Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOGA SVE BIRAMO?

STRUČNJAK ZA POLITIČKU PSIHIJATRIJU: Na predsjedničke i premijerske dužnosti dolaze i duševno poremećeni, bolesni ljudi

Ugledni neuropsihijatar kaže da se ponašanje političara, što su više na društvenoj ljestvici i što im je veća pozicija moći, počinje mijenjati kao i stavovi

Hazim Mulić završio je Medicinski fakultet i specijalizaciju neuropsihijatrije u Zagrebu te je bio profesor na tuzlanskom Medicinskom fakultetu. Dok se nije preselio u Pulu 1987. bio je predstojnik Katedre za neuropsihijatriju.

Njegovo stručno usavršavanje zahtijevalo je boravak u klinikama u inozemstvu pa je tako radio u Kanadi, SAD-u, Velikoj Britaniji i Kanadi. U Puli je početkom 90-ih dr. Mulić otvorio neuropsihijatrijsku ordinaciju. Ovaj liječnik nekada je znao pisati i za Glas Istre te se u tim člancima dotaknuo i politike pa su novinari odlučili s njim porazgovarati o političkoj psihijatriji.

Što je politička psihijatrija?

Neuropsihijatar je dao definiciju političke psihijatrije koja kaže da je to znanstvena disciplina koja se bavi istraživanjima i spoznajama o tome kako mentalni poremećaji i politička događanja utječu jedni na druge, ali i kako političari koriste psihijatriju i psihologiju u svrhu utjecaja na ponašanje ljudi ne bi li postigli svoje političke ciljeve. Dodaje kako politička psihijatrija uključuje i primjenu psihijatrijskog znanja u upravljanju državom i razvoju određene društvene zajednice.

“Ona se zapravo bavi pojedincem, odnosno njegovim mentalnim i psihičkim stanjem. Pogotovo se to odnosi na one političare koji obavljaju visoke dužnosti o čijim odlukama ovisi sudbina pojedinih naroda pa i situacija u svijetu. Dakle, psihijatrija nastoji vidjeti koliko mentalno stanje političara utječe na njihove odluke, a one posljedično na kasnije događaje. Politička psihijatrija počela je značajno napredovati s pojavom neuropsihijatra Davida Owena, kojeg mnogi znaju kao britanskog ministra vanjskih poslova i koautora mirovnog plana Vance-Owen za područje bivše Jugoslavije. On se tijekom svoje karijere susretao s brojnim političarima, predsjednicima država, vlada, ministrima i onda je kao neuropsihijatar, htio – ne htio, primijetio da u njihovu ponašanju tijekom godina ima određenih promjena”, rekao je dr. Mulić za Glas Istre.

Ljudi izabrani na političke pozicije s vremenom razviju sindrom oholosti

Ugledni neuropsihijatar kaže da se ponašanje političara, što su više na društvenoj ljestvici i što im je veća pozicija moći, počinje mijenjati kao i stavovi. Kaže da više postaju samouvjereni i misle da znaju sve i da sve mogu te da su u pristupu više arogantni i oholi. Navodi Owena koji je svoja opažanja objavio u znanstvenom radu u kojem je takve promjene u ponašanju određenih političara nazvao sindromom oholosti. Riječ je o posebnom stanju, objašnjava dr. Mulić, koje odudara od uobičajenog te spominje da je Owen u istom članku naveo da je taj sindrom povezan s duljinom staža na nekoj visokoj funkciji, odnosno s količinom moći i njenim trajanjem.

“Da se razumijemo, neće svi ljudi koji dođu na vlast iskazati taj sindrom, vjerojatno jedan dio hoće. Zato i postoji ona izreka: Vlast je slast. Kad čovjek jednom sjedne na visoku stolicu, teško ga je odande maknuti. Uglavnom, u rezimeu Owenova članka navodi se i lijek. On, naime, smatra da se taj sindrom oholosti može spriječiti tako da se ograniče mandati na visoke državničke funkcije na najviše dva u trajanju od po četiri godine. Iz tog je svog istraživanja zaključio da se ljudi u tih osam godina još mogu kontrolirati, a nakon toga se sindrom razvija sve više i jače”, objašnjava liječnik.

