KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ŠIZOFRENI NACIONALIZAM NA BALKANU: Hrvatski i srpski radikali su se složili da snažnu Plenkovićevu gestu treba brzo rasturiti

Kraj takvih branitelja nacije Hrvatima i Srbima nije ni trebalo vanjskih neprijatelja. Sudeći po onome za što se danas „naši“ nacionalisti zalažu stvari se i nisu puno promijenile

Nacionalizam spaja. Naravno, podrazumijeva se da nacionalizam spaja nacionaliste. Ono što se u teoriji ne bi trebalo podrazumijevati, ali praksa potvrđuje i time cijelu priču čini potpuno šizofrenom, nacionalizam spaja i nacionaliste različitih nacija. Da bi do toga došlo potrebno je samo pronaći, ili barem izmisliti, zajedničkog neprijatelja. A to bar nije teško jer je popis potencijalnih prijetnji podugačak. Brzo se na stranu stave karte velikodržavnih projekata i traume iz zajedničke prošlosti kada se s druge strane nađu, po naciju, vjeru i rasu, opasni homoseksualci, crnci, Židovi, Romi, migranti, ljevičari, ateisti…

Osim što mrze ljude koji se od njih po nečemu razlikuju nacionalisti posebno preziru mir, toleranciju i suživot. Jer u društvu u kojem prevladavaju te vrijednosti oni postaju beznačajni. Zato se svim silama i trude opstruirati izgradnju takvog društva. Sve navedeno, a posebno ovo posljednje, svojim izjavama i postupcima posljednjih dana potvrđuju srpski i hrvatski nacionalisti. Prisustvo potpredsjednika Vlade RH iz redova SDSS-a na obilježavanju godišnjice „Oluje“ u Kninu i najavu odlaska potpredsjednika Vlade RH iz redova HDZ-a na obilježavanje stradanja srpskih civila u Grubore složno su uglas napali u Beogradu i Zagrebu. Niti jedni niti drugi u tim postupcima nisu prepoznali zajedničko nastojanje da se bolja budućnost gradi prevladavanjem problema iz prošlosti, nego prvenstveno izdaju nacionalnih interesa.

Najglasniji Škoro i Zekanović

Najglasniji s hrvatske strane bili su čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro i čelnik Hrvatskih suverenista Hrvoje Zekanović. Količina patetike i demagogije koju su Škoro i njegovi „domovinaši“ naveli kao opravdanje zašto neće sudjelovati u službenom protokolu u Kninu još je jednom pokazala izostanak svake racionalnosti hrvatske (ekstremne) desnice. Od toga da se protive izjednačavanju krivnje i pretvaranju agresora u žrtvu, do toga da ne vide nikakav razlog za pomirenje. Zanimljivo, sve ovo na proslavi nisu primijetili visoki vojni časnici poput Gotovine, Ademija, Krstičevića i Kotromanovića koji su u ratu sudjelovali od prvog dana i zapovijedali samom „Olujom“ nego je na to morao ukazati netko tko u ratu i „Oluji“ nije proveo niti jedan dan. A mogao je. Razlog Zekanovićevog nesudjelovanja je podjednako patetičan i apsurdan.

Taj saborski zastupnik se nije htio pridružiti političarima jer je htio ostati uz svoj narod i pripadnike HOS-a. Pritom ga nitko nije pitao zašto se u svrhu obrane svog naroda HOS-ovcima nije priključio 1991. kao puno njegovih vršnjaka kojima je (kao i njemu) malo nedostajalo do punoljetnosti pa nisu mogli pristupiti Hrvatskoj vojsci. A, ako se 1991. i smatrao premladim 1995. to kao 21-godišnjak sigurno nije bio. Dakle, Vukovar nije morao ići braniti, ali je u „Oluji“ itekako mogao sudjelovati.

Naravno da ovaj kao i brojni drugi primjeri ponašanja hrvatskih nacionalista više nikoga ne čude. Jer je svakome tko iole prati politiku odavno postalo jasno da se oni bez inzistiranja na svjetonazorskim razlikama i međunacionalnim sukobima ipak ne bi imali čime baviti.

U Srbiji Vučić i Dačić

Kao ni njihove kolege nacionalisti u Srbiji. Iz Beograda su proteklih dana, kao i u uvijek kada se priča o ratnim događajima, bez imalo samokritičnosti, preispitivanja vlastitih stavova iz 1990-ih, sagledavanja povijesnih događaja u širem kontekstu, ali i pokušaja razumijevanja aktualne situacije u Hrvatskoj dolazile samo teške riječi i uvrede. Što je donekle razumljivo kada se govori o posljedicama „Oluje“. Ali oštre reakcije upućene srpskim političarima u Hrvatskoj samo su pokazale da je čin odlaska u Knin postao problematičniji od same proslave. Čime su političari u Beogradu po tko zna koji put demonstrirali nerazumijevanje interesa hrvatskih Srba i potrebu zadovoljavanja prvenstveno vlastitih interesa.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić reagirao je na sebi svojstven pasivno agresivan način. Bilo je više nego očito da ga je najviše zasmetalo to što se netko usudio oteti njegovoj kontroli i time dovesti u pitanje neupitnost njegovih stavova o svemu, pa i hrvatsko – srpskim odnosima. Jer normalizacijom tih odnosa on bi izgubio važan adut za kojim uvijek posegne kada se treba braniti od problema u vlastitom dvorištu.

Tko bi onda, ako ne Hrvati, bio kriv za ulične demonstracije po Srbiji, od koga bi se Srbija brže gospodarski razvijala ako ne od Hrvatske, u odnosu na koga bi srpski način suočavanja s korona krizom bio bolji ako ne u odnosu na hrvatski. Možda još bolnije po Vučića normalizacijom odnosa Srbi bi, ne zaboravljajući tuđe pogreške, morali početi preispitivati i vlastite. A onda bi na red sigurno došli i njegovi stavovi i postupci iz 1990-ih. Kao npr. huškački govor održan 1995. u Glini u društvu svog političkog mentora, kasnije osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kojim lokalno srpsko stanovništvo uvjerava da „nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska, nikada Banija neće u Hrvatsku“ te da će svi oni kada on i njegovi radikali dođu na vlast „živjeti u Velikoj Srbiji“. Ili npr. kada je po Beogradu godinama nakon završetka rata lijepio plakate s natpisom „Bulevar Ratka Mladića“ pokazujući tako poštovanje prema osuđenom ratnom zločincu pod čijim su zapovjedništvom bombardirani Šibenik i Zadar, te počinjeni masovni zločini nad civilnim stanovništvom u Dalmatinskoj zagori.

Glasan u osudi postupka srpskih političara u Hrvatskoj povodom „Oluje“ bio je i Ivica Dačić. Njegovu oštrinu dijelom treba gledati u svijetlu borbe za mjesto u Vladi Srbije oko čijeg se sastava još vode pregovori. Ali, kao i u slučaju Vučića ni njemu normalizacija hrvatsko – srpskih odnosa koja bi podrazumijevala suočavanje s događajima iz 1990-ih ne ide na ruku. Jer bi u tom slučaju morao objašnjavati svoje stavove iz vremena kada se kao desna ruka Slobodana Miloševića zalagao da veliki dijelovi Hrvatske postanu dio „Velike Srbije“.

Nekritičko veličanje nacije, obezvređivanje demokracije i ograničavanja ljudskih prava

Iz svega navedenog nije teško zaključiti da bi radikalima na vlasti u jednoj najbolje odgovarali radikali na vlasti u drugoj zemlji. U tom bi slučaju imali dovoljno tema na kojima bi skupljali političke poene i ne bi se morali baviti onime što im nikako ne ide od ruke, tj. unapređenjem standarda života i jačanjem pravne i socijalne sigurnosti građana. Osim toga, upravo nekritičko veličanje nacije, obezvređivanje demokracije i ograničavanja ljudskih prava čine mi se zajedničkim nazivnicima koji bi nacionaliste iz ovih dviju država vrlo lako učinili poželjnim partnerima.

One koji sumnjaju da je takvo nešto moguće podsjetio bi na jedan period iz naše zajedničke prošlosti. Unatoč stavu prisutnom u javnosti da su ustaše i četnici tijekom Drugog svjetskog rata bili ljuti neprijatelji činjenice pokazuju upravo suprotno. Ne samo što su u četiri godine ratovanja vrlo rijetko bili u izravnom sukobu nego su daleko češće potpisivali sporazume o suradnji. Naravno, protiv zajedničkih neprijatelja. A ti neprijatelji nisu bili oni koji su porobili i četiri godine izrabljivali i ponižavali pripadnike njihovih nacija, nego oni koji su protiv takvih krenuli u beskompromisnu borbu. Da, kada su se s njemačkim i talijanskim okupatorima trebali zajedno boriti protiv partizana ustaše i četnici su bez problema zanemarivali neslaganja oko granica „Velike Srbije“ i „Velike Hrvatske“. Čak ni masovni ustaški zločini nad Srbima kao ni četnički nad Hrvatima nisu predstavljali prepreku suradnji. Naprotiv, postalo je potpuno normalno da obitelji četnika zarobljenih ili ubijenih od strane partizana dobivaju novčanu pomoć od ustaškog režima, da se četnici ranjeni u borbama s partizanima besplatno liječe u bolnicama na području NDH ili da ustaške vlasti oružjem i hranom opskrbljuju četnike koji se bore s partizanima. Naposljetku, četnički vođa Draža Mihailović je smatrao potpuno normalnim da u travnju 1945. predloži poglavniku Anti Paveliću
zajedničku borbu protiv partizana i da ga zamoli da četnicima omogući prolaz kroz NDH. Što je ovaj i učinio, i usto im poslao nekoliko kamiona s lijekovima i municijom.

Točku na „i“ ovom iracionalnom odnosu stavili su današnji hrvatski i srpski nacionalisti koji unatoč svemu navedenom ustaše odnosno četnike ne doživljavaju nacionalnim izdajicama, već uzornim patriotima. Kraj takvih branitelja nacije Hrvatima i Srbima nije ni trebalo vanjskih neprijatelja. Sudeći po onome za što se danas „naši“ nacionalisti zalažu stvari se i nisu puno promijenile.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr