Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ŠTO JE ZAPRAVO JUGONOSTALGIJA: Kod nas jedna od najvećih uvreda i izdaja hrvatstva. Smiju li ljudi biti nostalgični za svojom mladošću?

Dakle, odgovor na pitanje jesam li jugonostalgičan kratko i jasno glasi – jesam. Onima koji moju borbu protiv povijesnog revizionizma doživljavaju izdajom hrvatstva, i to pokazuju prijetećim pismima i vulgarnim tekstovima, vjerujem da je nakon ovog priznanja daljnje čitanje teksta postalo potpuno suvišno. Za sve ostale evo i pojašnjenja, komentira Hrvoje Klasić

Već 30 godina ne prestaje korištenje termina Jugoslavija, sa svim pripadajućim izvedenicama (Jugoslaven, jugoslavenčina, jugokomunist…), u pretežno negativnom kontekstu. Jedna od tih diskvalificirajućih izvedenica je i “jugonostalgija”. U nizu pogrda koje godinama dobivam u javnom prostoru, ta da sam jugonostalgičar jedna je od najčešćih.

Ne sjećam se jesam li ikada na tu kvalifikaciju odgovarao, pa evo sad koristim priliku. Dakle, odgovor na pitanje jesam li jugonostalgičan kratko i jasno glasi – jesam. Onima koji moju borbu protiv povijesnog revizionizma doživljavaju izdajom hrvatstva, i to pokazuju prijetećim pismima i vulgarnim tekstovima, vjerujem da je nakon ovog priznanja daljnje čitanje teksta postalo potpuno suvišno. Za sve ostale evo i pojašnjenja.

Ne, uopće nisam nostalgičan za državom koja se zvala Jugoslavija. Bio je to državotvorni eksperiment koji nije uspio. Tek manjim dijelom zbog onih “izvana”, uglavnom zbog onih “iznutra”. Dva puta se raspala, i to u krvi, i u dva su navrata jugoslavenski narodi pokazali što misle o svojoj državi, i jedni o drugima. Ne svi pripadnici spomenutih naroda, ali očito dovoljno njih spremnih na rat, i premalo njih spremnih da ga spriječe. Međutim, ako ćemo iskreno, ne osjećam ja danas kada odem u inozemstvo nostalgiju niti za hrvatskom državom, a još manje za Hrvatima. Nedostaju mi isključivo dragi ljudi i draga mjesta.

Za čime smo zapravo nostalgični?

Nisam nostalgičan niti za teritorijem od Vardara do Triglava. Jer, ruku na srce, nikakvih emocija niti sam imao niti trenutačno imam prema Kolašinu, Prizrenu, Surdulici ili Murskoj Soboti. Odnosno da, ima puno lijepih krajeva i gradova u bivšoj Jugoslaviji, ali moj odnos prema njima jednak je odnosu prema raznim lijepim mjestima koja sam obišao širom svijeta. A onda, ako ćemo iskreno, neke posebne emocije ne gajim niti prema svim hrvatskim mjestima. Lagao bih kada bi rekao da se osjećam kao doma u Belom Manastiru ili Drnišu.

Nisam nostalgičan niti za političkim režimom, a još manje za političarima iz jugoslavenskog perioda. Bilo je pametnih i uspješnih ljudi, vizionara i entuzijasta, ali isto tako i previše karijerista sklonih nepotizmu i korupciji. Bilo je zanimljivih političkih projekata, ali i premalo slobode i ljudskih prava. E pa sad, da i po tom pitanju budem iskren, nikakvu nostalgiju ne osjećam ja danas niti za “demokratskim” režimom u Hrvatskoj 1990-ih. Nimalo mi ne nedostaju Franjo Tuđman, Ivić Pašalić, Kutle, privatizacija, napadi na Radio 101 i Feral Tribune, a pogotovo ne zastrašivanja, protjerivanja i ubijanja naših srpskih sugrađana.

