Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Središte EU crpi siromahe, a bogati se i dalje bogate

Što je Unija dala, a što uzela susjednoj nam državi Sloveniji, upitali smo tamošnju sociologinju Martu Gregorčič. Njezino viđenje Unije nakon osam godina uglavnom je negativno. No, osim prema politici Unije vrlo je kritična i prema odnosu slovenskih elita prema toj politici za koje tvrdi da ne promišljaju alternativu.

Smatrate li sebe euroskeptičnom osobom? Ako da, zašto, odnosno nabrojite tri glavne zamjerke EU.
Euroskeptik nije baš najsretnije izabran izraz, budući da prejudicira sumnju, pasivno protivljenje te nas umjesto prema kritici, artikulaciji problematike, vodi u bespomoćno promatranje. Dilema pred kojom smo se našli 2004. godine u Sloveniji, a pred kojom se danas nalazi i Hrvatska, nije bio izbor između ulaska ili odbijanja ulaska u EU, nego se krije u odgovoru na pitanje: Kako se jasno i odlučno suprotstaviti politici Unije, koja je – u biti – savez članica bez zajedničke politike? Kako se oduprijeti politici koje nema?

Unatoč tom paradoksalnom pitanju, prevladava agresivna sklonost utjecajnih figura prema skupom i neefikasnom forumu birokrata, lobista i tehnokrata, forumu koji nije uspio donijeti zajedničku gospodarsku, financijsku, socijalnu, kulturnu i ostale europske politike, nego slijedi upute megalomanskog stroja Međunarodnog monetarnog fonda, OECD-a, Svjetske banke, Europske banke i drugih međunarodnih institucija koje predvode korporativnu pljačku periferije.

Dilema je, znači, ostati osamljen i na neki način isključen iz tog začaranog kruga pljačkanja periferije u korist centra, ili pak ući u taj cirkus uz punu svijest o tome tko će time biti najviše oštećen, što će sve time biti izgubljeno, a što sve uspostavljeno na novim temeljima. Niti jedan izbor nije dobar. Potrebno je kritički reflektirati, razmišljati i tražiti druge mogućnosti. Potrebno je razbiti taj dogovoreni krug tautoloških politika i otvoriti nove horizonte. To je ono što rade pokreti i kritičari u Europi i ostatku svijeta, dok se u Sloveniji po tom pitanju ne događa baš mnogo. Ne radi se pritom samo o pitanju EU, nego o neizbježnoj potrebi stvaranja alternative kapitalizmu.

Koje su, po Vašem mišljenju, najveće zasluge EU u Sloveniji?
Teško je tražiti zasluge kad je ulazak Slovenije u EU bio samo opravdanje za neke drastične promjene. Jedina konzistentna linija slovenske politike cijelo se vrijeme krije u želji da pripadamo među velike – tako je bilo s Europskom unijom, NATO-om, OECD-om. Mi smo jedina država koja se hvali dosljednim izvršavanjem schengenske politike, zbog koje su prognane izbjeglice, imigranti i “izbrisani” koje smo stvorili nakon osamostaljenja.

Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki.Bolonjska reforma degradirala je visokoškolsko obrazovanje u većoj mjeri nego bilo koja prethodna politika ili reforma sveučilišta. Zato smo prije nekoliko godina bili oduševljeni kolegama iz Zagreba čiji je otpor reformi visokog školstva bio znatno artikuliraniji i radikalniji. Grčki studenti ista pitanja problematiziraju još od 2003. godine. Subvencionirana agrarna politika temeljena na nafti potiskuje autohtono sjemenje biljnih kultura i uvodi monokulturnu proizvodnju, industrijsko stočarstvo briše kulturni krajolik te radikalno umanjuje samoopskrbni potencijal države. Svi pokušaji strukturnih reformi zadiru u prava radnika, zbog čega je udio zaposlenih na neodređeno vrijeme danas manji od udjela drugih prekarnih oblika rada, a radnici migranti podvrgnuti su robovskim oblicima iskorištavanja.

