JUGOSLAVIJA: ŠTO (NI)SMO NAUČILI

PRIJE 102 GODINE PRAVAŠ ANTE PAVELIĆ JE UZVIKNUO: ‘Neka živi Jugoslavija!’ i kreće suživot i mržnja, mir i rat, narodni heroji i neprijatelji…

Što nam je donijelo sedam desetljeća Jugoslavije i zašto je taj projekt prošlost, ali i dragocjeno iskustvo, komentira Hrvoje Klasić

Novi virus od proljeća hara Hrvatskom. Nakon što se tijekom ljeta odlučio malo odmoriti jesen je dočekao još borbeniji i smrtonosniji. Građani su po bolnicama ili u kućnim karantenama, škole ne rade. Za to se vrijeme hrvatski političari svakodnevno, do dugo u noć, svađaju u Saboru. Tako bi se ukratko mogla opisati atmosfera u Hrvatskoj potrkraj studenoga 1918. godine.

Dok je španjolska gripa pustošila sve pred sobom, vojnici se vraćali iz Velikog rata, hrvatska politička elita odlučivala je o sudbini hrvatskog naroda i svih građana koji su živjeli na teritoriju Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Odluka kojom je ta sudbina zapečaćena donesena je na burnoj sjednici započetoj 23. studenoga prije podne, a završenoj 24. iza ponoći. Njezin sažetak glasio bi – što prije provesti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom (i Crnom Gorom) u zajedničku državu Južnih Slavena.

Hrvati ustvari nisu imali puno manevarskog prostora kada je u pitanju bila državnopravna i teritorijalna opstojnost. U tek završenom ratu borili su se na strani poraženih čime su ostali bez mogućnosti da samostalno oblikuju svoju budućnost. Na terenu je ta činjenica dobivala i sve konkretniji oblik u talijanskom zauzimanju dijelova hrvatske obale. Zato i ne čudi da su najglasniji i najodlučniji u zahtjevima za što bržim ujedinjenjem sa Srbijom bili upravo Dalmatinci.

U večernjim satima 1. prosinca 1918. u jednoj kući u centru Beograda hrvatski pravaš dr. Ante Pavelić (samo imenjak i prezimenjak budućeg ustaškog poglavnika) pred srpskim je prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem pročitao izjavu kojom se predlaže ujedinjenje, a zatim i ponosno uskliknuo: “Neka živi cio naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!”.

Sedam desetljeća Jugoslavije

U sljedećih sedam desetljeća postojanja država po imenu Jugoslavija će nestati s geopolitičke karte i ponovo se na njoj pojaviti, promijenit će društveno-političko uređenje, granice, zastavu, grb i himnu. Oni koji su je osnovali postat će narodni neprijatelji, a oni koji su zatvarani kao državni neprijatelji postat će narodni heroji. Jugoslavija će se uspješno nositi s nacionalističkim pretenzijama susjednih naroda, ali neće pronaći rješenje za nacionalizme vlastitih naroda.

Mnogima će omogućiti bolji život, dobro obrazovanje, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i lakše rješavanje stambenog pitanja, ali će mnoge proglasiti nepoželjnima, izbaciti iz njihovih domova i oduzeti im svu imovinu. Pripadnici naroda koji su je stvorili i gradili postat će najbolji prijatelji, ali i smrtni neprijatelji. Dok će se jedni boriti i ginuti kako bi je obranili, drugi će sklapati sporazume i s najcrnjim vragom kako bi je uništili.

Jugoslavija je dokazala da su zajedništvo i solidarnost među pripadnicima različitih nacija, vjera, klasa i rasa itekako mogući, ali samo pod uvjetom da različitost podrazumijeva i ravnopravnost. Jugoslavija je za života uživala velik međunarodni ugled i poštovanje da bi smrt dočekala kao jedna od najproblematičnijih članica međunarodne zajednice. Tijekom svog postojanja iznjedrila je ugledne svjetske umjetnike i sportaše poput Ive Andrića, Vojina Bakića, Dušana Vukotića ili Dražena Petrovića, ali i svjetski poznate ratne zločince poput npr. Ante Pavelića, Maksa Luburića, Ratka Mladića, Šešelja ili Arkana.

Jugoslavije već trideset godina de iure nema, ali je ona de facto i dalje na različite načine prisutna u postjugoslavenskim društvima. Novonastale države se po potrebi, najčešće vrlo tendenciozno i selektivno, mjere i uspoređuju s njezinim ekonomskim, socijalnim, vanjskopolitičkim i sportskim uspjesima, odnosno neuspjesima. Za nepovjerenje u državne institucije, aktualne probleme u zdravstvu i školstvu, nered u pravosuđu, nezaposlenost, iseljavanje nezadovoljnih građana ili nedemokratsko ponašanje političkih elita glavnog se krivca i dalje traži u jugoslavenskom nasljeđu.

Ali isto tako, brojne obiteljske, prijateljske i kolegijalne veze uspostavljene na platformi bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda uspjele su preživjeti unatoč ili usprkos svim nedaćama s početka 1990-ih. Glazbeni hitovi iz jugoslavenskog razdoblja i danas su među najslušanijima, a filmovi i serije među najgledanijima, uključujući i osobe koje se u trenutku raspada Jugoslavije još nisu ni rodile.

Jugoslavija je prošlost, ali i dragocjeno iskustvo

Jugoslavija kao državno rješenje je prošlo svršeno vrijeme. Niti postoji volja, niti potreba da bi je južnoslavenski narodi ponovo oživljavali. To naravno ne znači da Južni Slaveni jedni drugima po mnogočemu i dalje neće biti najbliži narodi. I ne samo geografski.

“Naš” jezik koji svi govorimo i svi dobro razumijemo samo je jedan od faktora koji utječe na taj odnos, ali ne i jedini. Usporedbe radi, bez obzira na višestoljetni boravak u istoj državi vjerujem da najpoznatiji mađarski i austrijski pjevači nikada u Hrvatskoj neće biti popularniji od onih iz Srbije i Bosne, da mađarski i austrijski humor Hrvatima nikada neće biti toliko zabavan kao srpski ili bosanski, i da će bez obzira na približno jednaku udaljenost od Zagreba mladi iz Hrvatske uvijek za mjesto provoda radije izabrati Beograd i Sarajevo nego Budimpeštu i Beč.

Jugoslavija je jednima ostala lijepa, a drugima tragična uspomena. Netko će je unatoč svemu nastaviti glorificirati, netko opet unatoč svemu demonizirati. Sve je to očekivano i ništa nenormalno. Ona može biti svašta, ali ne bi smjela postati ništa. Jer Jugoslavija je više od ičega dragocjeno iskustvo. Iskustvo koje govori o brojnim prednostima, izazovima i problemima života s drugima i drugačijima, iskustvo koje svjedoči da mali narodi mogu biti i važan subjekt, a ne samo objekt međunarodnih odnosa. Naposljetku, iskustvo koje podsjeća da i nakon najkrvavijeg ratovanja slijedi mirenje, i koje bi baš zbog toga u budućnosti trebali imati na umu svi oni koji pri rješavanju problema oružju daju prednost nad razgovorom.

“Usus est optimus magister” ili “iskustvo je najbolji učitelj” govorio je veliki rimski filozof Ciceron. Nema sumnje da nam je prošlost dala dobrog učitelja. Bojim se da će u budućnosti problem i dalje predstavljati loši učenici.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr