Godišnja potrošnja struje u Hrvatskoj otprilike je 17,5 teravat sati, od čega se uvozom podmiruje 7,4 TWh. No situacija će ubrzo postati puno, puno gora, a ako se poklopi nekoliko loših faktora, prijeti nam strujni kolaps.
Hrvatska će u razdoblju od 2018. do 2022. godine uvoziti u prosjeku oko 43 posto potrebne električne energije godišnje, pokazuje istraživanje provedeno za potrebe Hrvatskog operatera prijenosnog sustava (HOPS), agencije čija je zadaća osiguranje kapaciteta potrebnih za uvoz potrebne struje. No tih 43 posto temelji se na najboljim mogućim uvjetima - ako ne bude suše, kvarova na elektranama ili naglih povećanja potrošnje.
Dovoljno je da padne manje kiše..
Dovoljna je jedna sušna sezona zbog koje hidroelektretane neće moći raditi punim kapacitetom, i uvoz struje raste 53 posto. Kako uz sušu u pravilu ide i povećana potrošnja (zbog hladnjaka i klima-uređaja), Hrvatska bi morala uvesti 58 posto struje, a ako bi se na nadovezala i obustava plina (što zbog geopolitike i odnosa s Rusijom i nije toliko nezamislivo), naš uvoz bi naglo skočio 67 posto. Odnosno, morali bismo uvesti dvije trećine struje koju trošimo i to po enormnim cijenama jer kako piše Slododna Dalmacija, u takvim prilikama cijena raste i na više od 100 eura po MWh.
Elektrane propadaju, nove se ne grade
Strateških planova da se slika popravi uglavnom nema. Ukupna instalirana snaga u TE u Hrvatskoj iznosi 1900 MW, no zbog dotrajalosti trenutno je izvan pogona polovica tog kapaciteta. Gradnja bilo kakvih novih termoelekrana naišla bi na žestok otpor javnosti, a vjerojatno i (barem lokalne) politike.
Ni sa hidroelektranama situacija nije bolja. Osim što ovise o tome koliko snijega i kiše padne (kapacitet HE u Hrvatskoj je između 4,6 Twh i 8,1 Twh godišnje), u državama koje planiraju energetsku strategiju, hidroelekrane prvenstveno služe za proizvodnju struje kada su opterećenja najveća, bilo da se zadovolji nagli porast domaće potrošnje, bilo da ju prodaju (po basnoslovnim cijenama državama bez energetske strategije).
O gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj nema ni govora.
Država posiše svu HEP-ovu dobit
Rješenje, doduše, postoji no za njega je potrebna prije svega politička volja. HEP bi trebao biti glavni ulagač u nove elektrane (bilo klasične, bilo iz obnovljivih izvora) i provoditi energetsku strategiju. Strategija ne postoji već dvije godine (otkako je stara odbačena), a svu HEP-ovu zaradu država uzima sebi kako bi napunila proračun. Kada bi HEP zadržao dobit (od milijardu i pol kuna) mogao bi pokrenuti niz projekata koje bi osigurale nastavak proizvodnje.
Kućne elektrane prespore
Drugi korak u rješavanju problema, koji je dio europske energetske strategije ne traži milijarde nego promjenu zakonodavstva, konkretno da se olakša 'kućna' proizvodnja, prvenstveno preko solarnih ploča, ali i drugih ekoloških generatora. Nakon što se izmijeni zakonska regulativa, mali proizvođači neće više trebati posebnu elektroenergetsku suglasnost kako bi 'prodali' višak struje, već će biti dovoljno ugraditi dvosmjerno brojilo, preko kojeg će distributer obračunati razliku utrošene i isporučene struje. No za nekakvu osjetniju korist od tih mjera treba čekati godinama, ako ne i desetljećima, piše Slobodna.