Osiromašenje

Cijela se Europa suočava s nezaposlenošću povijesnih razmjera, pa tako i Slovenija. Danas imamo najveći udio ljudi ispod ili na samom pragu siromaštva. Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki. Socijalne slobode bi – po Lisabonskom ugovoru – trebale biti poštivane, no nisu i propisane, pa se zato u Sloveniji i drugim državama smanjuju socijalna i ostala davanja za siromašne, nezaposlene, isključene.

Uz desničarske euroskeptike, u Hrvatskoj je možda i više onih koji nastupaju s lijevih pozicija: ne žele sudjelovati u diktaturi kapitala, kako se često naziva vladavina EU, odnosno dog eat dog tržišta, pribojavaju se komercijalizacije javnih službi, obrazovanja i slično. Je li to zabluda?
U Sloveniji jedva da je i bilo protivljenja ulasku u EU, na referendumu smo pokazali da smo najveći fanatici integracije. Skepticizam s desne i konzervativne strane pozivao se na naciju i strah od gubitka suvereniteta, dok se iz suprotnog, lijevog tabora nisu uspjela artikulirati jasna stajališta i kritike, budući da u Sloveniji još od osamostaljenja prevladavaju liberalna stajališta, koja bivaju dodatno ojačana sve većim zahtjevima za neoliberalizacijom. Ono što je danas zastrašujuće jest činjenica da Finska nakon svakih pregovora s EU kući odnese nova sredstva i pilot-projekte, da je u Irskoj svako drvo ili park poduprto europskim sredstvima, da većina većih država ima niz potpornih europskih institucija, dok se istovremeno naši pregovarači u Sloveniju vraćaju praznih ruku. Druge su države EU prihvatile kao priliku, kao izvor dodatnih poticaja u razvoju. Za razliku od njih, Slovenija je napravila najveću grešku koju država pri pristupanju integraciji može napraviti.

Unatoč tome što ne sudjelujemo u oblikovanju europskih direktiva, pri njihovoj implementaciji smo veći katolici od pape, samo kako nas ne bi sustigla novčana ili kakva druga kazna… Tako smo uveli niz nekonzistentnih, neodrživih i pogubnih mjera, među koje bez sumnje spadaju privatizacija javnog zdravstva (koncesije), sustav javnih nabava koji isključuje domaće proizvođače, jedino smo referendumom spriječili reformu mirovinskog sustava i uvođenje tzv. njemačkog modela “minijob” iliti “malog dela” (rada s ograničenim brojem radnih sati, bez plaćanja doprinosa). Pokušaji eliminacije povijesne uloge sindikata posljednjih su godina bili nepodnošljivi. Postupnim otvaranjem granica za slovensko radništvo, visokokvalificirana radna snaga zapošljava se u drugim zemljama EU, gdje za jednak rad, uz bolje uvjete, primaju više plaće. Tako se iz Slovenije masovno iseljavaju liječnici, koje Ministarstvo zdravlja pokušava nadomjestiti liječnicima iz drugih zemalja bivše Jugoslavije ili Slovačke. Taj proces pokazuje da se u moćnim europskim državama ne koncentrira samo kapital, veliki poslovi i odluke, nego i intelektualni kapital. Centar iscrpljuje periferiju, dok se ona istovremeno bori za opstanak. Mi smo odlučili postati periferija EU.

Je li otvaranje europskog tržišta slovenskim tvrtkama donijelo više koristi – zbog lakšeg izvoza, ili štete – zbog micanja prepreka uvozu? Odnosno, je li se i u kojem smjeru promijenio odnos pokrivenosti uvoza izvozom?
Budući da nisam gospodarstvenica niti ekonomistica, na to pitanje vam mogu odgovoriti potpuno laički. Zasigurno su veće firme, kao što je recimo farmaceutska tvrtka Krka, dobile olakšan pristup globalnom tržištu i barem djelomično snižene troškove certifikacije proizvoda, čime su se oslobodile zahtjeva inspektora koje su im slali genetski giganti Monsanto, Novalis i ostali. S druge strane, do godine 2004. u Sloveniji nije preostalo previše većih tvrtki koje bi mogle konkurirati na globalnom tržištu – za to smo u svim pogledima premali, za konkurentnost na globalnom tržištu bi i federacija bila mala.

