radnica u pogonu uvijek tražili izuzetno mnogo, a zauzvrat davali mizeriju.
Snalaze se radeći na crno
Pitamo obje sugovornice može li se naći posla sa strane, povremeno, dok čekaju. "Tako i preživljavam, pečem kolače za razne prigode, ali ne bih smjela o tome", smije se Marina Posavec. Obavlja svoj sitni biznis na crno i zna da se ovim priznanjem izlaže državi koja ne podnosi sitne utajivače poreza, jer netko mora platiti za one krupne i utjecajne. "Pečem obično za krizme i pričesti, no to je sad već prošlo. A za svadbe u principu trebaju papiri, pa to ne mogu".
Strašno je što je radnik ostavljen od svih, zaključuju. I strašno je znati da država koja zahtijeva respekt, ustvari služi nekome i nečemu drugom, a tebi i sličnima kao što si ti, i vašim obiteljima – ne. "I znati da tu ne možeš ništa. Vidjele smo kad je zlo krenulo na nas, znajući što se dogodilo drugima, i nismo bile iznenađene. Ali, nismo znale što učiniti, kako se snaći", riječi su Štefice Pale Valjak.
Danas tako već samo u Zagrebu postoji čitav arhipelag uništenih tekstilno-industrijskih pogona. Počelo je s 'Nadom Dimić', stiglo je dosad i DTR, a između njih najbolje pamtimo 'Kamensko'. U njegovu je slučaju državna politika najbolje pokazala na strani čijeg je interesa. Namirili su se u toj jasno dokumentiranoj pljački, privatno, toliki znani i neznani, a da državni odvjetnik faktički nije ni trepnuo.
'Tada nismo slutili što se sprema, a danas je kasno za spas'
"Propast naše industije počela je još prije 20 godina, s procesom privatizacije. Tada nismo slutili što se sprema, a danas je kasno za spas", kaže Danica Radošević iz 'Kamenskog'. Radošević tumači kakav je efekt imala činjenica da je sve izvedeno pred očima nadležnih institucija. "Pokažu ti da mogu što god žele i na koncu se osjećaš generalno bezvrijedan, nevažan, nesposoban", veli Danica Radošević.
Kao i ona, većina njezinih kolegica živi od pomoći najbližih, nakon što im je istekao rok za primanje naknade za otpuštene radnike i one kojima je propalo poduzeće. Neke se snalaze na crno, neke skupljaju plastične boce, prinuđene pabirčiti. Najveći je problem, kaže ona, što mnoge naglo obolijevaju, usljed depresije i brige za puki opstanak.
Pored svih tih jada, lijepo izgledaju vijesti o aktiviranju dijela njih, kao što je slučaj s nekolicinom biših radnica 'Kamenskog'. Udružile su se i dobile prostor od Grada Zagreba te prave odjeću i druge tekstilne proizvode, reklamirajući se na Facebooku. Ali, to je rješenje za manji dio, nipošto za ogroman broj upropaštenih tekstilki u Hrvatskoj, za kompletnu uništenu industriju i podjednako snemoćalo tržište. A to valjda neće zadugo nitko riješiti.
