KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

TABU TEMA KOMUNIZMA, MIT SUVREMENE HRVATSKE: Proljećari nisu rušili državu, socijalizam i partiju. Imali su sasvim drugačije ciljeve

Mnogi problemi na koje su hrvatski proljećari ukazivali 1971. i danas zvuče aktualno, komentira Hrvoje Klasić

Kraj zime prije točno pedeset godina nagovijestio je jedno od najburnijih proljeća u hrvatskoj povijesti. Politički, ekonomski, društveni i kulturni “masovni pokret” koji je kulminirao 1971. bio je tijekom socijalističkog perioda tabu tema, a ako ga se i spominjalo bilo je to isključivo s antidržavnim, antisocijalističkim i nacionalističkim, drugim riječima negativnim, predznakom. Nasuprot tomu, nakon 1990. “Hrvatsko proljeće” postaje mitski događaj suvremene hrvatske povijesti i jedan od temelja hrvatske državnosti i neovisnosti. Ono je zadržalo antidržavni (antijugoslavenski), antisocijalistički i nacionalistički (nacionalni) karakter, ali uz tu razliku što sve ove odrednice prestaju imati negativan i dobivaju isključivo pozitivan predznak.

Najprije nešto o samom nazivu. “Hrvatsko proljeće“ je termin koji su počeli koristiti hrvatski politički emigranti 1970-ih, a predstavljao je aluziju na “Praško proljeće” tj. pokušaj demokratizacije i liberalizacije  socijalističkog društva u Čehoslovačkoj 1968. godine. “Masovni pokret” ili skraćeno “maspok” bio je termin kojim su jugoslavenske vlasti nastojale ukazati na pokušaj stvaranja nekog novog masovnog narodnog pokreta koji ne bi bio pod vodstvom komunističke partije odnosno koji bi bio usmjeren rušenju države i socijalizma. Jednom riječju, neprijateljski.

Ustvari, niti jedan niti drugi termin ne proizlaze iz povijesnih činjenica. Koliko god bili demokratičniji i liberalniji od većine svojih europskih komunističkih kolega hrvatski komunisti ostat će u svojim zahtjevima te 1971. daleko konzervativniji od čehoslovačkih komunista iz 1968. godine. Reformska ekipa predvođena Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom za razliku od reformske ekipe predvođene Dubčekom nikada nije predlagala ukidanje monopolističkog položaja komunističke partije u društvu i mogućnost osnivanja drugih političkih stranaka, garanciju slobode govora ili rehabilitaciju žrtava politički montiranih procesa.

Štoviše, u ljeto 1968. dok se pripremao vojni obračun SSSR-a s neposlušnom Čehoslovačkom neki hrvatski politički prvaci, kasniji “proljećari”, predlagali su da se pokret neposlušnih studenata na Zagrebačkom sveučilištu također slomi vojnom silom.

Borba za veće slobode

S druge strane, promjene koje su zagovarali hrvatski komunisti 1971. niti u jednom segmentu nisu podrazumijevale rušenje Jugoslavije ili socijalizma, nisu dovodile u pitanje ravnopravnost svih jugoslavenskih naroda niti vodeću poziciju Josipa Broza Tita. Da ne bi bilo zabune, hrvatska neovisnost tada ni na koji način nije bila predmet njihovih razmišljanja, a kamoli rasprava. Drugim riječima zahtjevi hrvatskih komunista ne da nisu bili antijugoslavenski nego je njihov cilj bio upravo poboljšati funkcioniranje Jugoslavije.

A to se, po njihovu mišljenju, moglo postići većom transparentnošću i racionalnijim pristupom trošenju proračunskih sredstava, većom decentralizacijom države i premještanjem važnih političko-ekonomskih institucija iz Beograda u ostale republičke centre, ravnomjernijom nacionalnom strukturom zaposlenih u državnom i vojnom aparatu, ali i raspravom o razlozima neravnomjerne nacionalne strukture tzv. gastarbajtera među kojima su Hrvati činili veliku većinu u odnosu na pripadnike ostalih naroda.

Svojim prijedlozima za poboljšanje Jugoslavije usmjerenima postizanju većih političkih, ekonomskih, kulturnih, medijskih, nacionalnih i građanskih sloboda hrvatskim su komunistima podršku ubrzo dali brojni hrvatski kulturni radnici, intelektualci i studenti. I ne, ni oni tada nisu bili protiv Jugoslavije, socijalizma i Tita, niti za neovisnu Hrvatsku.