Nekada velike automobilske tvrtke, poput IMV-a ili tekstilne tvrtke MURA prestrukturirale su se za izradu dijelova proizvoda francuskih i drugih giganata, a ta se proizvodnja održava dodatnim i izdašnim poticajima slovenske vlade. Slovenija danas više uvozi iz članica EU, nego što u njih izvozi, dok je situacija s drugim državama, koje nisu članice EU, obrnuta – više izvoze nego uvoze.

Vjerojatno je glavni problem Slovenije u tome što ni nakon 20 godina još nismo promislili i zacrtali strategiju razvoja, pa su (gotovo bez iznimke) opstale samo najagresivnije tvrtke. Ekonomiji se pristupalo pozitivistički, kao pukoj gospodarskoj konkurentnosti, a ne normativno, znanstveno, kako bi obuhvatila gospodarstvo, društvo, kulturu i okoliš.

Poznajete li primjer da je Slovenija bila u bilo kojem smislu prisiljena na privatizaciju nekih od profitabilnih ili strateški važnih industrija zbog Europe?
Svi primjeri koje ovdje navodim nisu samo vezani za nedovoljne ili antipolitike EU, nego i za sveukupne financijske, ekonomske, prehrambene, energetske, ekološke i druge krize, koje su globalne i potresaju sve zemlje svijeta. No, ovi neoliberalni šokovi EU su se radikalizirali do tolike mjere da se na njih mora odgovoriti na radikalan način, a to nije slijepo praćenje i naputaka OECD-a, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda itd. Strukturne reforme koje zahtijevaju EU i MMF prokušane su u zemljama Azije i Latinske Amerike prije tri desetljeća. Posljedice su bile zastrašujuće. Sad EU u tom pogledu uvodi ultraneoliberalni pristup – prekarizaciju (nesigurnost) rada za račun konkurentnosti – to se odražava na neprestanim privremenim i nesigurnim zaposlenjima, otkazima i smanjenju socijalnih prava; eksperimentira se malim poslovima – reformom “minijob” – poslije njihove neuspješne implementacije u Njemačkoj i slično.

Što to sve znači za Sloveniju ili Hrvatsku, gdje je radnička klasa u vrijeme Jugoslavije ipak uživala niz prava i uspostavila izvrsne javne službe koje su služile gotovo svima, nismo se zapitali na vrijeme. Usporedbe radi, mjere koje je OECD zahtijevao u Meksiku ili UNESCO u Indiji (privatizacija osnovnoškolskog obrazovnog sustava) – gdje sustav socijalne države ili države blagostanja nikada nije niti bio uspostavljen – za Europu bi ipak bile preradikalne budući da predstavljaju potpunu degradaciju radničkih, socijalnih i ljudskih prava koja su se ovdje uspjela uspostaviti kao norma.

Biste li danas, da ste Hrvatica, glasali za ulazak u EU i zašto? Ili, da je danas referendum za ulazak Slovenije u EU, biste li bili ‘za’?
Nisam bila za ulazak Slovenije u EU, a ne bih bila ni danas. O Hrvatskoj moraju odlučiti građani. Ali kad kažem da ne bih glasala za ulazak, moram dodati i to da na taj način nisam dala odgovor. Samo odbijanje EU nije dovoljno. Potrebno je izgraditi novu politiku i razmisliti o novoj paradigmi suradnje i tražiti druge puteve koji su prekinuti već desetljećima. Slovenija i Hrvatska su imale iznimne mogućnosti unutar federacije koja se brutalno podijelila, kao što je tržišna suradnja s drugim državama Nesvrstanih. Nadalje, ovo je tržište uspostavljeno na kolonijalan način, kao što su ga vodili giganti velikih europskih zemalja u Latinskoj Americi, Aziji i Africi: Njemačka ima monopol na gradnju hidroelektrana i velikih brana, Francuska na nuklearnu energiju i spalionice, Španjolska i Italija na ribolov i prerađivačku industriju itd. Danas se ne možemo vratiti u sedamdesete godine prošloga stoljeća kao da se ništa nije dogodilo i tražiti nešto slično, što smo uništili u krvi.