U čemu se onda to sastoji moja jugonostalgija? Umjesto odgovora evo jedne anegdote od prije 20 godina. Pitali su 2000. belgijsku gospođu koja je upravo navršavala sto godina kada je bila najsretnija u životu. I ona ko iz topa odgovora – 1916! Na potpitanje da kako je to moguće jer je tada Belgijom bjesnio Prvi svjetski rat ona s osmijehom odgovara – zato što sam tada imala 16 godina. Da, i u mom slučaju sjećanje na mladost 1980-ih bitno utječe na moju jugonostalgiju. I ne vidim niti jedan razlog zašto bi događaje s početka 1990-ih dovodio u vezu s tim.

Film i glazba

Nostalgičan sam za jugoslavenskim sportom. Tada sam znao prve petorke Cibone, Zadra i Jugoplastike, ali i Partizana, Zvezde i Bosne. Danas ne znam petorku hrvatske košarkaške reprezentacije. Nostalgičan sam za odličnim filmovima. Teško mi je neko filmsko ostvarenje nastalo posljednjih 30 godina usporediti s remek-djelima poput Sjećaš li se Dolly Bell, Maratonaca ili Balkanskog špijuna. Kao što mi je ijednog današnjeg glumca teško usporediti s glumačkim legendama poput Bate Stojkovića, Bore Todorovića, Milene Dravić ili Relje Bašića.

Nostalgičan sam za odrastanjem na Profesoru Baltazaru, Smogovcima, Salašu u Malom ritu ili Nedeljnom zabavniku. Znajući gdje smo danas, posebno sam nostalgičan za odrastanjem u kojem nismo bili opterećeni nacionalnim ili ekonomskim razlikama, iako su one postojale. Tada je bilo važnije igraš li dobro nogomet ili sviraš gitaru nego koliko ti starci zarađuju, a kamoli kako se zovu. Nismo imali sve što smo htjeli, ali smo bili zadovoljni osjećajem da imamo dovoljno.

Kao i svi moji vršnjaci nostalgičan sam za odličnom glazbom. Sretan sam što sam odrastao na pjesmama Bijelog dugmeta, Bajage, Filma, Laibacha, Azre, Zabranjenog pušenja ili grupe Leb i sol. Glazba je ustvari i glavni povod zašto sam ovaj tjedan izabrao baš temu jugonostalgije.

Veliki Vlada Divljan

Prije točno pet godina umro je jedan od idola moje mladosti Vlada Divljan. Kao da je bilo jučer sjećam se kada sam (davne) 1983. dobio svoju prvu kasetu za rođendan. Bio je to album Čokolada beogradske grupe Idoli. Crveni omot s nasmijanom djevojčicom koja jede čokoladu. Uz Idole i njihova frontmena Vladu Divljana sam odrastao i učio o životu. Oni su me potaknuli da istražim što je kenozoik, od njih sam saznao da postoje dečki koji se retko viđaju s devojkama, i od njih sam naučio prve makedonske riječi (“želim da fukam te do zorata”).

Zbog njih sam bio ponosan što živim u gradu plamenih zora, čeličnih jutra, visokih peći i mladih radnika. I nakon raspada Idola, a sve do prerane smrti 2015., Vlada Divljan me svojim pjesmama nastavio podučavati o životu i ljubavi, o različitostima koje preuveličavamo i sličnostima koje ignoriramo.

Ako se dakle ono što svaki put osjetim kada se sjetim razdoblja svog života od prije više od 30 godina, svih filmova, bendova, sportaša, školskih izleta, prijatelja iz djetinjstva, i pjesama Vlade Divljana, zove jugonostalgija onda sam, kako vrijeme prolazi, sve veći jugonostalgičar. I uopće me to ne brine. Više me brine što će biti predmet moje nostalgije kada se za 30 godina budem prisjećao današnje Hrvatske.

Povratak na Net.hr