Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Javio mi se srpski pilot kojeg sam zarobila, zahvalio mi je’

‘Potrčala sam prema njemu koliko su me noge nosile. Srećom, toga dana bila sam u civilnoj odjeći. Da je bilo drukčije, možda bi me ubio. Međutim, u tom času počeli su rafali s naših položaja, pa smo se oboje bacili na zemlju. Počela sam vikati: Ne pucajte’, kaže Roza Miletić, koja je tijekom rata spasila život pilotu JNA.

Nebo iznad Gorskoga kotara tog je 8. studenoga 1991. proparala zaglušujuća eksplozija. U vojnom izvješću bit će poslije zabilježeno da je raketom Strela 2M hrvatska protuzračna obrana oborila neprijateljski MiG-21 R, čiji su ostaci pronađeni na šumskom nenastanjenom području, oko sedam kilometara od Ravne Gore. Kako se ispostavilo, pilot se spasio katapultiranjem, pa se padobranom spustio u šumu i pritom zapeo za krošnju stabla te padajući ozlijedio nogu.

Pukovnik Stevan Janjanin, pilot Ratnog vazduhoplovstva bivše države, toga je dana bio u izvidničkom letu, no nije borbeno djelovao.

Je li mu baš to nakon uspješnog prizemljenja, ali i skorog privođenja, spasilo život, ostat će i danas nepoznanica, no neosporno je samo jedno – tko mu je spasio život. Bila je to Roza Miletić, pripadnica slunjskog bataljuna 110. karlovačke brigade, mještanka sela Kamenice smještenog na prvoj crti obrane.

Dvadeset godina poslije službenica poštanskog ureda u obližnjem Tounju primila je međunarodni poziv. S druge strane linije bio je pilot Stevan Janjanin, koji je zatražio da mu pomognu pronaći tetu Rozu, kako je nazivaju.

‘Jedva smo živu glavu izvukli’

“Htio mi je zahvaliti što sam mu spasila život”, kaže za Večernji list 78-godišnja Roza i potom se mislima vraća u tu hladnu jesen ratne 1991. godine.

“Čuli smo eksploziju i vidjeli da se pilotu otvorio padobran te da se spustio negdje iza brijega. Potrčala sam prema njemu koliko su me noge nosile. Srećom, toga dana bila sam u civilnoj odjeći. Da je bilo drukčije, možda bi me ubio. Međutim, u tom času počeli su rafali s naših položaja, pa smo se oboje bacili na zemlju. Počela sam vikati: ‘Ne pucajte, to sam ja, teta Roza.’ Jedva smo živu glavu izvukli”, prisjeća se i potom dodaje da su pilota potom odveli u njezinu kuću na ispitivanje.

Pilot joj je tada rekao da nije bacao bombe po naseljima, nego na vojne objekte.

Živjela na rubu gladi

“Pitao me imam li djecu i rekao mi da ima dvoje djece i ženu u Bihaću, da mora raditi ono što mu se kaže, ali da su njegovi letovi većinom bili izvidnički. Sažalila sam se, dala mu kavu i konjak da se malo oporavi. Bio je blijed, iscrpljen, izgubljen… Bilo mi ga žao”, prisjetila se baka Roza i dodala da mu je sudbina visjela o koncu.

Hrabra teta Roza nije zaboravljena. O njoj je 2001. napisana knjiga Žena koja je zarobila neprijateljski tenk, autora Stanka Jelića, a prije dvije godine suborci su u njezino ime završili bitku s birokracijom, pa je počela primati barem skromnu vojnu mirovinu jer je dotad živjela na rubu gladi. Od rata naovamo samo joj je dva puta bila isplaćena jednokratna novčana pomoć od 400 kuna.

Povratak na Net.hr