Vi i ovdje možete – ako nema ideološke barijere – razvijati suradnju na gospodarskom, kulturnom, socijalnom, ekološkom i drugom planu, putem međunarodnih ugovora i suradnje, posebice između ustanova, udruga i društvenih grupa. Ali za to su potrebne posve nove nacionalne političke smjernice, drugačije javne rasprave i potpuno drugačiji fokus u shvaćanju razvoja i napretka. Akumulacija materijalnih dobara također ništa ne govori o kvaliteti života ljudi, o njihovim, sposobnostima, željama, ambicijama i perspektivama. Današnji politički lideri u Sloveniji, Hrvatskoj i drugim europskim zemljama potpuno su zaboravili da su u službi zbog ljudi i da moraju služiti stvaralačkom životu ljudi, a ne akumulaciji kapitala. Da nisu dio EU, ne bi nosili bremena gospodarskih i političkih posljedica koje je Europa uvodila u države tzv. Trećega svijeta, kao što je Honduras, ali i druge države Latinske Amerike, Azije, Afrike…

Svjedočimo barem još jednom procesu, kakav se pokušava nametnuti i u Sloveniji – da vođenje vlade preuzimaju ljudi, gospodarstvenici ili financijaši, koji uopće nisu izabrani na izborima. To smo vidjeli u Grčkoj i Italiji, a vjerojatno ćemo to gledati i u drugim državama.Uniji se često prigovara nedostatak demokracije (nametanje vlada Grčkoj i Italiji, moć koncentrirana u Komisiji koja nije izabrana za razliku od Europskog parlamenta, protivljenje pojedinim referendumima). Je li taj deficit demokracije na bilo koji način bio vidljiv u Sloveniji i je li išao na štetu narodu Slovenije?
Najprije, zanimljiv se diskurs rasplamsao u neovisnoj Sloveniji i onda se ulaskom u EU pojačao do takve mjere da je sa sobom povukao nacionalizam, etnocentrizam, homofobiju i druge tipove diskriminacije. Porast patriotizma i netolerancije u posljednjem desetljeću u Europi također jača, kao što može vidjeti iz analiza rezultata istraživanja Europskih vrijednosti. Ako samo pažljivo pogledamo na užasan ukupan pad povjerenja – ne samo u političke stranke, nego i demokraciju, parlament, integraciju i tako dalje, ali i nepovjerenje u druge ljude – onda znamo da je Europa na prekretnici, da je povezanost izložena određenim sumnjama kakve smo već vidjeli u Jugoslaviji, s tragičnim raspletom.

Financijaši bez demokratskog legitimiteta na mjestu premijera

U slučajevima Grčke, Italije, Irske i drugih zemalja koje su suočene s financijskim slomom, stvar je vrlo jednostavna. Ono što je uistinu donijela kriza 2008. godine je bila legitimacija nove politike, koja se najlakše može opisati kao socijalizam za bogate i kapitalizam za siromašne. Financijski sektor uspio je napuhati špekulativni balon do te mjere da su propadale nacionalne banke, koje su vlade spašavale zaduživanjem države.

Vlade su također davale dodatnu financijsku pomoć kompanijama kako ne bi otpuštale radnika – naprimjer, u Sloveniji francuskom Renaultu i Gorenju, a obje su kompanije kršile zakone o minimalnoj plaći, prekovremenom radu i slično. Računovođe i menadžeri su iz su te krize izašli s velikim financijskim injekcijama, dug je prenesen na građane, koji će ga plaćati tijekom narednih desetljeća. Koliko je demokracije u tome, ocijenite sami.

Svjedočimo barem još jednom procesu, kakav se pokušava nametnuti i u Sloveniji – da vođenje vlade preuzimaju ljudi, gospodarstvenici ili financijaši koji uopće nisu izabrani na izborima. To smo vidjeli u Grčkoj i Italiji, a vjerojatno ćemo to gledati i u drugim državama.

Što je, po Vama, bitno da neka zemlja zna prije nego uđe u eurozonu (tj. je li Slovenija bila dovoljno svjesna posljedica i kojih)?
Za ljude su vjerojatno važni oni aspekti kojima će biti izloženi u svakodnevnom životu. U Sloveniji su cijene ulaskom u eurozonu porasle, dok rast plaća nije bio proporcionalan rastu cijena. Daleko od toga da imamo europske plaće, a imamo europske cijene. Stvarne plaće, gledano s obzirom na rast profita i investicija, nisu rasle od osamdesetih godina 20. stoljeća, ne samo u Sloveniji, nego u velikoj većini članica EU.

Poznajete li primjer da je Slovenija bila u bilo kojem smislu prisiljena na privatizaciju nekih od profitabilnih ili strateški važnih industrija zbog Europe?
Ne samo na privatizaciju, nego i na gašenje. Imamo primjer gašenja jedine tvornice šećera 2006. godine u Ormožu da Slovenija ne bi prekoračila kvotu šećera. Tvornica šećera je osnovana 1980. odlukom federalne vlade o uspostavi osam tvornica u Jugoslaviji kako bi se izbjegao skup uvoz šećera. Danas Slovenija nema kvote za šećer, pa u potpunosti ovisimo o stranim tržištima, dok je istovremeno u Europi – upravo zbog sustava kvota – nabava šećera već neko vrijeme otežana te stoga, naravno, cijena šećera neprestano raste. Unija je platila Sloveniji 38 milijuna eura za zatvaranje. Novac je pokupio strani vlasnik tvornice, samo tri milijuna su ostala za restrukturiranje poljoprivrednog gospodarstva. Drugi je primjer zatvaranje Tvornice duhana Ljubljana, koja je simbolički zatvorena baš u vrijeme ulaska u EU, iako je bila najveći poslodavac u povijesti prijestolnice.

Iz analize statističkih podataka, ili pak istraživanja slovenskog javnog mnijenja najbolje smo živjeli u doba Jugoslavije. Nakon osamostaljenja je, istina, uslijedila nekakva euforija, koja se odražavala i u velikom nestrpljenju, a zatim je uslijedilo triježnjenje i depresija.Što Vam je poznato o Europskom stabilizacijskom mehanizmu? Pojavili su se kritičari koji upozoravaju da će upravljači tim ‘mehanizmom’ imati ogromne ovlasti, da ih se neće moći sudski progoniti, da će od država u bilo kojem trenutku moći tražiti neograničene sume novca, a da same države neće moći imati previše utjecaja na raspodjelu…
Sve smo to već recimo vidjeli u Latinskoj Americi u posljednjih 30 godina. Vlade su kolapsirale, a dug su plaćali građani. Kad se zaoštrilo u Grčkoj, njemačka kancelarka je predlagala da prodaju neki svoj otok. Te rasprave, koje bi morale biti jako ozbiljne i temeljite, u stvari su paušalne, dječje, zabavljačke, cinične. I to je stvarno cirkus EU, koji ni približno nije u mogućnosti misliti “beyond GDP”, odnosno “izvan BDP-a”, što će biti prisiljene činiti nacionalne vlade i globalna politika ako budu željeli da propast kapitalizma prežive barem ljudi.

