Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

RAZORAN KOMENTAR: ‘Balkanski ratni zločinci postali su celebrityji. Nekad smo se ponašali kao zvijeri, a grozno je i ono što radimo danas’

Povjesničar i Net.hr-ov kolumnist Hrvoje Klasić piše o ostavštini Haškog suda i našem odnosu prema ratnim zločincima

Što je zajedničko Hermannu Göringu, Rudolfu Hessu, Martinu Bormannu i Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću, Tomislavu Merčepu i Rasimu Deliću? Navedeni su pojedinci (uz brojne druge) zbog svojih (ne)djela tijekom ratnog sukoba nakon višemjesečnih sudskih procesa proglašeni krivima za kaznena djela ratnog zločina.

A što spomenutoj “gospodi” ipak nije zajedničko? Način na koji se društva odnose prema njima nakon izricanja presude.

Osim što su oni iz prve skupine osuđeni na najstrože moguće kazne (smrtnu ili doživotnu), u Njemačkoj su postali “nepoželjne osobe”, političke i intelektualne elite su ih javno navodile kao primjer kojega se svi u društvu trebaju sramiti, i nitko nije ni pomišljao na negiranje njihovih djela pa samim time ni izrečenih im kazni. Istina, nije u Njemačkoj proces suočavanja s prošlošću išao glatko ni brzo. Ali ratni zločinci nikad nisu postali nacionalni heroji.

Služenje kazne u kafiću

A upravo to se dogodilo i dalje događa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Pojedinci osuđeni za najteža djela ratnog zločina postali su celebrityji, pojavljuju se u TV emisijama, uvaženi su gosti na društvenim događajima, (ponovo) se bave politikom itd.

Konkretno, ne da se tako nešto nije dogodilo nego je teško i zamisliti da bi u poslijeratnoj Njemačkoj išta bilo imenovano po Göringu, kao što je npr. u BiH dvadeset godina nakon rata otvoren studentski dom “Dr. Radovan Karadžić”.

Osuđeni ratni zločinci u njemačkom su zatvoru Spandau živjeli po posebnom tretmanu s brojnim ograničenjima koja su uključivala i zabranu međusobne komunikacije. Nasuprot tome, čovjek osuđen zbog odgovornosti za zločine nad četrdesetak civila Tomislav Merčep “služi kaznu” u poznatim hrvatskim toplicama, i sudeći po izjavama svjedoka, po okolnim kafićima.

Što je iza sebe ostavio Haški sud?

Prije gotovo godinu dana, nakon dvadeset i pet godina rada, svoja je vrata zatvorio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, poznatiji u javnosti kao Haški sud. Kao ni svi ostali ni ovaj sud nije (bio) idealan. I žrtve i zločinci i pravna struka sigurno će još dugo spominjati brojne kontroverze i propuste koji su ga pratili.

Pa ipak, zasluge suda su ogromne. Velika većina optuženih vjerojatno nikad ne bi bila ni uhićena a kamoli osuđena od nacionalnih sudova. Uz masovna ubojstva, fizička i psihička maltretiranja, silovanja i uništavanja imovine presude i ostala procesna dokumentacija su nedvosmisleno ukazali da je u BiH počinjen genocid te da su sve strane u sukobima 1990-ih sudjelovale u etničkim čišćenjima.

Najdokumentiraniji rat u povijesti

Za razliku od neposrednih sudionika sudskih procesa koji ponekad s pravom mogu biti kritični pa i nezadovoljni, oni koji s nasljeđem Haškog suda moraju biti prezadovoljni su povjesničari.

Arhiva koja je nastala u dvadeset i pet godina i koja je velikim dijelom dostupna čini rat na prostoru bivše Jugoslavije najdokumentiranijim u povijesti. Ta činjenica trebala je predstavljati polazište za iskreno, neselektivno i netendenciozno suočavanje s prošlošću.

Jesu li dakle stotine tisuća dokumenata, uz to što u svim državama koje su bile u ratu danas vlada demokracija, dovoljna garancija uspjeha spomenutog procesa? Po svemu sudeći, ne.

Tabu teme i relativizacija

Jer kao što je nemoguće očekivati od mladih Hrvata da imaju jasan osuđujući stav o NDH i ustaškom pokretu dok žive u ulicama koje nose imena visokih ustaških dužnosnika, dok slušaju političare kako brane ustaški pozdrav kao stari hrvatski ili po mainstream medijima svjedoče relativizaciji i negaciji zločina počinjenih u koncentracijskom logoru Jasenovac, tako je nemoguće očekivati suočavanje s mračnom stranom nedavne prošlosti dok ratne zločince duhovni pastiri nazivaju “moralnim veličinama”, a političke i intelektualne elite nacionalnim herojima.

Dok unatoč svim konkretnim dokazima, u srpskom društvu još uvijek ne postoji jasna osuda Slobodana Miloševića i njegova režima. Ili dok u hrvatskom društvu Tuđmanova politika prema BiH koja je svojedobno naišla na oštru osudu međunarodne zajednice, i koja je više nego dovoljno dokumentirana i u arhivi Haškog suda, još uvijek predstavlja tabu temu, a njeno propitivanje čin nacionalne izdaje.

Nije zakazao Haški sud, nego mi

I što je možda najvažnije, tisuće i tisuće stranica svjedočanstava o stravičnim zločinima počinjenima iz etničke ili vjerske mržnje ipak nisu uspjele osvijestiti opasnost od nacionalizma i ksenofobije, i pojačati osjećaj suosjećanja prema stradanju svake nevine osobe. Naprotiv, mržnja, netolerancija, etnička i vjerska isključivost i dalje su dominantna obilježja društava koja su iz rata izašla prije više od 20 godina.

Iz svega navedenog proizlazi i odgovor na često postavljano pitanje je li Haški sud zakazao? Nije! Zakazali smo prije svega svi mi. Kao društva, građani i ljudi. Kako onda kad smo se jedni prema drugima ponašali kao zvijeri, tako i danas kada ta zvjerstva pokušavamo negirati ili opravdati.

Povratak na Net.hr