Istražili smo zašto radnici Montmontaže ni danas nisu dobili svoje plaće koje su početkom 1990-ih zaradili u Libiji
Poslali su nas tamo kao besplatnu radnu snagu, tvrde ogorčeni radnici
Iako je nakon pune 22 godine donijeta pravomoćna presuda na osnovu koje Montmontaža sada konačno mora isplatiti svojim radnicima plaće zarađene na postrojenjima u Libiji početkom 1990-tih, nitko od njih 113 još uvijek nije dobio taj novac. Istražili smo kako je nekada moćna kompanija maksimalno otegnula isplatu iznosa koji je sada premašio 30 milijuna kuna. Budući da joj je prije nekoliko dana blokiran račun Montmontaža bi mogla posegnuti za prodajom vlastitih udjela.
Stečajni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Nino Radić ovaj je tjedan ponovno službeno pozvao Montmontažu da podmiri milijunske dugove, budući da je presuda pravomoćna već sedam mjeseci. To predstavlja dodatno čekanje i agoniju radnicima koji su prije 22 godine ostali bez zarade. Novac im nije stigao iako je libijska tvrtka Sirte oli company uredno sve platila Montmontaži. Sredstva su trebala biti isplaćena s računa libijske podružnice, no umjesto na računima radnika završila su u centrali u Zagrebu.
Ubojstvo Nikole Lisičara
Podignuta su još u vrijeme dok je, tu nekada moćnu građevinsku kompaniju vodio Nikola Lisičar. On je, u veljači 2006. godine preminuo od posljedica ranjavanja nekoliko dana ranije, 30. siječnja. Još uvijek nepoznati atentator dočekao ga je pred kućom u rane jutarnje sate i ustrijelio ga u leđa. Lisičar je, kako je kasnije rekonstruirano, tog jutra kretao na sastanak sa svojim zetom Johnom Rohanom, čiji je ulazak u vlasništvo Montmontaže izazvao sukob među Lisičarevom djecom.
Priča oko Montmontaže upravo zbog činjenice da je njezin čelni čovjek ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima, ali i milijunskih iznosa koji su se preko njezinih računa slijevali u vrijeme najžešćih ratnih sukoba ima dodatnu dubinu. Međutim, ovdje su u pitanju radnici koji samo žele svoje zarađene plaće.
Danas Montmontažu vodi Andrija Lisičar, dok su Darijo Lisičar, Mirela Lisičar i John Rohan članovi nadzornog odbora. No, iako je sud pravomoćno presudio da moraju vratiti novac radnicima iz libijske podružnice, to se do danas nije dogodilo. Lisičar i stečajni upravitelj uvjeravaju sud da čine sve što je u njihovoj moći.
Kamate iznose koliko i dug
Dio razloga zbog kojih se isplata oteže zasigurno leži i u činjenici što je iznos dugovanja s početnih 2,4 milijuna dolara sada već dosegao dvostruku vrijednost s obzirom na kamate koje se gomilaju od 2002. Svoje plaće od Montmontaže traži više od sto radnika, točnije njih 113. Neki od njih potražuju i više od 200 tisuća kuna, ali će iznosi, nakon što budu obračunate kamate biti i veći.
“U Libiju sam otišao 1993. godine nakon što sam demobiliziran zbog zdravstvenih problema. Morao sam naći rješenje za život, pa mi se posao u podružnici Montmontaže u Libiji činio kao dobro rješenje. Tada je sigurnosna situacija u zemlji bila stabilna, no entuzijazam nas je napustio kada su nam nakon dva mjeseca rekli da nećemo dobiti svoje plaće. Ubrzo smo shvatili da smo tamo poslani kao ovce na pašu, kao besplatna radna snaga”, prisjeća se u razgovoru za Telegram Ivan Stojković iz Dure Rese, bivši zaposlenik Montmontaže koji nije dobio 50-ak tisuća kuna zarađenih u Libiji.
Potraga za odvjetnikom
“Da i ne dobijem kamate bio bih zadovoljan”, otkriva opisujući pravnu bitku za svoj novac što je započela još 1994. godine kada je podnio tužbu.
“Tražili smo nekoga da nas zastupa no nitko se nije htio uhvatiti tog posla. Sve što se događalo od 1994. godine na ovamo izgleda mi kao materijal za knjigu, koja, kako se čini, još nije gotova, jer unatoč pravomoćnoj presudi novac nismo dobili”, ogorčen je Stojković prema čijim je riječima novi zamah ovaj slučaj dobio 2003. godine kada je proglašen stečaj Montmontaže – podružnice Libija.
“Mi mali ljudi nismo ni razumjeli što se tu događalo. Znam samo da bi nam svima taj novac dobro došao, i obiteljima i djeci i unucima. Vjerujem da ima Boga i da ćemo na kraju svoje plaće dobiti”, nada se Stojković istovremeno izražavajući zgražanje što se sada, nakon pravomoćnosti presude, oteže s isplatom uz obrazloženje da nema bankovnog računa tvrtke u stečaju na koji bi se sredstva mogla uplatiti.
Rekli su nam: ‘Dečki vi ste prodani’
“Uvjeren sam da tu ima neke sprege. Još, 2005. godine bili smo kod jedne visokopozicionirane osobe koja nam je rekla ‘Dečku vi ste prodani’. Vrtili su nas u krug između Ministarstva pravosuđa, DORH-a i Trgovačkog suda, i cijelo nam vrijeme govorili da taj novac ima ‘kod crveno'”, opisuje Stojković prisjećajući se radnih dana u Libiji na remontu naftnih postrojenja, na 50 stupnjeva, radnog vremena od 7-19 sati, uz saznanje da plaću neće dobiti.
“Neki su se zaduživali na račun tog posla u Libiji, nekima su okretali leđa i nikome nije bilo lako doći kući bez plaće”, kazuje nam.
Svoje plaće za 1992. i 1993. godinu zarađene u Libiji od Montmontaže još uvijek čeka i Mladen Perišić iz Splita.
Stječaj otvorio nadu
“Kada smo se 1994. vratili kući svi smo dobili otkaze. Tako i ja. U Libiji sam radio kao tehnički koordinator zavarivanja, posla je bilo u izobilju i ravnopravno smo se natjecali s drugim svjetskim kompanijama. No, kada su nam počeli uzimati novac za kupovinu Grebena, Vjesnika, Dinama, Lavčevića, te perspektive je nestalo”, priča Perišić koji kao ni ostali radnici Montmontaže – podružnica Libija nije imao sreće u ponalaženju odvjetnika koji bi preuzeo njegov slučaj.
“Odvjetnici su nam govorili da se ne mogu više boriti, a mladi Lisičari sve ovo izbjegavaju. Nama preostaje vidjeti hoće li stečajni upravitelj poslušati stečajnog suca”, gotovo rezignirano rekao nam je Perišić.
Iako je tijekom postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu Montmontaža pokušavala uvjeriti sud da su potraživanja radnika pala u zastaru sud je zaključio kako postoje i dugovanja i kamate, što će u konačnici Lisičarevu kompaniju stajati više od 30 milijuna kuna. Čudi zato dodatno otezanje s isplatom jer kamate i dalje rastu.
Vještak nije mogao dati precizan odgovor
I u pravomoćnoj presudi što ju je donio Visoki trgovački sud RH zaključeno je kako je ovo bio iznimno kompliciran slučaj. Sud je nailazio na “objektivne prepreke” koje su onemogućavale donošenje odluke od potraživanjima radnika. Ni cjelovito vještačenje nije provedeno, jer je vještak digao ruke od svega priznavši na sudu da na osnovu toliko obimne dokumentacije i s tolikim vremenskim odmakom ne može dati preciznije tumačenje dugovanja. No, dva i pol milijuna dolara prema njegovom izračunu definitivno nisu završili u rukama radnika.
“Po povratku iz Libije bio sam potpuno bez novaca. Rat je još bijesnio u Karlovcu, kuća mi je bila uništena. Nakon demobilizacije odlazak u inozemstvo činio mi se kao dobra prilika za zaradu. Nešto sam, kao i ostali, posudio, kako bih si osigurao putovanje do Tripolija. Tamo sam, u postrojenju između Tripolija i Bengazija, kao alatničar radio i po deset sati dnevno. Možete si misliti kako sam se osjećao da mi je supruga javila da na računu nema nikakvih uplata”, priča Ivan Mandić iz Karlovca koji je bio u većoj skupini radnika s tog područja koji su radili za Montmontažu u Libiji.
Isplatili im 50 posto zarade
Po povratku je, budući da je bio u iznimno lošoj financijskoj situaciji, otišao u Zagreb k Nikoli Lisičaru i njegovom tadašnjem zamjeniku Ivanu Nuiću.
“Obećali su nam isplatiti 50 posto naših plaća pod uvjetom da se preostalog iznosa odreknemo. Ja sam to i učinio jer mi je novac doista trebao”, priznaje Mandić i dodaje kako nije jedini među radnicima koji su na taj način zakinuti.