Kako Slovenci gledaju na formiranje fiskalne unije, kako teče javna rasprava o tome i pribojavaju li se gubitka dijela suvereniteta?
Ne znam kako da vam to dovoljno zorno pojasnim. U Sloveniji nema javnih rasprava o bilo kojoj europskoj temi ili temama koje se tiču vođenja i upravljanja EU. Pogledajte izvještavanje medija pa ćete vidjeti kako nas malo zanima politika EU. Za nas je europska politika arbitražni sporazum s Hrvatskom itd. Dakle, još uvijek se bavimo samo sobom, našim susjedima – znači Hrvatskom i našom lokalnom politikom. Glede suverenosti, cijelo vrijeme od svog osamostaljenja nismo suvereni u smislu političkog upravljanja državom, jer smo se gospodarski i normativno vezali na primjer upravljanja u Njemačkoj. Pritom smo odbacili puno toga dobroga i uveli nešto što nije spadalo u naš prostor.

Vidite li alternativu Europskoj uniji, naravno, s obzirom na postojeće odnose na gospodarsko-političkoj sceni?
Alternative treba tražiti jako daleko od toga što danas poznajemo i daleko od tih tematika o kojima sada govorimo. Upravo sam ovih dana u Založbi /*cf izdala monografiju POTENCIA. Samoživost revolucionarnih borbi. U njoj analiziram alternativne i autonomne politike koje su uspostavili politički prodorni sindikati u Indiji, zadruge u Venezueli, savezi poljoprivrednika u Gvatemali, ekološki pokreti u Hondurasu itd. Mislim da alternativne politike mogu izrasti iz neposrednih uvjeta u lokalnoj sredini i tako odgovarati stvarnim potrebama ljudi te im omogućavati stvaralački, slobodan i kvalitetan život. Te alternative stvaraju isključene i zarobljene skupine ljudi, i to tako što stvaraju “dobre vlade”, kako kažu zapatisti u Meksiku.

Takvu vrstu alternativne politike, koju poznaju jednakopravne, autonomne, samoupravne i samoodređujuće zajednice, gdjegod poznaju već više od 30 ili 40 godina. Stoga su potrebni radikalni pomaci i iz ekonomskih okvira i onih gospodarskog rasta. Neki savezi i kretanja u Italiji, Španjolskoj i Baskiji poznaju takve prakse. Izvan Europe ta kretanja i borbe već uspostavljaju višu kvalitetu života nego što je nudi država, te zahvaćaju veće područje i populaciju nego što je Slovenija. Velika mogućnost za stvaranje alternative je u lokalnoj sredini, kao što je, naprimjer, u njemačkim mjestašcima s alternativnom energijom, novom percepcijom razumijevanja društva, odnosa, sudjelovanja i uzajamnosti. Za alternative je potrebno puno maštovitosti i intuitivnosti, skoro ništa kapitala i prisile.

Jesu li Slovenci živjeli bolje prije ulaska u EU ili gore?
Iz analize statističkih podataka, ili pak istraživanja slovenskog javnog mnijenja najbolje smo živjeli u doba Jugoslavije. Nakon osamostaljenja je, istina, uslijedila nekakva euforija, koja se odražavala i u velikom nestrpljenju, a zatim je uslijedilo triježnjenje i depresija. Zaslijepilo nas je materijalno zgrtanje bogatstva, zbog čega većina danas smatra da živimo bolje. Rijetko se pitamo koliko nas sve to materijalno usrećuje, jesmo li zbog toga zdraviji, zadovoljniji. Cijeli je svijet, a ne samo Slovenija, prožet duševnim nevoljama, samoćom, segregacijom mladih od starijih, bez slobodnog vremena ili bez primjerenog posla. Ponestalo je solidarnosti, a jednakopravnost je u Sloveniji postala neka vrsta psovke. Pali smo na ispitu agresivnog tržišnog natjecanja i tek sada polako postajemo svjesni kamo juri naš vlak.

Jeste li se bavili Lisabonskim ugovorom? Prigovaraju mu prevelik obujam i nejasnoće.
Dužina Lisabonskog ugovora nije toliko važna kao njegov sadržaj, koji nije obvezujući. Otkad je on trebao zamijeniti europski ustav, za koji do danas ne postoji suglasnost, odredbe Lisabonskog ugovora su također trebale postati obvezujuće. To je, međutim, beskonačno dug proces, koji, srećom, nije dosegao ciljeve. Alternativu Lisabonskom ugovoru su nakon krize iz 2008. pokušali popraviti dokumentom Europa 2020., koji je nastao 2010. i govori o tri vrste rasta: pametni, trajni i uključujući. Ali ni taj dokument ne pokazuje put za dosezanje postavljenih ciljeva.

Koji su glavni prigovori i prednosti na račun visokog obrazovanja u EU?
Na postdiplomskom studiju su 2010. bez javne rasprave, nakon već predanih prijava za upis, uveli školarinu koja iznosi 2.500 i 5.000 eura na godinu, ovisno o fakultetu. Iz godine u godinu se smanjuje udio mladih znanstvenika – to je u Sloveniji bio jedinstven primjer poticanja visokoškolskog dubinskog znanja i osposobljavanja. Svi ti čimbenici pridonose elitizaciji visokog školstva u koje ulaze bogatiji studenti, a ne oni s kvalitetnim znanjem i ambicijama za stjecanjem novih znanja i istraživanjem. Ove je godine stipendije izgubilo više od 2.000 stranih studenata, koji većinom dolaze iz država bivše Jugoslavije. Udio domaćih studenata koji su izgubili stipendije zasad je još uvijek nepoznat jer su uvođenje novog sistema socijalnih preinaka u sve oblike socijalne pomoći udružili u jedinstven sustav koji još uvijek ne djeluje.

Ovo je tržište uspostavljeno na kolonijalan način, kao što su ga vodili giganti velikih europskih zemalja u Latinskoj Americi, Aziji i Africi: Njemačka ima monopol na gradnju hidroelektrana i velikih brana, Francuska na nuklearnu energiju i spalionice, Španjolska i Italija na ribolov i prerađivačku industriju.Studij se s Bolonjskom reformom skratio, smanjena je zahtjevnost, cjelovitost i dubina studijskih sadržaja. Današnji magisterij doseže stupanj nekadašnje diplome, doktorat možda nivo nekadašnjeg magisterija. Studenti su nezadovoljni, s novim statusima imaju manje šanse za zapošljavanje. Nakon Bolonjske reforme sadržajem studija dominira forma. Umjesto dubljih rasprava, prednost je dobilo sudjelovanje na predavanjima, naglasak je na parcijalnom znanju i brzom, instant-učenju, što je obilježje srednjoškolskog obrazovanja, koje ne donosi temeljna znanja, sveučilišnu širinu kojom bi student mogao stvoriti stručna i stvaralačka djela. Studenti ocjenjuju profesore, docenti i asistenti mogu habilitirati samo ako im studenti daju primjerene ocjene, zbog čega se popušta kod ocjenjivanja znanja studenata, a oni sami gube autonomiju u poslu. Cijeli sistem habilitacije je nerazumljiv, na mjesta predavača ne mogu doći dobri kadrovi.
Studenti na filozofskom fakultetu su zaposjeli fakultet, ali je njihova kritika ipak preoskudna u odnosu na brutalnost promjena koje su se dogodile u zadnjih pet godina. Radikalna degradacija znanja, studijskih procesa i razumijevanja visokog temeljnog znanja za razvoj društva, što se događa u posljednja dva desetljeća, sve je to Bolonjska reforma samo ubrzala i stvara nove kadrove koji ni približno nisu spremni za zadatke i pozicije, odnosno funkcije na koje su postavljeni.

Povratak na Net.hr