U Hrvatskoj su radnici ostvarili toliko visoku razinu radnih prava da se jedan od vođa Matice sindikata Vilim Ribić našao u vrlo nezavidnoj poziciji. Za što se, pobogu, boriti u takvoj državi uređenoj po mjeri radnika?
Zadubljenom u ovaj problem, Ribiću je sinulo u posljednjem trenutku. Spas je ugledao u glavnim informativnim emisijama toga dana, kada je shvatio kako su neki mediji glavni neprijatelji rada i radništva u Hrvata. Rješenje se, dakle, ukazalo samo od sebe. Ribić nije gubio vrijeme nego je sazvao konferenciju za novinare i objavio kako će sindikati 13. svibnja organizirati poludnevni štrajk upozorenja jer su nezadovoljni načinom na koji ih se prikazuje u medijima. Pokazat će Ribić toj Dijani Čuljak-Šelebaj i ostalim "promotorima krupnog kapitala" u medijima što je sindikalni bijes.
Time je sigurno ispisao barem stranicu novije povijesti sindikalne borbe u Hrvatskoj, jer je našao do sada zasigurno najbizarniji povod za vođenje radničkih masa u krajnji oblik sindikalne borbe – obustavu rada. Ali, Ribićevu muku ipak treba shvatiti u kontekstu članstva koje predstavlja.
Da je Ribić kojim slučajem odlučio karijeru profesionalnog sindikalista graditi u sindikatima koji štite prava radnika u gospodarstvu, realnih razloga za štrajk bilo bi preko glave.
No, taj je sindikalni lider svoju karijeru posvetio borbi za prava onih čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna, zaposlenih u javnim službama. Dakle, u štrajk se ne može zbog neisplate plaća, otpuštanja ili otkaza, pa razlog treba naći negdje drugdje. I našao ga je – u medijima.
Sto i osamdeset tisuća zaposlenih u javnim službama neće, odlučan je Ribić, više tolerirati da ih se u medijima prikazuje kao parazite koji nemaju osjećaja za probleme realnog sektora.
"Želimo da vide kako je to kada štrajkaju 'paraziti' koji se brinu za bolesnike i socijalne slučajeve ili policajci", kazao je Ribić te, osim štrajka za ugled, najavio bespoštednu borbu za prava na božićnicu, regres i dar za dijete, te zatražio veću solidarnost u društvu, pri čemu je ostalo nejasno čiju to solidarnost traži.
Ekonomska kriza nije, naravno, zaobišla javne ni državne službe. Harač je razrezan i njima i plaće su im smanjene za dodatnih nekoliko postotaka. No, daleko je to od nedaća koje su proteklih mjeseci zadesile radnike koji rade u proizvodnji.
Bez ikakve namjere za omalovažavanjem uloge i važnosti zdravstvenih i socijalnih radnika, policajaca ili učitelja, za razliku od zaposlenih u privatnom sektoru, oni na posao ne odlaze pitajući se je li njihovo radno mjesto preko noći zatvoreno, a takvu sudbinu samo je u veljači doživjelo njih više od osam tisuća.
Plaća je na državnim jaslama mala, ali je redovna i nema primjera da je neki liječnik, učitelj ili policajac tri mjeseca odlazio na posao, a da za to nije bio plaćen. Istina je da je gotovo godina dana prošla od linearnog rezanja plaća državnim i javnim službama za šest posto, ali oni koje Ribić zaziva na solidarnost u međuvremenu su kod privatnika izgubili od 10 do 30 posto svojih mjesečnih primanja ili ih uopće nemaju.
Ono čega bi Ribić trebao biti svjestan, a očito nije, je da poziva na solidarnost upravo one koji posljednjih godina ni ne pomišljaju na božićnice, regrese ili darove za djecu, a još manje brinu o tome kako ih mediji tretiraju.
Oni se bore za golu egzistenciju, dok Ribić zove na barikade za obranu njegove časti koju je okaljala Čuljak-Šelebaj i ostali novinari koji o stanju u gospodarstvu razgovaraju s poslodavcima iz privatnog sektora.
Jaz između Ribića i medija mogao bi se još više produbiti, ali ne zbog njegovog smiješnog poziva članstvu na poludnevni štrajk kako bi novinarima pokazali da nisu "paraziti", nego zbog toga što ni Ribić ni ostali koji vode sindikate javnih i državnih službenika nikako ne žele shvatiti neodrživost postojeće situacije.
Premali broj zaposlenih u gospodarstvu jednostavno više nije u stanju financirati sva prava 250 tisuća zaposlenih u javnim i državnim službama, te sve one koji ne rade jer su nezaposleni ili u mirovini. Trenutno jedan zaposleni u Hrvatskoj, prema nekim procjenama, uzdržava šest do sedam onih koji ne rade. Radi tek 54 posto radno sposobnog stanovništva, a postotak onih koji rade u gospodarstvu srozan je ispod 20 posto.
U takvoj situaciji Ribić i ostatak sindikalnog društva trebali bi povesti računa o tome da postave zahtjev državi da hitno počne s programima prekvalifikacije i osposobljavanja dijela zaposlenih u javnim i državnim službama za druge poslove koji će se pojaviti u realnom sektoru kada kriza bude prevladana, a ne se baviti ugledom i čašću.
Jedan dio njih, naime, mirovinu neće dočekati na sadašnjim radnim mjestima jer će se i država prije ili kasnije morati suočiti s rješavanjem pitanja viška zaposlenih u svojim redovima. Na taj korak država se vjerojatno neće odlučiti dok je gospodarstvo na koljenima kako ne se ne bi dodatno povećao broj nezaposlenih te urušio zdravstveni i mirovinski sustav. No, čim ta neposredna opasnost prođe, mogući su prvi ozbiljniji valovi otpuštanja u javnim poduzećima i državnim službama. Taj bi trenutak, uz ovakvo mudro sindikalno vodstvo, tisuće ljudi mogao zateći potpuno nespremnima za snalaženje na tržištu rada jer neće steći potrebna znanja i vještine.
Budu li gubili vrijeme na promašene bitke i organizirali štrajkove upozorenja nastojeći vratiti poljuljani ugled, dio zaposlenih u javnom i državnom sektoru mogao bi izgubiti puno više od časti i naći se na cesti s minimalnim šansama za nalaženje bilo kakvog posla.
Tada će biti prekasno da se zapitaju tko ih to i kamo vodi, te s kojim ciljem. No, možda bi si to pitanje mogli postaviti 13. svibnja krene li Ribić doista u ostvarenje najavljenog štrajka upozorenja.