Od sindroma oholosti patili Tony Blair, Margaret Thatcher, George Bush, a od aktualnih Erdogan, Putin, Kim Jong-un…

Dr. Mulić se slaže s Owenom i navodi da je on sindrom oholosti bilježio kod bivše britanske premijerke Margaret Thatcher te bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira kao i kod bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Prema mišljenju dr. Mulića, aktualni lideri pokazuju iste znakove sindroma, a neki od njih su turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Rusije Vladimir Putim, mađarski premijer Viktor Orban, britanski premijer Boris Johnson i šef Sjeverne Koreje Kim Jong-un.

Kaže da se u njihovu ponašanju i govoru mogu prepoznati znakovi oholosti. Tvrdi da stručno oko može vidjeti da to nisu isti ljudi kao kada su stupili na vlast pa navodi Putina kao primjer političara koji se u prvoj godini mandata nije ponašao kao danas. Smatra da ih je vlast promijenila pa spominje Erdogana koji je u početku bio neupadljiv. “Promatrajući njegovo ponašanje, on sve više pokazuje jako izražen simptom oholosti”, komentirao je dr. Mulić predsjednika Turske.

Čak sedmorica američkih predsjednika bili duševni bolesnici?

“Dosad sam govorio o sindromu oholosti koji se ne smatra duševnim poremećajem i oboljenjem. On se javlja kod zdravih ljudi i to samo kad su na vlasti. Oni su izabrani kao zdravi ljudi, ali ih je boravak na vlasti, mogućnost da imaju moć, da manipuliraju, s vremenom promijenio, srasli su s tim položajem, osjećaju se moćnima pa se ponašaju kao da su iznad svih drugih. Psihijatrija je ovdje važna jer na predsjedničke i premijerske položaje dolaze i duševno poremećeni, bolesni ljudi. Owen je napravio povijesnu studiju psihičkog stanja političara od 1906. do 2006. On smatra da su u tih sto godina sedmorica američkih predsjednika bili duševno bolesni. Bili su to Theodore Roosevelt, William Howard Taft, Thomas Woodrow Wilson, John Calvin Coolidge, Lyndon Baines Johnson i Richard Milhous Nixon. Mnogi diktatori kao Adolf Hitler, Josif Visarionovič Staljin, Idi Amin, Saddam Hussein su također patili od mentalnih poremećaja, međutim to se uvijek skrivalo”, kazao je dr. Mulić Glasu Istre.

Liječnik navodi da je Roosevelt imao bipolarni poremećaj, da je Wilson patio od depresije te da je Nixon bio alkoholičar. Objašnjava da ti isti predsjednici nisu učinili masovno zlo te da se njihova bolest nije toliko ispoljila jer su na vlasti bili u mirnijim vremenima. No, kada govori o aktualnom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, dr. Mulić kaže:

“On je jedan tipičan primjer gdje bi psihijatrija htjela dokazati i pokazati da nije svejedno koga biramo da nas vodi. Psihološki se testovi za provjeru nečijih mentalnih sposobnosti ili crta osobnosti već uvelike provode. To je rutinska praksa u američkim korporacijama pri izboru nižih menadžera. Pri prijemu u državne službe sve se češće angažira psihologe da provedu testiranja kandidata za mjesta tajnika/tajnica i slične pozicije. No, kad se postavi pitanje psihološkog potencijala i zdravlja ljudi koji obavljaju visoke državne funkcije, tu odmah prestaje bilo kakva rasprava. I onda dolazimo do apsurda da se za državne službenike, zaposlenike nekih kompanija traži provjera psihičkog stanja, dok se za ministre to ne traži”.

‘Treba uvesti psihološko testiranje političara’

Neuropsihijatar navodi da je politička psihijatrija zaključila da bi trebalo uvesti psihološko testiranje zbog puno uočenih primjera neprimjerenog ponašanja političara, što seže u prirođene poremećaje osobnosti te navodi Trumpa kao dobar primjer za to.

“Danas se najviše ističe narcizam koji može biti prirođen, ali je češći onaj stečeni koji je posljedica odgoja. To vrijedi pogotovo za zapadne zemlje gdje se dječacima stalno govori da je najvažnije u životu da brinu o sebi. To je taj individualizam koji se stvara već kroz odrastanje, jer naš se mentalni sklop stvara od djetinjstva. Ako se nekom djetetu stalno govori da je ono važno, da mora brinuti prije svega o sebi, kad izraste, ta osoba gledat će samo svoje interese i postat će sebična. E sad, ako takva osoba dođe na vlast, ona će se u najmanju ruku ponašati egoistično ili će otići u krajnji narcizam, poput Trumpa. Još su za vrijeme njegove kampanje psihijatri primijetili odstupanja od uobičajenog ponašanja te su New York Timesu poslali otvoreno pismo o svojim sumnjama u mentalno Trumpovo zdravlje, konkretnije da se radi o narcisoidnom poremećaju osobnosti u izraženom obliku”, kaže on.

‘Zoran Milanović pokazuje simptome arogantne oholosti, a Milan Bandić ima dobro razvijen sindrom oholosti’

Dok je još pisao za Glas Istre, dr. Mulić je naveo da Milanović pokazuje simptome arogantne oholosti, a da je Bandić tipičan primjer osobe s dobro razvijenim sindromom oholosti. Liječnik napominje da je to njegovo mišljenje, ali ne i dijagnoza jer “on kao građanin može imati svoje mišljenje” koje se “ne može shvaćati kao postavljanje dijagnoze”. Govori da je napisao da oni imaju neke crte narcisoidnosti što svatko vidi, no možda svi ne tumače kao on. Dr. Mulić smatra da bi svijet bio bolji kada bi zaživjela ideja o psihotesiranju političara.

“Za pretpostaviti je da bi bio bolji. Jer zašto bismo nešto radili ako ne očekujemo da će biti bolje? Točnost određenih psihometrijskih testova danas je dostigla visoku razinu pouzdanosti od 80 do 90  posto. Kad imate metodu s točnošću višom od 80 posto, onda je primjenjujete. Postoje, primjerice, testovi osobnosti kojima se mogu otkriti crte osobnosti koje se bez njih ne bi primijetile”, govori liječnik. Na novinarsko pitanje postoji li psihijatrijska dijagnoza gluposti u kontekstu politike, dr. Mulić odgovara:

“Ne, jer glupost nije bolest. Ne znam kako definirati glupost jer nisam naišao na neku službenu definiciju. Ljudi uglavnom prepoznaju glupost. Ako je netko glup, onda to znači da svojim ponašanjem, a naročito svojim razmišljanjem i odlukama može nanijeti neku štetu. Ako je neki ministar ili pročelnik doista glup, onda je za očekivati da će neke njegove odluke biti glupe. Glupost je univerzalna”.

‘Silvio Berlusconi je primjer političke infantilnosti’

Kada je riječ o diktatorima iz prošlosti, dr. Mulić kaže da su neki su psiholozi retrogradno procjenjivali ličnosti i izrađivali njihove psihičke profile. Tako spominje da je Benito Mussolini patio od depresije i da je moguće da je patio od bipolarnog poremećaja u kojem se izmjenjuju depresija i manija. S druge strane, Hitler je bio infantilac, navodi liječnik te dodaje da je danas kod ljudi više izražena ta infantilnost jer je sve više djetinjastih političara. No, kako kaže, to nije benigno.

“Djetinjasto ponašanje kod odraslih ljudi i nije tako benigno. Dobar primjer političke infantilnosti je Silvio Berlusconi. U njegovu ponašanju ima puno toga nezreloga. Pod time se podrazumijeva da je nečiji mentalni i psihološki razvoj zaostao na nekom nivou adolescenta. A za adolescente je karakteristično da nemaju razvijen osjećaj odgovornosti, nepredvidljivi su, brzo mijenjaju raspoloženje i zabava im je u prvom planu”, objašnjava.

O predsjedničkim kandidatima: ‘Ni jedan od njih ne pokazuje nikakve znakove koji bi izazivali sumnju u njihovu psihofizičku normalnost’

Na pitanje da analizira predsjedničke kandidate, liječnik kaže da ne može dati stručno mišljenje jer ne poznaje te ljude, no da neke stvari može zaključiti slušajući ih na televiziji ili čitajući njihove izjave u novinama te smatra da je to premalo podataka za iznošenje mišljenja o njihovu psihičkom profilu.

“U svakom slučaju, nijedan kandidat ne pokazuje nikakve znakove koji bi izazivali sumnju u njihovu psihofizičku normalnost. Uostalom, to potvrđuje i činjenica da su svi oni do sada bili uspješni u svojoj profesiji i društvenom okruženju. Neke izjave i postupci mogu biti rezultat njihova odgoja, kulture sredine u kojoj su odrasli”, komentirao je dr. Hazim Mulić za Glas Istre.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr