Tko nije barem jednom u životu u srcu turističke sezone pokušao doći od Trogira do jednog od dva Okruga na otoku Čiovu, taj ne zna što je adrenalin. Test izdržljivosti počne već tamo negdje kod malog mosta, onog šta spaja grad Trogir s kopnom, a kulminacija nastaje na poznatom i opjevanom Čiovskom mostu, dakle na onom što spaja Trogir s otokom Čiovom.
Most koji razdvaja čovjeka od mozga
Dobro, pojam 'spajanje' tu postaje poprilično relativan, taj most razdvaja čovjeka od vlastitog mozga, od strpljenja i od živaca. A razdvaja, bogme, i iznajmljivače od turista. Može jedan prosječan turist biti mazohist koliko hoće, ali đir do Okruga Gornjeg ili Donjeg mu se može omaknuti samo jednom u životu. Tko to jednom prođe, taj se više ne vraća. Pod uvjetom da uopće uspije otići, jer je gužva podjednaka u oba smjera.
Najljepše je kad se u danima velikih dolazaka i odlazaka na mostu stvori 'čep' i kolona koja se satima ne miče. I to doslovno. Trube jedni, trube drugi, oznojena djeca turisti u automobilima plaču i vrište, roditelje im hvata panika, već su pojeli pola hrane koju su ponijeli od kuće, a predviđena je da traje cijeli godišnji, preopterećeni most vibrira od težine, a Coce negdje u hladovini pije bevandu i pjeva prigodnu: "Da je meni priko mosta o' Ciova prooooooooc." E moj, Coce, razmišljaju iscrpljeni Česi, Poljaci,Talijani, Nijemci i Francuzi u užarenom limu posred mosta, i mi bismo i mi bismo.
Dva sata za pišljivih pet kilometara
Zadnji put kad sam i sama pokušala doći iz Okruga Gornjeg do Trogira, put je trajao nevjerojatna dva sata. Dva sata u gmižućoj koloni na četrdeset cvrčećih stupnjeva, a da bi se prešlo pišljivih pet-šest kilometara, to je iskustvo koje čovjek ne prolazi ako baš ne mora stići u Trogir na hitnu (čuj, hitnu) transplantaciju bubrega ili na potpis odobrenog nenamjenskog kredita kojim će platiti račun za struju i školske knjige svom đaku prvaku. Sasvim logično onda zvuče primjedbe turista da nam je sve preskupo, valjda ljudi nakon grčevite i očajničke borbe da uopće stignu do cilja misle da bismo u stvari mi njima trebali platiti – da na povratku u svoje domovine o svemu viđenom i doživljenom šute.
Prometni Mojsija
Mislim, nije da nije bilo nade – već godinama, a da sam sklona pretjerivanju rekla bih i stoljećima, priča se o gradnji još jednog mosta. Međutim, ništa od toga. Ta priča uskrsava periodično, a paralelno sa svim izborima u ovoj županiji. Svaki političar sebi skuplja poene upravo obećanjima o spasonosnom dodatnom mostu, i svaki takav političar u očima ispaćenih Čiovljana i Trogirana postaje neka vrsta prometnog Mojsije u odnosu na kojeg onaj biblijski, što razdvaja mora, djeluje kao obični amater i senzacionalist. Ima nešto prokleto u tom čiovsko-trogirsko-kaštelanskom trokutu kad malo bolje razmislim. Recimo, magistrala na relaciji Trogir – Split se radi i gradi, i dorađuje i dograđuje također već godinama, a kraj se ne nazire. Pa dobro, i trogirska katedrala se gradila i dograđivala nekoliko stoljeća.
Evo sad će, pa ćorak
Takvi smo mi ovdje, temeljiti. Ali ajd' ti to objasni iziritiranim ljudima na cesti punoj prepreka. Oni steknu dojam da je situacija takva kakva jest zato što nikoga nije briga i zato što smo neorganizirani i aljkavi. A razlog je, zapravo, to što se kod nas prerijetko organiziraju izbori, jer pred svake izbore svaki političar koji imalo drži do sebe dođe svečano otvoriti novu dionicu gradnje ceste. Presiječe se vrpca, događanje se marljivo prenese na svim lokalnim i manje lokalnim medijima i – onda sve stane. Malo nešto prčkaju, doduše, po tom asfaltu, pa se nešto sve preusmjerava, prebacuje, postavljaju rampe i rampice, pa promet teče samo jednim smjerom, pa pomoćni semaforčići, pa baš eto sve izgleda kao da se tu nešto najozbiljnije radi, čovjek se ponada evo sad će, ali ćorak. Onda to tako stoji i miruje sve do sljedećih izbora, a onda sve ispočetka: presijecanje vrpce, fešta, lopate, mediji, pa opet sve stane. Povremeno krenu objašnjavanja, te nestalo im para, te ovo te ono, a nikako, kako reče jedan stari Kaštelanin, da im nestane one proklete vrpce.
No, da se s kaštelanske magistrale vratimo našim Čiovljanima i njihovim turistima. Bila sam svjedok situaciji kad je jedan taksist, nakon što je tako dva sata putovao od Trogira do Okruga Gornjeg vozeći neke turiste, iskrcavši ih izjavio:
Da nije tragično bilo bi smiješno
"A šta ću sad? Najbolje mi je ostat u Okrugu se kupat do navečer, pa onda pokušat nekako stić do Trogira. Javite mojima da san dobro."
Da nije tragično bilo bi smiješno. Postoji tu ipak i Promet, lokalni autobusni prijevoz. Taj slatki mali žuti autobus (mora biti mali jer je cesta između Trogira i Okruga tako uska da pojedine turiste nikada nismo uspjeli uvjeriti da je to stvarno dvosmjerna cesta) prometuje otprilike svaka tri sata. Zašto tako rijetko? Ma, nije rijetko, on jadan ustvari vozi bez prestanka, nego mu tri sata trebaju da stigne do Okruga i nazad, ljudi moji.
No, ovakva situacija je, naravno, nekim kreativnim lokalnim stanovnicima išla naruku.
Dosjetili se brodske linije
Domišljati, kakvi već jesu, organizirali su brodsku liniju Trogir – Okrug Gornji – Trogir. Cijena karte je, pogađate, paprena, ali što sad, pa ipak je to vožnja iz snova, vjetrić vam mrsi kosu, sunce sja, valovi ljuljuškaju, galebovi klikću, sve to košta. Prvi koji se svega sjetio ubrzo je dobio konkurenciju, a ta konkurencija opet svoju konkurenciju, pa tako sad za ovu relacijicu imamo na raspolaganju više brodova nego što lokalni prijevoznik Promet ima autobusa u svom voznom parku.
Tu priča ne završava nego počinje. Naime, konkurentne brodske linijice imaju nezgodan običaj upadati jedna drugoj u termine. Ponovo sam bila svjedok, a da nisam, možda ne bih vjerovala. Stižemo brodom u Okrug, na mulu hrpa turista koji žele u Trogir, a kad tamo – brod od konkurencije već ukrcava goste koji su po terminu trebali pripadati brodu na kojem sam bila. Vlasnik tog 'mog' broda kreće u sukob, pristaje bokom uz bok broda delinkventa i tako mu onemogućava isplovljavanje. Izlazi na krmu, viče: 'Lopove, ne kradi mi turiste!' Vlasnik drugog broda viče isto, psuju, mašu rukama, spominju si majke lopovske, Domovinski rat, komuniste, četnike i babe i dide, turisti se zbunjeno ogledavaju, mene je sram, cvrčci cvrče, Dalmatino prometom pritrujena, opći kaos, koga briga, mala zemlja za nemam pojma šta, Welcome to Croatia.