Kao što je Vlado Gotovac, jedan od najprogonjenijih hrvatskih intelektualaca iz tog vremena, čovjek koji nikad nije bio član Partije, a kamoli pripadao vladajućim strukturama, puno godina kasnije potvrdio: “nitko od onih koji su nešto značili u 1971. godini nije zastupao nijedan oblik separatizma, niti je na bilo koji način dovodio u pitanje postojanje Jugoslavije”, te naglasio: “naprotiv, ja nikad nisam toliko vjerovao u mogućnosti Jugoslavije kao tada… Dobro Hrvatske shvaćali smo kao dobro Jugoslavije”.

Neki problemi iz ’71. i danas zvuče aktualno

Što je najvažnije, za većinu svojih zahtjeva hrvatski su komunisti imali podršku i u drugim republikama. Na sličan su način o redefiniranju političkih i ekonomskih odnosa u jugoslavenskoj federaciji, kao preduvjetu uspješnog unutarnjopolitičkog i vanjskopolitičkog razvoja, razmišljali i neki komunistički prvaci u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Međutim, ostali su u manjini. Zadatak povjesničara nije da razmišlja u kategorijama “što bi bilo kad bi bilo”, ali kao građanin često razmišljam o tome kako bi izgledala budućnost Jugoslavije, pa i eventualan njezin raspad, da su na čelu Srbije potkraj 1980-ih umjesto Slobodana Miloševića i Bore Jovića bili Latinka Perović i Marko Nikezić, a na čelu Hrvatske Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo i Srećko Bijelić.

Pred Hrvatskom je još jedno proljeće koje će zbog svih izazova s kojima se suočavamo možda ponovo biti povijesno. Pedeset godina nakon događaja za koje se u međuvremenu ustalio termin “Hrvatsko proljeće”, i trideset godina nakon stvaranja neovisne, višestranačke i demokratske države, mogu li hrvatski građani biti zadovoljni društvom u kojem žive? Nekim stvarima sigurno mogu. Ali neki problemi iz 1971. i danas zvuče vrlo aktualno.

Velik broj građana nije zadovoljan transparentnošću i racionalnošću trošenja proračunskih sredstava, samo što za netransparentne i neracionalne odluke danas ne mogu kriviti Vladu i Skupštinu SFRJ, nego isključivo Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor. Mnogi se danas žale da se centar države razvija nauštrb svih ostalih gradova i regija, te da se sve institucije političke i ekonomske moći nalaze isključivo u tom istom centru. Uz razliku što se taj centar više ne zove Beograd, nego Zagreb.

Hrvati su 1971. napuštali svoje domove i odlazili u svijet trbuhom za kruhom zbog ekonomskih i političkih razloga. Iz istih razloga to čine i danas samo što na granici više ne pokazuju jugoslavenski pasoš nego hrvatsku putovnicu. I za razliku od onih iz 1971., koji su sanjali da će se jednom vratiti, danas je takvih sanjara sve manje. Puno je zamjerki 1971. išlo i na račun kadrovske politike.

Uz neravnomjernu nacionalnu strukturu zaposlenih na najvišim upravljačkim pozicijama najveća primjedba odnosila se na favoriziranje političke podobnosti nauštrb stručnosti. I dok i danas u nekim krajevima Hrvatske nacionalna struktura zaposlenih u državnoj upravi ne odgovara nacionalnoj strukturi stanovništva na tom području mnogi puno veći problem vide u favoriziranju “rođačkih kadrova” iz određenih regija. A po pitanju odnosa stručnosti i političke podobnosti 2021. se u odnosu na 1971. samo promijenilo ime političke partije koja omogućava lakše zapošljavanje.

Hrvatsko proljeće 1971. završilo je obračunom s političkim i ideološkim neistomišljenicima te jačanjem monopolističkog položaja vladajuće partije u društvu. S obzirom na globalne političke i ekonomske trendove, još uvijek uznemirujuću situaciju s pandemijom koronavirusa, a pogotovo demokratske i vizionarske kapacitete vladajuće hrvatske partije, ne preostaje nam drugo nego sa zebnjom očekivati što donosi hrvatsko proljeće pedeset godina kasnije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr