Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

SEKS, DROGA I FAŠIZAM: Tko je tip koji je od Rijeke probao stvoriti komunu orgija, pijanki i mučenja? Sada su njegovi sljedbenici krenuli u ludi desant

Hrvatska osuda bizarnog pokušaja talijanskih fašista koji su pokušali stići u Rijeku, Hrvatska je ispravno i spremno osudila. No, što je s hrvatskim fašizmom?

“Borci na kopnu, na moru i u zraku… Došao je čas neopozive odluke!”

Ovim je riječima s balkona rimske palače Venezia u lipnju 1940. započeo svoj govor fašistički Duce. Bila je to javna objava rata Velikoj Britaniji i Francuskoj, a vrijeme će pokazati i najtragičnija u nizu loših vanjskopolitičkih odluka talijanskih fašista.

Gotovo osamdeset godina kasnije skupina neustrašivih boraca odlučila je osvijetliti obraz talijanskog fašizma i ispraviti staru teritorijalnu nepravdu. Putem kopna, mora i zraka pokušali su izvršiti desant na Rijeku, i time ovaj hrvatski grad učiniti talijanskim. Inspiraciju za svoj čin pronašli su u obljetnici podjednako suludog čina, koji je poznati talijanski pjesnik, avanturist i “pionir fašizma” poduzeo prije točno sto godina.

Zauzimanje Rijeke

U rujnu 1919. Gabriele D’Annunzio sa svojim pristašama zauzima Rijeku, koju proglašava nezavisnom državom s konačnim ciljem pripojenja Kraljevini Italiji. Teško da bi montipajtonovci i Tarantino zajedno uspjeli osmisliti luđi scenarij za ono što je uslijedilo. U nešto više od godinu dana njena postojanja, D’Annunzio, ovisnik o kokainu i seksu, pokušao je tu “Kvarnersku državu” pretvoriti u “korporativističku libertarijansku umjetničku komunu”, u kojoj su javne orgije, masovne pijanke, svakodnevni koncerti na otvorenom i vatrometi, ali i mučenja i egzekucije neistomišljenika, postali nadrealna svakodnevica. Na kraju protjeran iz Rijeke od samih Talijana, Gabriele D’Annunzio će, pod Mussolinijevom zaštitom, nastaviti živjeti raskalašenim životom na jezeru Garda sve do smrti, 1938. godine.

S obzirom na aktualnu političku situaciju u Italiji i jačanje desnog ekstremizma, D’Annunzio kao jedan od simbola talijanskog nacionalizma i iredentizma, danas ponovno dobiva status heroja. Kao što je i ponovno u modi posezanje za istočnom jadranskom obalom. Talijanski političari u svojim govorima spominju talijansku Dalmaciju i Istru, slikaju se s kartama Kraljevine Italije u proširenim granicama, a baš u vrijeme obljetnice D’Annunzijeva zauzimanja Rijeke gradonačelnik Trsta svečano otkriva njegov spomenik.

Gabriele D’AnnunzioFoto: Profimedia

I u tome ne vidi ništa sporno. Jer, činjenica da se radi o čovjeku koji se svim sredstvima borio protiv demokracije, svojim političkim stavovima inspirirao fašističkog vođu, te vojno, a protivno međunarodnim ugovorima, zauzeo jedan grad, gradonačelniku očito nije toliko bitna u usporedbi s njegovim pjesničkim opusom.

Hrvatska javnost i političari na sve su ove provokacije reagirali apsolutno primjereno i ispravno. Fašizam je nedvosmisleno proglašen imperijalističkom i zločinačkom ideologijom, kao što je i osuđeno bilo kakvo isticanje fašističkih simbola, pozdrava i sl.

Što je s osudom hrvatskog fašizma?

Nažalost, cijela priča oko dosljedne i nedvosmislene osude talijanskog fašizma još jednom je ukazala na sve nedosljednosti kada je u pitanju nedvosmislena osuda hrvatskog fašizma, ili preciznije ustaštva. Nemamo razumijevanja za zastavu Kraljevine Italije jer, iako se koristila i prije pojave fašizma, točno znamo koji režim slave oni koji danas njome mašu usred Rijeke. Ali zato imamo razumijevanja za one koji na hrvatsku zastavu stavljaju šahovnicu s prvim bijelim poljem, jer, makar se u nekom sličnom obliku i koristila u prošlosti, točno znamo koji režim slave ti koji njome danas mašu i govore da je Hrvatska u svibnju 1945. okupirana.

Kad Talijani usred Rijeke u stavu mirno dižu desnicu onda Hrvati u tome, s pravom, vide isključivo fašistički pozdrav, i kao licemjerne slušaju izgovore o starom rimskom pozdravu. Ali su zato, bez ikakvih argumenata i podjednako licemjerno, jedan isključivo ustaški pozdrav brojni Hrvati u stanju proglasiti starim hrvatskim pozdravom.

D’Annunzio je od Rijeke želio stvoriti bizarnu zajednicu prepunu seksa i drogeFoto: Profimedia

Ulice Mile Budaka i Julija Makanca

Neprihvatljivo nam je i objašnjenje onih Talijana koji u podizanju spomenika D’Annunziju vide odavanje počasti njegovu pjesništvu, jer je svima jasno da se zapravo radi o veličanju talijanskog nacionalizma i imperijalizma. Ali nam istodobno nije neprihvatljivo kada se imenovanje ulica po Mili Budaku i Juliju Makancu opravdava njihovim književnim i filozofskim opusom, premda svi znamo da je vrhunac karijere obojice spomenutih bilo ministarsko mjesto u ustaškoj vladi NDH.

Naposljetku, osuđujemo i smatramo međunarodnom agresijom kad Talijani iz Italije odluče (vojno i politički) pomoći Talijanima u Hrvatskoj kako bi osnovali paradržavu koja bi se onda ujedinila s Italijom. Ali ne vidimo ništa sporno u tome kad Hrvati iz Hrvatske (vojno i politički) pomažu Hrvatima iz Bosne i Hercegovine da osnuju svoju paradržavu koja bi se onda ujedinila s Hrvatskom.

Sve navedeno nas upućuje da bismo trebali biti oprezniji kad drugima dijelimo lekcije iz suočavanja s prošlošću i antifašizma. I shvatiti da fašisti, nacionalisti, šovinisti ili rasisti nisu u Hrvatskoj manje opasni nego u Italiji. Samo ih treba nazvati pravim imenom i kao takve prepoznati i u vlastitim, a ne isključivo tuđim redovima.

Mussolini i D’AnnunzioFoto: Profimedia

Povratak na Net.hr