U Švedskoj samostalnost mladih nastupa uglavnom u 18. godini dok se Hrvatska time ne može pohvaliti. Naime, Hrvati "maminu kuhinju" i "roditeljsko krilo" napuštaju tek u 31. godini života. Prema posljednjem istraživanju Eurostata, Hrvatska je od svih zemalja Europske unije na prvom mjestu po duljini života mladih s roditeljima. Ni u jednoj zemlji Europske unije, ne postoji toliki udio mladih iznad 26 godina koji i dalje žive s roditeljima kao što je to slučaj u Hrvatskoj, piše Slobodna Dalmacija.
Prosječna dob u kojoj mladi odlaze od kuće u zemljama EU-a kreće se oko 26 godina, a izvan EU-a od nas su gori samo Crnogorci. Oni do 33. godine ostaju kod roditelja. Osim Šveđana, najkraće s roditeljima žive Luksemburžani do 20. godine, Danci do 21. i Finci do 22. godine. Prije 25. godine odlaze od kuće mladi u Estoniji (22), Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj (23) te Velikoj Britaniji (24).
Narodi s Mediterana skloniji duljem ostanku kod roditelja
Od roditelja se nakon Hrvata teže odvajaju Slovaci koji roditeljsko 'gnijezdo' napuštaju s 30,9 godina. Poslije njih dolaze Maltežani (30,7 godina), Talijani (31,1 godina), Bugari (29,6 godina), Španjolci (29,5 godina), Grci (29,3 godine) i Portugalci (28,9 godina).
Kao glavni razlog dugog ostanka s roditeljima mladi najčešće navode financijske probleme, ali ne treba zanemariti i tradiciju i komoditet karakterističan za jug. Što se više krećemo prema sjeveru Europe, manji je postotak mladih koji žive s roditeljima. Ako izuzmemo Bugarsku vidi se da su uglavnom mediteranski narodi skloniji duljem ostanku u roditeljskom domu kao i da su na jugu češći primjeri kućanstava u kojima zajedno žive ne samo dvije, već i tri generacije iste obitelji, navodi Slobodna Dalmacija.
Što kažu psiholozi?
Psihologinja prof. dr. Mirjana Krizmanić za Slobodnu je komentirala kako je teško precizno odrediti u kojoj je mjeri kasni odlazak iz roditeljskog gnijezda rezultat izbora mladih osoba uvjetovan tradicijom, kulturom i željom za što lagodnijim životom, a u kojoj mjeri nasušna potreba i jedina ekonomska mogućnost.
"Mi se u Hrvatskoj čvrsto držimo tradicije i desetljećima jako malo toga mijenjamo u našem načinu životu. S jedne strane kasni odlazak iz kuće jest u znatnoj mjeri i stvar odgoja, ali s druge strane i posljedica niza teških društvenih i povijesnih okolnosti koje su nas, za razliku od primjerice Šveđana, svako malo drmale. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat, dakle puno ratnih intervala, pa onda godine siromaštva i obnove, pljačke i bogaćenja samo nekih obitelji… Taman kad se jedna generacija digne na noge dođe neka nevolja i sve se opet vraća unazad", nabraja profesorica Krizmanić.
Ipak, iako je mnogo mladih sirotinja vezala uz mamine i tatine skute, činjenica je, napominje profesorica Krizmanić kako se kod nas djeca drugačije odgajaju nego na sjeveru Europe. Krizmanić kaže da je tu previše zaštitničke uloge roditelja, a to se posebno vidi u tome što se kod nas djeca ne odgajaju jednako za samostalni život.
"Kćeri se pripremaju da se što prije udaju, moraju naučiti kuhati, prati, a muškarci su komotniji, ne gnjavi ih se puno da nauče pospremati i samostalno živjeti, oni se u miru školuju, čekaju dok se zaposle i onda po uzoru na očeve očekuju gotovo jelo na stolu", tumači profesorica Krizmanić.
Muškarci se teže od žena odvajaju od 'mamine spize'
I EU statistika pokazuje da muškarci kasnije odlaze od roditelja nego žene. Gotovo u svim državama žene prije napuštaju roditeljski dom nego muškarci. Švedska je iznimka, a razlika je minimalna samo mjesec dana, u prosjeku žene odlaze s 18,5 godina, a muškarci s 18,4 godine.
Najveće razlike u odlasku među spolovima zabilježene su u Rumunjskoj (25,6 godina za žene, u usporedbi s 30,5 za muškarce), Bugarskoj (27,5 prema 31,7), Hrvatskoj (30,0 prema 33,6), Grčkoj (28 prema 30,6), Mađarskoj (25,8 prema 28,3), Poljskoj (26,3 prema 28,8), Slovačkoj (29,7 prema 32,1) i Litvi (24,5 nasuprot 26,9).
Zanimljiv je i podatak da zemlje s najvišim postotkom mladih koji žive s roditeljima (kao što su Hrvatska, Slovačka i Grčka) imaju u prosjeku statistički značajno niže stope fertiliteta, odnosno broja rođene djece od zemalja s nižim postotkom kohabitacije roditelja i odrasle djece kao što su Danska, Švedska i Norveška.
